Na proljeće na Bledu, ljeti na Brionima ili na jahtama duž primorja, a od jeseni u vili na Dedinju u Beogradu.
Ovako su, barem prema starim fotografijama i brojnim izvještajima, izgledala putovanja Josipa Broza Tita u njegovim rezidencijama i vilama, dok je gotovo 30 godina bio predsjednik Jugoslavije.
Jednom je, ipak, svratio na ručak u svoju vilu na Zlatiboru.
Na tom mjestu danas segradi istoimeni komleks – „Titova vila Zlatibor”, koji vrijedi oko 15 miliona eura i koji je 2014. restitucijom vraćen starom vlasniku i prodat.
Ipak, to nije slučaj sa svom i brojnom imovinom Josipa Broza Tita ili barem onom koju je koristio, pa je pitanje nasljeđivanja i dalje pod pravnim sporom.
„Kao najjači simbol i vođa Tito je, podrazumijeva se, bio i neprikosnoveni primjer savršenog socijalističkog čovjeka”, objašnjava za BBC Ivana Pantelić, historičarka Instituta za savremenu historiju.
„On nije posjedovao ličnu imovinu, kada su nekretnine u pitanju, pa svojim nasljednicima nije ostavio ništa, pošto ništa nije formalno ni imao”.
Ne misle ipak svi nasljednici tako, pa zašto je „sve bilo Brozovo i ništa nije bilo njegovo”, za BBC objašnjavaju historičari.
„Jedan prilično drugačiji poredak”
Pitanje Titove imovine, kao i njegove zaostavštine iznova se postavlja već 40 godina.
Od njegove smrti do danas svaka vijest o novoj prodaji ili adaptaciji neke njegove vile ili jahte, vraća historičare na raspravu – šta je sve zapravo bilo Titovo i zašto je sve to teško popisati.
Odgovor daje historičarka Ivana Pantelić objašnjavajući da su „sjećanja građana na period socijalističke Jugoslavije i danas veoma živa i dinamična”.
„Susrešćemo se sa jednim prilično drugačijim društvenim poretkom i sistemom nego što je ovaj u kome danas svi živimo naše post jugoslovenske živote”, kaže Pantelić.
„Josip Broz Tito bio je, doživotni i jedini predsjednik SFR Jugoslavije, zemlje u kojoj je, čitav sistem i društvo koncentrisano na opšte, zajedničke vrijednosti i postojanje društvene svojine.
„To je bio sistem u kome je privatna svojina bila tek rijetka pojava”.
Slaže se i historičar Čedomir Antić, koji kaže da je to i za vrijeme Tita, a i danas „bila politička odluka”.
„To je bio sistem – sve je bilo Brozovo i ništa nije bilo njegovo”, kaže Antić.
Šta je sve Tito „koristio”
Brozove vile su bile toliko velike da je 2.060 ljudi bilo zaposleno u njima, govori Antić.
Pantelić kaže da se „Tito kao predsjednik države, koristio državnim dobrima nakon 1945. godine”.
„U pitanju je bio veliki broj vila i posjeda po čitavoj zemlji u kojima je on povremeno boravio, nekada ih koristeći za primanje stranih delegacija, a nekada u privatne svrhe”, kaže historičarka.
„Jedna od najpoznatijih Titovih rezidencija nalazila se u nacionalnom parku Brioni, na jadranskom ostrvu Vanga u Hrvatskoj”.
Do danas su neke vile iznajmljene, a pojedine, poput one na Zlatiboru, prodate ili vraćene prvobitnim vlasnicima.
Prva Titova kuća nakon što je došao na vlast jeste bila na Dedinju, u Užičkoj 15, koju su od Njemaca preuzeli partizani.
U njoj je Tito živio od 1946. do 1979 godine,piše Balkan insajt.
Dobro poznat je i Beli dvor, koji je izgrađen 1937. godine, a prije toga je pripadao kraljevskoj porodici Karađorđević. Danas je u vlasništvu države, ali ga ova porodica koristi.
Nakon Titove smrti, vila u Užičkoj, ali i još jedna kuća, kao i Kuća cvijeća gdje su Tito i Jovanka Broz sahranjeni, postali su Memorijalni centar „Josip Broz Tito”. Oni su dio Muzeja Jugoslavije.
U NATO bombardovanju pogođena je druga vila u Užičkoj 15, gdje je u tada živio Slobodan Milošević, kao predsjednik Jugoslavije. Danas se popularno nazvana Vila Mirkoristiza prijem najviših državnih zvaničnika.
Tito sa Elenor Ruzvelt na Brionima, Tito sa Fidelom Kastrom na Brionima, Tito sa Sofijom Loren i engleskom kraljicom Elizabetom Drugom – ovakvi naslovi su punili stranice novina tokom Titove vladavine.
Tito je na Brione prvi put otišao 1947. godine, a Bela vila je postala njegov morski dom nekoliko godina kasnije.
