Autor: Yavuz Baydar*
Preveo i obradio: Nedim Botić
Izvor: www.aljazeera.com
U onome što izgleda kao savršena politička oluja, brod koji se zove Turska sada pluta u nepoznatim vodama. U posljednjih desetak dana koji su potresli zemlju – nakon policijske operacije povezane s korupcijom koja je uključivala četiri ministra vlade, iranskog biznismena i direktora javne banke, Halkbanke – vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) i pravosuđe se sada nalaze u otvorenom sukobu.
Ova priča ima dva sloja. Na vrhu, postoje sumnje i tvrdnje o podmićivanju, pranju novca, reketiranju i organiziranom kriminalu ogromnih razmjera. Ako ove optužbe budu potvrđene, tada su osumnjičeni – dvojica zatočenih su sinovi vladinih ministara – primili mito koje prelazi 120 miliona dolara.
U takozvanom “drugom talasu” ove afere, jedan od osumnjičenih je Bilal, sin premijera Recepa Tayyipa Erdogana. Istražitelji ispituju i poslovanje TURGEV-a, nevladine organizacije iz Istanbula, u čijem se upravnom odboru nalazi Bilal.
Kako istraga korupcije prijeti da proguta članove Erdoganove porodice, sukob između izvršne i sudske vlasti se – možda i očekivano – pretvorio u egzistencijalnu bitku za razdvajanje ovlasti, i predstavlja prijetnju stabilnosti Turske.
Na pomolu je otvoreni rat između dva čovjeka, koji su, svaki na svoj način, definisali tok zemlje, i njen nacionalni islamski kurs: Erdogana koji predstavlja političku i Gulena koji predstavlja društvenu stranu.
Erdogan, koji je optužio čitav niz neprijatelja – kamatni lobi, Izrael, međunarodne medije i poslovne krugove u Istanbulu – kao prave krivce za proteste u Gezi parku i građanske nemire, sada je toj listi dodao ime Fethullaha Gulena i njegovih sljedbenika kao glavnih pretendenata da ga zbace s vlasti. Erdogan tvrdi da “banda” povezana sa Gulenovim pokretom Hizmet, posluje unutar države, i sprema zavjeru protiv njegove vladavine.
Protivnik – Fethullah Gulen
Gulen je 72-godišnji samozatajni islamski klerik, pisac i propovjednik, koji živi u samonametnutom egzilu u Pensilvaniji (SAD), nakon progona od strane vrha turske vojske 1990-te godine. Stara ultra-sekularna turska vlast ga je smatrala opasnim liderom. Međutim, danas Gulen uživa ljubav miliona sljedbenika u i izvan Turske zbog njegovog nepokolebljivog zagovaranja umjerenog i tolerantnog islama i zagovaranja mira i međureligijskog dijaloga.
Gulen propovijeda da je obrazovanje od vitalnog značaja u promociji islama, i podržao je globalni obrazovni pokret – sada aktivan u više od 140 zemalja. Njegovi sljedbenici u različitim poslovnim sektorima – često onim malih i srednjih razmjera – postali su ključni igrači širom svijeta – slično kalvinistima – i uključeni su u tokove trgovinske globalizacije.
U Turskoj, Gulen je ohrabrio masivni društveni angažman, na dobrovoljnoj bazi, kao podrška demokratizaciji i različitosti. Njegov pobožni civilni pokret pod nazivom Hizmet je prisutan u medijima, akademskim krugovima, obrazovanju i birokratiji – oblastima sigurnosti i sudstva.
Upravo je ova posljednje nabrojana oblast njihovog uticaja postala predmetom sukoba. Premijer Erdogan, koji od događaja u Gezi parku proziva neprijatelje, je javno ciljao sve one za koje smatra da su ‘Gulenovci’ u redovima policije, istražitelja i sudija.
On je izgledao tako uvjeren da je navodno zaprijetio Hizmetu, rekavši, u privatnim razgovorima, da ga može proglasiti kao “terorističku organizaciju”. Među njegovim javnim optužbama su da u Turskoj postoje “paralelne države” i da su u špijuniranje uključeni ljudi angažovani u policiji i medijima.
Prema nekim medijskim analitičarima, ovo je Erdoganova poznata taktika kojom podsjeća na Margaret Thatcher ili Helmuta Kohla. Nakon dugo vremena provedenog na vlasti bez otpora opozicije, on napada svaki vid neslaganja, i antagonizira imaginarne neprijatelje kako bi povećao svoju popularnost.
Ipak, postoje i dublji razlozi za prekid saveza između Erdogana i Gulena. Uostalom, njih su dvojica bili saveznici u rušenju sekularne državne strukture Turske, koja je vladala zemljom osam decenija s vojskom kao glavnim osloncem.
Suprostavljena gledišta
Erdogan je imao podršku od pokreta Hizmet u uzastopnim izborima, u suđenjima za pokušaj državnog udara, i na referendumu koji je doveo do ključne ustavne reforme, koja je radikalno promijenila strukturu pravosuđa.
