Piše: Aziz Hurem
Jedan od največih evropskih genija koje historija bilježi , a koji se mnogo interesovao za islam Johan Wolfgang von Goethe je zapisao : “Ako nam je svima praotac Adem a.s., pa zar nismo svi braća , a ako već jesmo, zašto se onda ubijamo?”
Kada je prvi predsjednik Izraela Ben Gurion, nakon donošenja rezolucije UN-a da se Izrael povuče sa okupiranih palestinskih teritorija, izjavio u Sjedištu UN-a da se Izrael neće povući ni onda kada bi sve članice UN-a glasale sa 139 naprema 1(koliko ih je tada bilo) još tada, kao i sad bilo je jasno da cionistički režim ima namjeru da ovlda levantskim regionom koliko šire je to moguće. Ovaj 1 (jedan) glas se odnosi na Izrael.
Još davno sam sebi poželio da obiđem taj drevni Jerusalem i evo došao je i taj momenat zahvaljujući mojoj kćerki Maidi koja je za oktobar ove godine rezervisala aranžman za nas dvoje. Ali, samim time da je autobus kojim smo trebali krenuti iz Sharm-el-Sheika za Jerusalem došao mnogo ranije ispred našeg hotela nego što je bilo dogovoreno, i kada nas naravno nije našao produžio je dalje, bio je možda išaret da na tom putu i neće ići sve tako lahko. Ipak, nakon agilne intervencije recepcionara uskoro smo se našli u jednom od deset autobusa koji se te večeri s Božijom pomoći uputiše prema Jerusalemu. Pustinjska cesta (djelomično autocesta ) je vodila pored zaliva Akaba do graničnog prelaza Bi’r Taba u Palestinu / današnji Izrael gdje i ne sluteći nastaju naši problemi. Od svih 450-500 putnika koji su manje-više glatko prošli tu famoznu granicu samo ja i moja Maida bivamo zadržani i do u detalje pretresani, kontrolirani, ispitivani, maltretirani ….. . U ovom momentu je možda bitno napomenuti da smo se prethodno telefonski iInformisali u izraelskoj ambasadi o tome kakva je procedura ulaska u Izrael na šta su nam dotična gospoda kazali da bez problema sa austrijskim pasošem na granici dobijamo turističku vizu. A, kako je nama svima široko poznato da svugdje na dunjaluku pri ulasku u jednu državu imamo policijsku/pasošku kontrolu, a iza toga carinsku i s tim se završava granična procedura, ovdje to nije bio slučaj. Bilo bi možda interesantno navesti da sam samo još 1996. godine sa bosanskim pasošem, kada je BiH bila u povoju, bio samo dvije-tri minute zadržan na aerodromu, da li u Singapuru ili Hong-Kongu, ne sjećam se tačno, ali to je tada bilo možda i razumljivo, obzirim da je BiH bila tek rođena/manje poznata i mlada država.
Ulaskom u zdanje graničnog prijelaza odmah mi je privukao pažnju izgled i fizionomija graničnih službenika. Stasom, rastom, i izgledom su kazivali da potiču sa različitih strana Svijeta, različito uniformisani zavisno od zadaće koju obavljaju, nešto između vojničke i policijske mundure, starosti od dvadeset do najviše trideset godina, muški i ženski skoro u istom broju zastupljeni , svojim vladanjem i previše službenim (više drskim i bezobraznim nego službenim) odnosom prema turistima a posebno prema meni i Maidi pokvarili su svu našu radost iščekivanja susreta sa Mesdžidul Aksom.
Ja i moja Maida smo imali takvu „sreću“ da smo zapali u rusku grupu, pa je možda u tom momentu na tom graničnom prelazu mahsuz angažovano granično osoblje koji svi do jednog govore ruski i svakako engleski jezik te sve to onda možemo nasloviti kao priča za sebe, ili je to možda čak i uslov/pravilo/propis. Da bi se dokazali, „preporučljivo je da budu kruti i grubi prema nepoželjnim turistima kakvi smo nas dvoje jer zaslužujemo poseban tretman“.
Pasoška/policijska kontrola, kontrola ručnog prtljaga, rentgenski prolaz, pretres prtljaga, zagledanje u pasoš i kojekakvi identifikacijski trikovi, samo njima poznati, bili su praksa na svakom prolaznom punktu, a takvih je bilo šest-sedam na egipatsko -izraelskoj granici. Skoro na svakom od tih su nas ispitivali : gdje putujete, zašto, koga imate u Jerusalemu, šta nosite sa sobom, koliko ostajete, gdje ste rođeni, ko vam je babo, kako se zove i šta je radio, čime se bavio, šta vi radite, kakve škole ste završili, ko vam je dedo, jeste li član neke islamske organizacije, itd., more bespotrebnih i maltretirajućih/provokativnih pitanja.