Na moru je provodi po nekoliko mjeseci svake godine.
Tito u Hrvatskoj na Brijunima
Neke od vila su pretvorene u luksuzne apartmane, a neke su još u državnom vlasništvu.
Vila u Kumrovcu, gdje je Tito rođen,danas je u vlasništvu Ministarstva državne imovine Hrvatske. Vilu Dalmacija u Splitu drži grad Split, a može da se iznajmi po visokoj cijeni.
Reklamira se kao mjesto na kojem je Vinston Čerčil sjedio pored Indire Gandi.
Na listi vila koje su smještene u Hrvatskoj su još i dvorac Tikveš, koji je bio Titova lovačka rezidencija – oštećen je u ratu tokom devedesetih, a u vlasništvu je države.
Među mjestima za lov, Tito je išao i u vilu u Bugojnu u Bosni i Hercegovini. Danas je napuštena. Ovo je, navodno, bilo mjesto koje je Tito, pored Beograda i Briona, najviše volio i gde je provodio najviše vremena,pisalaje Slobodna Evropa.
Tu ga je posjetio i predsjednik Libije Muamer el Gadafi.
U Sloveniji je Tito koristio vilu na Bledu, a u Makedoniji u Ohridu. Oba objekta su dobile države u kojima se nalazi, a potomci Karađorđevića i dalje potražuju vilu na Bledu koja je bila njihovo predratno vlasništvo.
Titova vila na Bledu
Tito je od 1950. do kraja 70-ih godina prošlog vijeka gradio i bunker u Konjicu, u kojem je 350 ljudi moglo da živi šest meseci u slučaju nuklearnog napada. On je danas u vlasništvu Ministarstva odbrane BiH.
Turistička atrakcija od 2006. postala je i pećina u Drvaru u zapadnoj BiH, koja je bila baza tokom Drugog svjetskog rata kada su njemačke snage pokušale da ga ubiju. Zbog odrona je tokom 2019. godine zatvorena.
U Crnoj Gori Tito je imao vilu Galeb u Igalu i vilu Lovćen u Bokokotorskom. Crna Gora je obje dala u zakup.
Jovanka Broz – „Jugo-osmijeh” i njena penzija
„Jugo-ikona” ili „Jugo-osmijeh” – ovako su kolokvijalno nazivali Jovanku Broz, objašnjava historičarka Ivana Pantelić, koja je doktorirala na temi simboličkog značaja Titove supruge za postsocijalistička sjećanja.
„Teško da bi socijalistička Jugoslavija mogla da bude zamisliva bez Jovanke Broz”, kaže Pantelić.
„Ona je jedan od nezaobilaznih simbola države koja je svoj identitet i postojanje bazirala upravo na mnoštvu simbola.
„Jovanka je svojom estetikom, pojavom, čitavim javnim nastupom personifikovala upravo ono što je Jugoslavija trebalo da predstavlja u svijetu. Jednu drugačiju, osobenu, jedinstvenu verziju socijalizma, ono što se u historiografiji naziva soft socijalizam (mehki socijalizam)”.
Jovanka, objašnjava historičarka, „svojom raskošnom i glamuroznom pojavom nije ličila na supruge susjednih komunističkih zemalja kakve su na primjer bile Nedžmija Hodža ili Elena Čaušesku, kao što ni Jugoslavija i jugoslovenski samoupravni socijalizam nisu imali velike sličnosti sa albanskim i rumunskim društvenim poretkom, na čemu se nakon 1948. godine veoma insistiralo”.
Jovanka Broz savršeno se uklapala u Titov jugoslavenski projekat, kaže Pantelić, po tome što je „svoju ulogu, prve dame ili prve drugarice, veoma ozbiljno shvatala i veoma srčano, zdušno, i s ponosom prave partizanke, obavljala”.
„Značaj i mjesto Jovanke Broz u društvu izgubio se i nestao kada je nestala i država koje je ona simbol bila”, dodaje historičarka.
Tako se završila i priča o penziji Titove supruge.
Nakon Titove smrti Jovanka Broz je pokrenula sudski proces o pitanju njegove zaostavštine i naravno njenog dijela nasljedstva. Jedno od prvih pitanja i problema, na koji su advokati i predstavnici države naišli bilo je pitanje penzije Titove udovice.
Problem je nastao između ostalog zbog činjenice da Tito, kao predsjednik države, nije imao jasno definisanu visinu mjesečnih primanja, pa se stoga i na taj način nije mogla odrediti ni visina penzije Jovanki Broz.
„Nuđen joj je najviši iznos penzije, što su u tom trenutku bile generalske penzije, međutim ona je odbijala svaku ponudu tadašnjih vlasti”, kaže Pantelić.
