Izvor: balkans.aljazeera.net
Piše: Emir Hadžikadunić
Sukobi oko cijena nafte u prošlosti rijetko su imali ekonomsku ili tržišnu logiku. Posljednji naftni rat nije nikakav izuzetak. I ovaj put pitanje cijena posmatra se kroz prizmu geopolitičke partije šaha više različitih igrača, od kojih je Saudijska Arabija u centru pažnje.
Više teorija izneseno je ovih dana o stvarnoj pozadini dampinga (cijene su u posljednjih nekoliko mjeseci pale sa preko 100 na skoro 50 dolara po barelu za sirovu naftu), od toga da Saudijska Arabija ne dozvoljava Sjedinjenim Američkim Državama da preuzme poziciju vodećeg proizvođača, preko dodatnog pritiska na Rusiju zbog ukrajinske ili sirijske krize, do novog urušavanja iranske ekonomije, time i pregovaračke pozicije oko budućeg nuklearnog programa. Thomas Friedman je napisao da pad cijena nije slučajan te da su strateški interesi Saudijske Arabije da naškode ekonomiji Irana i Rusije. Koliko je teorija, još je više pitanja ili pokušaja da se prodre ispod površine pomenutih tumačenja. Da krenemo redom.
Saudijska Arabija protiv SAD-a
Zahvaljujući revoluciji u načinu vađenja nafte (Fracking metoda, ili vađenje nafte iz škriljevca na dubinama od 5.000 metara), SAD postepeno dolazi u situaciju da potisne Saudijsku Arabiju na drugo mjesto najvećih proizvođača i izvoznika nafte.Neki analitičari ističu da je to razlog što Saudijska Arabija visokim obimom proizvodnje i plasmana obara cijene sirove nafte ispod proizvodnih cijena američkih firmi koje buše naftu na novi, inovativni način.
SAD je 2008. godine proizvodio pet miliona barela sirove nafte svaki dan. Zahvaljujući novoj metodi, ovogodišnja proizvodnja je, prema američkim izvorima (Energy Information Administration), dosegla cifru od devet miliona barela, čime se opasno približila dnevnoj proizvodnji u Saudijskoj Arabiji od 9,7 miliona barela. Vjeruje se kako povećanom proizvodnjom i smanjenom cijenom Saudijska Arabija želi testirati buduće namjere američke naftne industrije. U Rijadu tako očekuju da američki investitori odustanu od novih ulaganja, a proizvođači od proizvodnje koja pravi finansijske gubitke. Spekulira se da je donja granica isplativosti crpljenja nafte is škriljevca između 40 i 80 dolara po barelu.
Ipak, teško je povjerovati da je ovo vjerodostojno ili jedino moguće objašnjenje. Ovdje treba naglasiti da saudijsko obaranje cijena nije ni usmjereno protiv američke administracije, nego protiv privatnih proizvođača. Političke, sigurnosne i svake druge relacije Saudijske Arabije i SAD-a neraskidive su cijelih 70 godina. Temelji bilateralnog razumijevanja definirani su na američkom brodu “USS Quincy”, usidrenom u Sueckom kanalu 14. februara 1945. godine. Tada su dva lidera, predsjednik Franklin D. Roosevelt i kralj Abdul Aziz ibn Saud, na zaprepaštenje britanskog premijera Winstona Churchilla, dogovorili strateško savezništvo. “Sve dok budete respektirali našu nezavisnost, Saudijska Arabija će biti vjeran američki partner”, rekao je tada suveren iz Rijada.
Saudijska Arabija protiv Irana
Postoje analitičari koji vjeruju da se Islamska revolucija u Iranu ne bi ni desila da Saudijska Arabija nije kontrolirala cijene nafte 1977. godine. Iranski šah Reza Pehlavi otkrio je svojim najodanijim prijateljima da Iran srlja u bankrot te iste godine. Samo dvije godine kasnije monarhija s najdužom tradicijom na Bliskom istoku prestala je postojati. „Još uvijek ne znam šta se desilo”, rekao je posljednji iranski monarh Davidu Frostu u svom posljednjem intervjuu u januaru 1980. godine.
Drugi ukazuju da bi ishod iračko-iranskog rata mogao biti drugačiji da službeni Rijad ponovo nije upotrijebio naftno naoružanje. Saudijska Arabija je 1986. godine preplavila svjetsko tržiste naftom radi obaranje njegove cijene sa 30 na 10 dolara po barelu. U Rijadu su očekivali da će samnjeni prihodi od 70 posto suzbiti iranska ofanzivna dejstva te godine, odnosno natjerati Iran da odustane od iračke ratne opcije. Dvije godine kasnje, imam Homeini je prihvatio mirovni prijedlog i Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 598 čime je „progutao otrovnu pilulu“, prema vlastitom priznanju, ubijeđen od drugih političkih i vojnih lidera da Iran nema snage za nastavak rata.
Pred kraj prvog predsjedničkog mandata Mahmouda Ahmedinejada cijena nafte je pala sa rekordnih 147 na 33 dolara po barelu. I tada je Saudijska Arabija dala nemjerljiv doprinos dampingu, kojeg je primarno izazvala svjetska ekonomska kriza. Već sljedeće, 2009. godine Iran se suočio s padom očekivanih prihoda te milionskim, visemjesečnim, zapravo najvećim postizbornim nemirima od izbijanja Islamske revolucije.