I na kraju su pasoši, moj i Maidin dospjeli u ruke glavnog „bossa“ granične egipatsko-izraelske postaje koji je odigrao ulogu strogog gestapovca ili nekadašnjeg jugoslovenskog udbaša (vjerojatno i on sam ima takvo uvjerenje i ubjeđenje) samo što ovaj nije imao kožni mantil. Razborito je govorio sa nama engleski i njemački, a sa svojom graničnom postavom i turistčkikim vodićem iz Jerusalema na arapskom i hebrejskom jeziku.
Za to vrijeme dok su nas zadržavali do gubitka poslednje nade, kada smo povjerovali da ćemo se morati vratiti nazad, svi ostali saputnici su nas prešli , prestigli i otišli dalje da bi smo na poslednjem ispitivanju kod tzv. bossa/udbaša ostali debela tri sahata . Maidu su u dva-tri maha ispitivali u kancelariji do najsitnijih detalja , otkud ona rođena u Sarajevu, zašto je putovala u Maroko, kojim slučajem živi u Beču i zašto sada da se uputi u Jerusalem. Uz to još uvijek ponavljali da ne može nastaviti put, da mora sutra da im da pismenu izjavu, pa će oni kao tobože vidjeti hoće li je dalje pustiti, dok su meni nakon izvjesnog vremena dozvolili da mogu nastaviti putovanje. Zamislite samo kakav i koliki jeto cinizan samo i pomisliti razdvojiti kćerku i oca na putovanju. Cinizam (grčki) i cionizam (izraelski po tvrđavi Cion u Jerusalemu) kao da su srodni pojmovi iako nisu nikli na istom tlu. Naravno ja sam to kategorički odbijao dok je turistički vodić Arap čekao na razrješenje ove situacije kako bi stigli naš autobus koji je čekao u Elatu, gradu gdje prije pedesetak godina nije bilo ni jedne jedine kuće. U momentu kada je turistički vodić odlučio da nas ostavi, kazavši nam da ne može više da čeka i udaljio se od nas nekoliko koraka „boss gestapovac“ reče da je k’o fol dobio potvrdu iz Jerusalema da nam dozvoljavaju nastavak puta. No ipak to se tek desilo kada je Maida imala okršaj sa turističkim vodićem ( arapom muslimanom koji vodi čitavu organizaciju oko prihvatanja i daljeg upućivanja turista) koji je imao ozbiljnu namjeru da nas ostavi, i dok su „varnice sijevale“ između njih dvoje u očima „gestapovca“ se moglo primijetiti zadovoljstvo, što nam je i sam potvrdio rekavši : neka ste se gospođice tako ponijeli prema ovom go…. dok nam je uručivao pasoše sa izraelskom turističkom vizom koja je samo jedan papirič sa nerazumljivim code-labirintom . Za vrijeme dok nam je postavljao provokativna pitanja bijaše mi na vrh jezika odgovor Mirnesa Kovača, našeg vrsnog novinara koji je imao mnogo problema na aerodromu u Tel Avivu , nakon čega im je rekao : Ja sam iz one zemlje čiji je narod primio i udomio Jevreje/Sefarde kada su protjerani iz Španije.
Put prema Al-Kudsu
Hele nejse, put smo nastavili pored Mrtvog mora ka našem cilju. U ranim prijepodnevnim satima počeli smo se penjati relativno dobrom cestom prema gradu u kojem živi oko pola miliona Jevreja i približno 300 hiljada Arapa/muslimana. Pored svih ljepota, koje pruža grad Jerusalem, raznolikosti kultura koje se milenijima ne miješaju jedna s drugom isto kao dva mora različitih saliniteta i različitog životinjskog svijeta, susretljivosti njegovih ljudi (misli se isključivo na muslimane i kršćane ), topline, brežuljaka na kojima se prostire, trgovački bazari i njihovi trgovci što vam izražavaju dobrodošlicu, stoji mi negdje u podsvijesti ta premoč jevreja i podređenost Arapa. Pa se onda redaju pitanja: zar su morali da se prepuste da njima ovladaju? Zašto je to trebalo i kome? Zašto još uvijek sjede skrštenih ruku i oni u Palestini i oni u drugim arapskim zemljama? Zašto makar najuticajnije muslimanske zemlje se pasivno odnose prema palestinskom narodu. Uostalom zašto su, iako tako nemočni, prepušteni sami sebi, odnosno onima koji se prema njima odnose krajnje inferiorno kao što su političke velmože Zapada.