„Dugo je trajao taj spor oko njenih prinadležnosti, a vodio se paralelno sa pregovorima oko mesta stanovanja Jovanke Broz. Pitanje njene penzije nije do kraja nikada jasno definisano niti riješeno ali Jovanka Broz svakako je dobijala novčane prinadležnosti i u SFRJ, a i kasnije nakon raspada zemlje od vlasti u Srbiji”.
Najveći problem koji je izbio jeste bio što su Jovanki, kaže Antić, „nudili penziju generala ili predsjednika predsjedništva, a ona je tražila da se penzija određuje prema plati predsjednika republike”.
„Iako smo u medijima imali priče o tome kako Tito nije imao platu, pitanje njegovih primanja ipak ostaje”, kaže Antić.
Slučaj Titove „Jadranke”, ali i „Primorke”
Jahta bivšeg predsjednika SFRJ pod nazivom „Jadranka” prodata je u martu 2020. godine preduzetniku u Austrije za 51.000 eura, navedeno je u godišnjem izvještaju Ministarstva odbrane Crne Gore.
https://www.facebook.com/VladaCrneGore/posts/529350977417358
„Jadranka”, koja je izgrađena 1976. u brodogradilištu u hrvatskoj Kraljevici, bila je najprije procijenjena na 80.000 eura. Bila je dio flote mornarice Jugoslovenske narodne armije (JNA), čijih je nekoliko brodova stajalo na raspolaganju doživotnom predsjedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
„Tito je bio veliki hedonista i otuda i njegova ljubav prema brodovima.
Ipak, mornaricu je gledao samo kao jednu od tri grane tadašnje JNA, pa je često u to vreme vazduhoplovstvo imalo primat u razvoju u odnosu na mornaricu”, rekao je za BBC prije konačne prodaje profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu Robert Barić.
Brod „Jadranka” je dug 34 metra, imao je tri salona za dnevni boravak gostiju, dva apartmana i dvije pomoćne kabine za goste.
Hrvatski „Novi list” opisuje je kao brod u čiju su izgradnju ugrađivani najkvalitetniji materijali – od mahagonija do tikovine, dok su pregrade izgrađene od specijalnih čeličnih legura.
Tito je jahtu dobio tri godine prije smrti, ali su mediji izbrojali 24 boravka na ovom brodu.
Josip Broz Tito volio je brodove i fotografije na njima (snimak iz 1952. godine, Tito je za kormilom)
Josip Broz Tito imao je „reprezentativnu jahtu” i prije nego što je za njegove potrebe izgrađena „Jadranka”.
Samo tri godine mlađa, jahta „Primorka”, sagrađena je u Italiji 1974. godine.
Njen život bio je veoma buran, obilježen havarijama – najveća se dogodila 2003. godine kada se nasukala na hrid Krš od Đerana, kod Ulcinja u Crnoj Gori.
Treći brod „Galeb” Crna Gora je prodala za 750.000 eura grčkom biznismenu 2000. godine. Od njega ga je kupio grad Rijeka, a 2006. godine je proglašen hrvatskom kulturnom baštinom.
„Galeb” je Titu bio rezidencija, a dugačak je 117 metara. Tito je na ovom brodu gostio brojne lidere svijeta i zvijezde iz Holivuda.
Tajna Titovog sefa
U trezoru Narodne banke Srbije je 2013. godine otvoren Titov sef, nakon 31 godine.
„Ispostavilo se da je u sefu bila i imovina i ordeni Karađorđevića, kao i velika svota novca”, kaže Antić.
Sef je otvoren na zahtjev suda u Beogradu kao dio ostavinske rasprave, koju su pokrenuli Titovi nasljednici.
Prema pisanju lista Danas, u sefu je bilo 30 kilograma zlata i briljanti za koje se ne zna kako su se našli u Titovoj rezidenciji, kao i dragocijenosti i odlikovanja iz zaostavštine kraljevske porodice Karađorđević.
Ispostavilo se da je tada odlučeno da se dio imovine koja ima posebnu umjetničku ili historijsku vrijednost preda odgovarajućim muzejskim institucijama u SFRJ.
Takođe, Narodnoj banci Jugoslavije je tada predato i gotovo 30 kilograma zlata i 2,6 kilograma zlatnika, kao i 149 brilijanata i dijamanata koji su pripadali porodici Karađorđević i 13 njihovih odlikovanja.
Pronađeno je i 26.000 dolara, 36.000 nemačkih maraka i 2.200 danskih kruna, kao i dva miliona dinara.
Mišljenje o Titu – „crno” ili „bijelo”
„Sigurna sam da gotovo svaki građanin i građanka bivše SFRJ imaju i danas određen stav prema pitanju Titove imovine”, kaže Pantelić.
Ona misli da su ti stavovi vremenom gubili nijanse i pozicionirali se kao jasni oponenti.
„S toga mišljenje o Titu, i svemu što on simbolizuje, danas je crno ili bijelo”, kaže historičarka.