Međutim, činjenica je da su se početna trenja između Gulena i Erdogana počela razvijati još 2010. Taj je sukob uvijek imao vezu sa dvjema sukobljenim pogledima na ulogu islama koji proizilaze iz stare tradicije Turske.
Prvi uzrok jeste Erdoganovo odstupanje od turskih aspiracija za članstvom u EU. Kada je Gulen, glasni zagovornik civilnog ustava, primijetio kašnjenje u tom procesu počelo mu je slabiti strpljenje.
Kada je događaj s flotilom u Gazi okončan tragično u maju 2010, upravo je Gulen bio taj koji je, na iznenađenje mnogih, kritikovao slanje brodova podrške Palestini i nasilje. Erdogan mu nije nikad oprostio te javne istupe.
Dublja je podjela nastala nakon Erdoganove odluke za provođenje tzv. ” Kurdskog mirovnog procesa” . Njegova metodologija je bila da se direktno pregovara s PKK, kako sa njenim liderom Abdullahom Ocalanom, tako i s “vojnom komandom” smještenom u iračkim planinskim masivima.
Ali Gulenovci koji koji vide PKK kao glavnog protivnika u pretežno kurdskim regijama su bili diskretno zbunjeni. Oni su razumno tvrdili da bi se Erdogan mogao i trebalo fokusirati na šire političke reforme, zagovarati građanski ustav i dati sva prava Kurdima u Turskoj, kao što su priznavanje etničkog identiteta, obrazovanja na maternjem jeziku, i uspostavu lokalnih vlasti – i to sve bez razgovora sa PKK . Ovakav bi pristup, prema mišljenju Hizmeta, oslabio PKK, jer bi ‘razoružao’ oružani pokret od svih razloga za nastavkom vođenja gerilskog rata. AKP i Gulenov pokret se nikada nisu oporavili od ove razlike u mišljenju.
Konačno, čitav niz zbivanja je dodatno ojačao ovaj razlaz. Gulen nikada nije gajio simpatije za Hakana Fidana, šefa turske obavještajne službe (MIT), za kojeg je sumnjao da potajno prati njegove sljedbenike.
Kada je Fidan prvo pozvan na informativni razgovor u jeku istrage o Uniji kurdskih zajednica (KCK) u februaru 2012, i kada su uređaji za prisluškivanje pronađeni u Erdoganovim kancelarijama, nepovjerenje je postalo očito.
(Glavni tužilac je optužio Hakana Fidana za povezanost sa aktivnostima PKK partije i sa naoružanim grupama kurdskih separatista na jugoistoku zemlje. Navodi se da je sabotirao tajne operacije koje su se vodile protiv PKK-a, te da je doveo u opasnost i živote agenata operativaca. Prim. prev.)
Konačni raskid?
Kap koja je prelila čašu je došla prije nekoliko mjeseci, kada je Erdogan izjavio da će ukinuti sve privatne pripremne škole u zemlji, a njih je više od polovine u vlasništvu Hizmeta. U momentu kada je Erdogan insistirao na donošenju zakona za njihovo zatvaranje, spaljeni su svi preostali mostovi saradnje.
(Pokret “Hizmet” je pružao pristupačne pripremne škole za obrazovanja učenika u Turskoj još od 1970-ih, i pomagali su im da se pripreme za prijemne ispite na Univerzitetima kako bi nadoknadili neadekvatnu nastavu u državnim školama. Gulen je objavio video koji povezuje sadašnji stav Erdoganove vlade prema pripremnim školama sa stavovima vlade komunista.Prim. prev,)
Otuđenje je sada nepovratno. Dvije linije političkog islama su sada na odvojenim stazama, i istorijski savez, koji je prethodno srušio mnogo krutih sistema u Turskoj, je slomljen.
Je li to sukob bez pobjednika? Teško je reći. Ipak, bilo bi previše jednostavno ustvrditi da je to samo borba za moć između dvije struje. Gulenovci nisu na vlasti, niti u policiji ili pravosuđu. Obje spomenute strukture sadrže široku mješavinu ljudi. Stoga, Erdogan pred sobom ima težak posao ‘čišćenja’.
Da li će posljednja dešavanja imati uticaja na posljedice lokalnih izbora zakazanih za 30. mart 2014? Dva anketara, koja žele ostati anonimni, su izjavili za Al Jazeeru da će AKP partija ponovo odnijeti pobjedu (uz gubitak od 4 do 7%), osim ukoliko dođe do dramatične promjene u privredi, ili Erdogan načini dramatične greške. Međutim, izbori u Istanbulu zahtijevaju pažnju. Obje glavne partije, AKP i CHP, imaju jake kandidate i ako AKP tu izgubi, to će biti veoma tužna vijest za turskog premijera.