Na putu do Mesdžid-Al-Aksa prolazimo tijesnim sokacima pored načićkanih bazara, malih dućana i čajdžinica u kojima Arapi redovno puše nargilu i pretresaju politiku i svoju svakodnevicu. Poznato mi je več bilo da muslimansko svetište treće po važnosti odnedavno čuvaju izraelski vojnici. No ipak kada smo to vidjeli svojim očima doživjesmo još jedno razočarenje.
Dakle neposredno pri ulazu u harem kompleksa Mesdžidul Aksa su raspoređene dvije vojne izraelske patrole sa po dva vojnika do zuba naoružani. Naš prijatelj Islam po imenu, koji će nam pokazati sve detalje unutar harema i obje džamije, pa sve do mjesta odakle je naš poslanik Muhamed s.a.w.s otišao na Miradž, morao je ovim vojnicima objašnjavati ko smo, šta smo i šta želimo. Pojedinosti vezane za ovaj kompleks su nama muslimanima manje više poznate. Nakon nekoliko dana poslije našeg povratka izraelska vojska je u čitavom kompleksu Medžidul Aksa napravila haos, bacali suzavce, pucali, polupali stakla i zatvorili sve prilaze. Ovakve i slične stvari su dobro poznate cijelom Svijetu a, ja ču se osvrnuti na : Kratki historijat
Stari grad Jerusalem, koji je nekada bio opasan zidinama sa nekoliko kapija smješten u judejskim planinama je i formalno podijeljen na jevrejsku, muslimansku, kršćansku i jermensku četvrt. Muslimani(Palestinci) i Jevreji (Izraelci) su ga proglasili svako za sebe za svoj glavni grad, s tim što je istočni muslimanski ujedno i najveći dio starog grada iako ne postoji nigdje granica. Kako historija i svete knjige kazuju Židovi su se doselili oko 1500 godina pr.n.e. u zemlju Kanaan/Filistan, u kojoj su već živjeli Kanaani i Filistejci (obećanu zemlju), a potom se, usljed gladi, pomijerali do Egipta, ponovo do Jerusalema ratujući protiv starosjedioca Kanaanaca i Filistejaca (današnji Palestinci), uskoro poslije toga padaju u asirsko/babilonsko zarobljeništvo da bi ih Perzijanci oslobodili i vratili ponovo u obećanu zemlju. Oko pet stoljeća pr.n.e. Levant, a samim tim i Jerusalem pada pod vlast moćnog carstva Aleksandra velikog, odnosno njegovih nasljednika. I sve do dolaska Rimljana kada ih rimski car Hadrian oko 135. godine protjeruje i propisuje hiljadugodišnju zabranu povratka. Nakon Rimljana, Levantom vladaju Bizantici sve do dolaska Muslimana koji dozvoljavaju Židovima povratak. Samim time da su do kraja XIX stoljeća Židovi u Palestini bili u neznatnom procentu i da su pojavom ideje Theodora Hercla o povratku u „zemlju Izraelovu“ govori dovoljno da su iako u malom broju živjeli mirno i harmonično sa Arapima/muslimanima. Na kongresu Jevreja u Baselu 1897. utvrđen je i idejni projekat jevrejskog ideologa Theodora Herzla države Izrael. Početkom XX vijeka useljavanje se intenziviralo, a zatim još više nakon Prvog svjetskog rata kada Englezima pripada mandat u ovom regionu koji su išli na ruku Židovima. Dolaskom nacistčke vlasti u Njemačkoj 1933.godine useljavanje se višestruko povećava što izaziva arapske proteste i pobune. Nakon toga, jedno izvjesno vrijeme je od strane Britanaca useljavanje smanjeno i ograničeno, ali uskoro počinje Drugi svjetski rat kada svi krše norme, uzuse i izglasane deklaracije pa tako i Jevreji koji se nekontrolisano useljavaju jer im je V.Britanija i USA otkazala gostoprimstvo. 14. maja 1948 prestaje britanski mandat, a istog dana je proglašena država Izrael čiji je prvi predsjednik Ben Gurion, i već sljedećeg dana između Izraela i arapskih zemalje je bjesnio rat , u bukvalnom smislu. U sedmomjesečnom ratu Izrael je osvojio još više teritorije i primio oko 800 hiljada Jevreja , a protjerao oko 600 hiljada Arapa/muslimana. Sljedeći ratovi: 1956. 1967., 1973., 1981. I dalje su uglavnom samo i uvijek se završavali na štetu Palestinaca, a u korist Izraela i proširenja teritorije. Napokon je 1988. proglašena država Palestina čija je vlada bila u izbjeglištvu najprije u Libanu, a zatim u Tunisu te koju su odmah nakon proglašenja priznale mnoge zemlje. Nikada kao ni tada kao da se ništa nije desilo, Izrael i njegov cionistički režim gazi već zacrtanom stazom unatoč svim negodovanjima, ispisanim deklaracijama i protestima „savremenog demokratskog“ svijeta. Tako 1910. Palestina ima 700 hiljada stanovnika, od toga 90% muslimana, 9% Jevreja i 1% kršćana.Od Prvog do Drugog svjetskog rata ulazak židova u Palestinu se odvija nesmetano pa se omjer mijenja sa prvobitnih 9% na 30% a, već 1947. godine 33% židova i 67% Arapa muslimana. Današnji omjer stanovnika zraelelsko-palestinske regije je 77%Jevreja, 18% muslimana, 2%kršćana i 1% ostalih. Sve državne institucije su u izraelskim rukama, vojska, policija, sudstvo, valuta (šakal) ….. .