Ovogodišnja motivacija saudijskog dvora za naftni rat s Iranom je višestruka. Početkom ove godine spekuliralo se da Irak i Iran zajedno mogu preuzeti dominaciju nad tržištem nafte do 2020. godine. Zajedno bi ove dvije zemlje mogle dostići nivo proizvodnje od 11 do 12 miliona barela dnevno. Postoji i ta fobija od iransko-američkog približavanja, odnosno strah od nuklearnog deala, koji bi Iranu omogućio nastavak civilne nuklearne komponente te ukidanje sankcija. Strane naftne kompanije već čekaju “u redu” kako bi osigurale što bolje ugovore s Iranom. Na koncu, Saudijska Arabija ima sve manje opcija u Siriji, što u zero-sum odmjeravanju s Iranom odgovara više Teheranu. Za Saudijsku Arabiju nije poželjan Iran bez sankcija u prijateljstvu sa SAD-om i bratskom savezu s Irakom, pa se da pretpostaviti zašto Rijad ponovo poseže za svojim najefikasnijim oružjem.
Antiruska politika
“Američli predsjednik Barack Obama želi Saudijskom Arabijom uništiti ekonomiju Rusije”, objavljuju ruski mediji. Drugi govore o osovini Rijada i Washingtona, koja je pronašla slabu tačku Moskve. Ranije se nagađalo da je i početak kraja Sovjetskog saveza uslijedio te 1986. godine, kada je Saudijska Arabija naglo povečala proizvodnju i smanjila cijenu nafte za 300 posto. Ekonomsko planiranje SSSR-a nije se moglo uskladiti s padom zarade. To je bio jedan od razloga raspada Sovjetskog saveza, ponavljaju i podsjećaju ruski novinari ovih dana. To je politička manipulacija i Saudijskom Arabijom se manipulira, navodi potpredsjednik naftne kompanije Rosnjeft Mihail Leontjev.
Pad cijena na pedeset i nešto dolara po barelu najdirektnije pogađa rusku ekonomiju, a čak 50 posto njenog ukupnog izvoza otpada na naftu i plin. Kada se tome dodaju finansijski gubici u prodaji prirodnog gasa Ukrajini i izgledi da tranzit ruskog gasa za tržište Evropske unije bude smanjen, pritisak na cijenu nafte dvostruko pogađa Moskvu. Zato je ruska valuta u slobodnom padu. Prema pisanju Bloomberga, rublja je najnestabilnija od 170 svjetskih valuta.
Saudijska Arabija nema direktnog interesa da utječe na rezoluciju ukrajinske krize. Moguće je da Rusija bude kolateralna šteta saudijskog odmjeravanja s Iranom. Međutim, postoji ta strateška veza sa SAD-om, što ne isključuje tajni antiruski dogovor Rijada i Washingtona. Doduše, postoji snažan animozitet zbog ruske podrške sirijskog režima. Rashid Abanami, predsjednik saudijskog Centra za naftnu politiku i strategiju, nedavno je povezao postupke zvaničnog Rijada s politikom zvanične Moskve prema dešavanjima u Siriji. Iran i Rusija u velikoj mjeri zavise od izvoza nafte, a niža cijena znači i manje novca, dodao je Abanami.
Blagodet za ‘male’ potrošače
Počeo je novi svjetski rat naftom. Ako su povijesna iskustva bilo kakav indikator, odnosno ako je 1977. godine na bilo koji način utjecala na dešavanja u Iranu 1979. godine, ako je 1986. godina utjecala na početak kraja Sovjetskog saveza, onda ne treba zanemariti mogućnost ozbiljnih geopolitičkih posljedica za samo dvije-tri godine.
Niske cijene nafte mogu “zapaliti” Perzijski zaljev. Iran je najavio pomorske vojne vježbe za 25. decembar, što se može tumačiti kao demonstracija sile u Zaljevu. Od ukupne svjetske trgovine naftom, 20 do 25 posto transportira se samo preko tog koridora. Kroz Hormuski tjesnac dnevno prođe 20-tak miliona barela dnevno.
Postoje i drugačija razmišljanja da Saudijska Arabija nije u stanju dugo izdržati s dampingom cijena, da je to potez očajnika… Prema riječima Tomasa Friedmana, pad cijena nafte neće dovesti do kolapsa Irana ili Rusije. Većina je saglasna da nastavak naftnog rata okreće Rusiju prema Kini te čvršće veže Moskvu i Teheran.
Za široke slojeve potrošača ovaj rat cijenama prava je blagodat. Jeftinija nafta smanjuje troškove proizvodnje, potrošačima se direktno smanjuju troškovi prevoza i grijanja, indirektno hrane. Ovo, međutim, nisu dobre vijesti za nove vlasti Bosne i Hercegovine, jer manje cijene znače i manje prihoda od poreza na dodanu vrijednost, još veći budžetski deficit te nova kreditna zaduživanja.
