Je li to znači da su teroristi samo oni koje Amerikanci proglase teroristima, i mi to tako moramo prihvatiti, a oni o kojima Amerika šuti, i mi ih trebamo zaboraviti. Ova država (misli na Egipat) i njeni mediji ne smiju biti u službi američkih interesa i igrati kako oni sviraju. Kada je Islamska država postala jaka, država (Irak) je pozvala na borbu protiv terorizma. Protiv kojeg terorizma? ”Pa valjda protiv terorizma Islamske države” – ubacuje se voditelj. ”Zašto bi se borili protiv njih? Da bi na njihovo mjesto mogla doći Iranska revolucionarna garda? – pita se muftija i nastavlja: ”Evo uzmimo područja koja je navodno oslobodila Iračka vojska od IDIŠ-a, kao što je Džurf Es-Sahr, koji je nakon toga preimenovan u Džurfu En-Nasr, što bi valjada trebalo biti asocijacija na ”veliku pobjedu” koju je izvojevala Iračka vojska protiv IDIŠ-a. I šta se desilo nakon te ”velike pobjede”? Prvo što su uradili, razdvojili su muškarce i žene, i nakon toga se muškarcima gubi svaki trag. Žene i djecu su ostavili na ledini, a svu njihovu imovinu, usjeve i džamije su uništili i popalili. Gdje je tu oslobođenje i sloboda? Zašto, ako su uistinu oslobodili to područje, nisu vratili u njega njegove stanovnike? Ne, samo da ih nisu vratili, nego su im odredili jednogodišnju zabranu za povratak. Zašto? Dakle, to je bio cilj borbe protiv Idiša. Mi smo se trebali boriti protiv Idiša, kako bi otvorili put sektaškim mlicijama. Mi smo jasno poručili ”državi”, ukoliko želite našu podršku, uspostavite pravdu, jer je pravda temelj ispravne vlasti. Islam je vjera milosti i naša zajednica (umet) je zajednica milosti. Kako god treba govoriti o klanjima i zločinima Idiša, isto tako treba govoriti o klanjima i zlodjelima sektaških milicija. Zašto uvjek ističemo samo jednu stranu priče? Budite sigurni da mi, iračke sunije, nemamo nikakve veze sa Idišom, ali nismo glupi do te mjere da otvaramo unutrašnje frontove, i tako postanemo lahak plijen zločinačkih šijskih milicija.”