E ta priča za sebe s početka je u uskoj svezi sa sljedećim. U jednoj normalnoj državi se procenat vojnika pod oružjem kreće od 0,8 do u vrh glave nepodnošljivih 2% . No međutim, Izrael u vojničkoj uniformi drži konstantno od 9 do 11% stanovnika oba spola od 1948.godine do dan-danas. Kako sam na početku naveo, veliki broj graničnog osoblja, veliki broj sigurnosnih i policijskih službenika, vojska koja šeta po gradu pod punom ratnom spremom koja je zadnji hit vojne oružane tehnike i sve ostale državne službe čiji personal se regrutuje samo iz jednog naroda. Vojni rok za muškarce je 36, a za žene 24 mjeseca. Dakle država koja je praktično u ratu od svog osnutka nesumnjivo je da izvor sredstava za tako glomazni državni, vojni i policijski aparat i svoje građane nalazi diljem butum dunjaluka. Javna je tajna da mahom najveći svjetski koncerni finansiraju ovaj cionistički režim zahvaljujući moćnim i uticajnim , vojnim, političkim, ekonomskim, kulturnim „dirigentima“podstičući povratak mladih u Galileju/Obećanu zemlju. Različitost fizionomija graničnog personala sa kojim sam se susreo i ostalih uniformisanih/naoružanih i običnih civilnih lica po gradu navodi na ovaj zaključak. To su bukvalno isfrustrirani doseljenici koji hoće da iskale svoj jed, bijes i svoje nezadovoljstvo poneseno iz države iz koje dolaze ( pretežno iz Rusije ) na nedužni i bespomoćni palestinski/muslimanski narod. A, kao što veli moj komšija Ibrahim, rođen u Jerusalemu i koji je 1967. morao da se iseli i da potraži hljeba u Evropi jer je njegov babo/njegova porodica ostali preko noči bez igdje ičega da, Arapi nisu imali problema sa Jevrejima niti Jevreji sa Arapima dok nisu doseljenici iz bivšeg SSSR-a, današnje Rusije i Evrope počeli da provode svoju samovolju, osvetu i oživjeli sjećanje na svoje „svetinje“, ako su ih uopće imali. Sva politička elita Izraela je mahom rođena najčešće u Risiji ili negdje drugo u svijetu koji su za sobom povukli stotine hiljada običnih imigranata. Theodor Herzl/Mađarska, David B. Gurion/Poljska, Golda Mejr/Kijev, Aba Eban/Južnoafr.Rep/Kape Town, Chaim Weizman/Bjelorusia, Šimon Peres/Poljska, Menahem Begin/Rusija itd. Te stoga, u Jerusalemu i ostalim gradovima Izraela imamo danas gradskih četvrti u kojima se isključivo (interno ) govori ruski jezik. Samo 1990-91. godine, dakle poslije rastakanja SSSR-a i Istočnog bloka u Izrael se uselilo 380 hiljada Jevreja iz Rusije.
Interesantno je napomenuti da je Albertu Ajnštajnu 1950. ili 1951. nuđeno da bude predsjednik Izraela što je ovaj odbio pod obrazloženjem da nebi mogao provoditi cionističku politiku Izraela i činiti to što čini izraelski režim nad Palestincima.
