Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od razloga ruske invazije na Ukrajinu, i najvažniji od svih, bili su pokušaji Ukrajine da se pridruži Evropskoj uniji i NATO-u, i taj pokušaj, odnosno inicijativa, nije došla samo iz Ukrajine, već i iz NATO-a, a cilj te inicijative je bio napraviti pomak od puke odbrane Ukrajine do stvaranja mogućeg pokreta okruživanja Rusije.
Barem je ovako Rusija gledala na ovaj proces, a zapravo se ruski stav ne može smatrati potpuno pogrešnim, jer taj stav nisu skrivale ni Sjedinjene Američke Države, niti je on bio skriven u ekspanzionističkom diskursu NATO-a.
S druge strane, Rusija je od početka izjavljivala da bi prisutnost NATO baze u Ukrajini smatrala prijetnjom i agresijom na nju.
To se, naravno, očekivalo, a zadatak NATO-a bio je poduzeti korake u pripremi za takav napad, koji se očekivao od Rusije. Ali za one koji gledaju izvana, ono što nije bilo očekivano je da je Ukrajina nekako ostala sama pred očekivanom ruskom agresijom nakon ovih koraka koje je poduzeo NATO. Šta je NATO-ov odbrambeni štit učinio pred ruskom agresijom? Ovo je bilo prvo veliko pitanje u ovoj avanturi, i ovo pitanje je na neki način sugeriralo da je mitu o NATO-u možda došao kraj.
No, dok se ruska okupacija Ukrajine nastavila, vidjeli smo i kako su posebno Švedska i Finska najavile da neće prihvatiti članstvo u NATO-u, a ipak su obje zemlje podnijele zahtjev za članstvo u NATO-u. Možda su ove dvije zemlje mislile da je NATO rješenje za ukrajinsko pitanje, a možda su zapravo željele rješenje za sebe? Ali čemu se nadati i očekivati od NATO-a, koji nije zaštitio Ukrajinu? I jedva da je NATO imao drugu ulogu osim što je bio motivirajući razlog za invaziju na Ukrajinu.
Naime, Turska već dugo govori o dimenzijama NATO-a koje su nanijele štetu njezinim članicama, a ne o pružanju usluga koje članice očekuju od ovog saveza. Iako jedna od najvažnijih odredbi NATO-ovog sporazuma kaže da: ”Svaka prijetnja ili napad na jednu članicu smatra se napadom na sve članice”, članice NATO-a bile su zapravo uzrok i pomagač separatističke prijetnje Turskoj.
Dok se od Sjedinjenih Američkih Država (najmoćnije članice NATO-a) očekivalo da spriječe aktivnosti terorističke organizacije Kurdistanske radničke stranke protiv Turske – koja je jedna od članica NATO-a – vidljivo je da Amerika podržava ovu organizaciju i povećava njenu prijetnju. Sjedinjene Američke Države također podržavaju Radničku stranku Kurdistana, koja u Siriji djeluje pod imenom Stranka demokratske unije i opskrbljuju je svim vrstama oružja.
Nadalje, ovu organizaciju su sâme Sjedinjene Američke Države proglasile terorističkom organizacijom, i SAD vrlo dobro znaju šta njihova podrška ovoj organizaciji znači za njihovu NATO saveznicu Tursku. Zatim, poznato je da Sjedinjene Države skrivaju vođu terorističke organizacije ”FETO” – koja je prije 6 godina pokušala izvesti vojni udar u Turskoj – i sve njezine vodeće stubove i aktivnosti stavlja pod svoju zaštitu.
Ta je podrška uvijek bila otvorena do te mjere da postoji mogućnost da Sjedinjene Američke Države, kao članica NATO-a, imaju ulogu u ovom vojnom udaru. Također, gledajući ukrajinsko iskustvo, vidimo da se NATO pretvorio u mit koji svojim članicama ne nudi nikakav pozitivan odnos, a kamoli da imaju koristi od njega.
Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan – kao predsjednik jedne od najvažnijih članica NATO-a – izjavio da neće pristati na članstvo Švedske i Finske, ne samo da je time uputio običan prigovor na podršku ovih zemalja PKK-u, već je također ovom izjavom skrenuo pažnju na činjenicu da je NATO izgubio svoje funkcije, a možda time i otvorio put za utemeljenije rasprave.
Švedska i Finska su u vrhu zemalja koje podržavaju Stranku demokratske unije (PYD), koja je angažirana u neprijateljskim aktivnostima prema Turskoj – jednoj od najvažnijih članica NATO-a, kojem ove dvije države sada žele pristupiti. I dok, s jedne strane, daju najveću podršku prisutnosti PKK-a u Evropi, ove države vide Stranku demokratske unije (PYD) kao pokret za slobodu u Siriji i pružaju mu sve vrste oružane podrške, a tu podršku, naravno, ovi koriste i u napadima na Tursku.
Švedska je dala dronove PKK-u, pretpostavljajući da će se koristiti protiv tzv. Islamske države , a iz istog razloga je švedska vlada odlučila podržati i Stranku demokratske unije u iznosu od 376 miliona dolara sljedeće godine, iako niko ne može poreći da ova podrška hrani prijetnju protiv Turske.
Zanimljivo je pitanje: kako su ove dvije zemlje, uprkos svemu tome, samouvjereno aplicirale za članstvo u NATO-u, znajući da Turska ima pravo veta?
Iskreno govoreći, možda nikada nisu očekivali da će Turska iznijeti takav prigovor ili staviti veto na njihovo članstvo, ili su možda mislili da je Turska država vazal SAD-a, a ne članica koja donosi odluke unutar NATO-a.
Kako god, činjenica je da je Turska odlučna u potpunosti iskoristiti ovo pravo i svoju moć. I osim što Turska izražava svoju kritiku da je NATO izgubio svoje funkcije, ona također razotkriva kontradiktornosti, proturječnosti i nedostatke NATO-a.
To, naravno, ne čini s namjerom suprotstavljanja NATO-u, jer Turska je, s pravom, dio NATO-a i želi da se NATO vrati svojim osnovnim zadacima, da bude postojan na svojim pozicijama, da se pridržava osnivačkog sporazuma i, naravno, želi da postane jači.
Turska želi da NATO uistinu pruži svojim članicama sigurnost, da bude zaštitni i pouzdan štit od nepravednih napada i da pokaže solidarnost sa svim članicama kada se pojavi prijetnja bilo kojoj članici.
Turska ne želi puno, i smatra da je moguće da Švedska i Finska postanu članice NATO-a na način da se ispravi njezin temeljni cilj, a ne da postanu članice koje bi dodatno pojačale kontradikcije i proturječnosti NATO-a.