Zid plača kojem su evropljani dali ime, a koji se u Jerusalemu zove Zapadni zid nalazi se naposredno uz Harem Mesdžidul Aksa, predstavlja jedini sačuvani dio iz perioda Sulejmana a.s. (hebrejski Šalomoh), a koji je dva puta rušen i građen i gdje se, tobože, po njihovom hebrajskom kazivanju, nalazi starozavjetni kovčeg sa deset Božijih zapovijedi. Dolaskom Rimljana hram je do temelja srušen i od tada se Židovi mole na krnjavom svetištu. Zid je dugačak oko 80, a visok oko desetak metara izgrađen od različitog kamena, različitog dizajna što govori da je dograđivan u različitim vremenskim razdobljima. Plato ispred zida sada može da primi oko desetak hiljada posjetilaca , a do rata 1967. samo nekoliko stotina. Muški i ženski dio zida su podijeljeni, a muškarci koji nemaju crni židovski šešir dobijaju kapicu od papira za jednu upotrebu i bijele listiće koje zadijevaju između kamenja u cilju ostvarenja svojih želja. Krajnje ozbiljno prilaze zidu čitaju Toru (Tevrat), klate se lijevo – desno, naprijed – nazad i vračaju se svojim kućama. Pažnju privlače ortodoksni Židovi (hasidi) sa crnim odijelima, bijelim košuljama, crnim cipelama i sa karakterističnim crnim cilindar-šeširima širokog oboda. Hodaju brzo, vojnički ukočeno, i kratkim koracima bez zastajkivanja. Najčešće sa dugom kosom spojenom sa bradom, dugih solufa koji se čak i kod djece mogu vidjeti. Turistički vodić nam objašnjava da su zatvoreni u svoj svijet, žive u posebnom kvartu, ne vole sadašnj režim, ne služe vojsku, ne plaćaju poreze i imaju najmanje četvoro djece ili više, a nije rijetkost ni desetak. U potpunosti izbjegavaju kontakt sa drugačijim od sebe, ne miješaju se sa drugima, a žene i udaju se između sebe. Susret sa vojnicima muškim i ženskim u mimohodu postaje vam običan dok ste tu, ali kada se udaljite desetak dana od svega i od svih koji su ispunjeni tamošnjim (cionističkim) nabojem vjerojatno će te se upitati : Bože dragi hoće li ovdje u Obećanoj zemlji ikada biti mira? Susretom religija, kultura, zasebnih historija i sudbina,na tragu Božijih Poslanika, jedni u jednom kvartu, drugi u drugom, treći u ….., muslimanska četvrt največa, najznačajnija najbolja, najvažnija, najcivilzovanija, najpitomija, ljepša, sunčana, najživlja, najgostoljubivija , najrazumnija …. sa svojim hramom iznad svih i ispred svih. Stojim u haremu Mesdžidul Aksa kompleksa, u pozadini Jevrejski, malo dalje Jermenski, sjeverozapadno kršćanski, sjeveroistočno muslimanski i največi kvart. Grad sa osam kapija, između ostalih i jedna na koju je ušao i hazreti Omer r.a.
I na kraju :
Grad Jerusalem je jedan od rijetkih koji zauzima toliko mjesta u historiji svih monoteističkih vjera, toliko zamršena prošlost koju svi pišu i tumače onako kako njima odgovara iako ipak znaju pravu pravcatu istinu odolijeva svim atacima, apsurdima, kontradiktornostima, ratovima, ubijanjima, i … i … . On i ljudi u njemu se stolječima i milenijima rađaju, žive i umiru uprkos željama tobože močnika koji kopaju i potkopavaju kako Mesdžidul Aksu tako isto i prošlost i historiju. Mi Bošnjaci možda i nismo svjesni da imamo jedan evropski bosanski JERUSALEM koji živi i živjeće samo zahvaljujući Bošnjacima. Tako isto cijeli Svijet treba da bude zahvalan palestinskim Arapima/muslimanima za opstojanost Jerusalema koji su sušta suprotnost od (jevreja) onih koji su od svog postanka odnosno od kada historija bilježi bili ili u izbjeglištvu ili u ropstvu
Zašto svoj bijes prazne nad onimama koji su im najmanje ili nikako krivi, i sa kojima su do juče sretno živjeli? Zašto se ne sjete svoje golgote iz Drugog svjetskog Rata? Zašto protjeruju i ubijaju ljude koji više od tri i po hiljade godina žive u Palestini?
Zašto razloge svoje zaista teške historije ne potraže sami u sebi.
Moj sin Jakub kada je imao samo devet godina upitao me : babo, ako sam ja rođak onome, a onaj opet onome drugom i tako u nedogled pa zar nismo svi na Svijetu jedni drugima rođaci ?
