Malo je onih koji znaju da su temelji moderne medicine, programskih aplikacija, matematike , fizike, astronomije nastali radom naučnika i mislilaca iz perioda Zlatnog doba Hilafeta koji je trajao od osmog do trinaestog stoljeća nove ere. U ovom periodu se dešavaju nevjerovatne društvene i naučne promjene koje do tada nisu viđene nigdje u svijetu. Uskoro je Hilafet postao toliko superiorniji u civilizacijskom pogledu od ostatka svijeta da bismo ga slobodno mogli nazvati, Supercivilizacijom . Ovakav napredak pratio je i ekonomsko blagostanje i bogastvo Hilafeta koje je postalo privlačano za trgovce, naučnike, ali i pljačkaše cijelog svijeta. Sve je počelo naglim širenjem teritorije Hilafeta i apsorbovanjem sve većeg broja naroda i kultura u jednu državu.
Promjene je započeo halifa Abdul-Malik ibn Marwan (‘Abd al-Malik ibn Marwān, 646 – 705). Rođen je u Medini. Bio je jako obrazovan čovjek i tokom svoje vladavine uveo je mnoge reforme. Uveo je jedinstvenu valutu za cijeli Hilafet, organizovao je redovnu poštansku službu ali najvažnija reforma je bila uvođenje arapskog jezika kao službenog, te poznati ‘prevodilački pokret’ . Naime Abdul-Malik je naišao na veliki birokratski problem u državi sa mnogo govornih područija i kultura te je unificirao jezik na arapski koji je bio istovremeno Kur'anski jezik i jezik državne religije.
Pozvao je sve ljude da mu donose knjige i spise iz cijelog svijeta i izadašno finasirao njihov otkup. Pored toga, finansirao je malu vojsku prevodilaca tih dijela, a zatim ih davao na raspolaganje svim zainteresovanim. Tu su se našla djela iz Grčke, Indije, Kine i mnogih dijelova svijeta pa čak i prevodi hijeroglifa iz faraonskih grobnica. Osim toga osnovao je Medžlise, to jest inelektualna središta gdje se slobodno moglo diskutovati o svim oblastima društva i nauke ali samo uz uslov da je rasprava argumentovana i stručna. Iz tih centara je uzimao najbolje mislioce i zapošljavao ih u državnu službu gdje bi svoj rad nastavili za opšte dobro društva.
Ovako sakupljeno bogastvo znanja na jedno mjestu rezultiralo je snažni napredak svih društvenih aktivnosti a medicine na prvom mjestu. Tadašnji medicinari koristili su znanja iz Indije, stare Grčke ali i Poslanikovu s.a.w.s., medicinu koju su crpili iz sakupljenih hadisa Poslanika s.a.v.s.
Iz sredstava sakupljenog zekata i donacija otvarane su bolnice u svim centrima Hilafeta.
Nur-ul-Din je jedna od četiri tadašnje bolnice u Damasku, izgrađena 1154. godine, koja svojom prelijepom arhitekturom plijeni posjetioce i danas. Imala je u svom sastavu postrojenja za farmakologiju i hiruršku prostoriju što je za to doba , priznaćete, bila naučna fantastika.
Farmakologija je svoj rad zasnivala na ekstrakciji ljekovitog bilja a hirurški zahvati su izvođeni prema upustvima malo poznatog hirurga Abū al-Qāsim Khalaf ibn al-‘Abbās al-Zahrāwī (936-1013). Smatra se najvećim islamskim hirurgom i živio je u Endelusu. Iza sebe je ostavio“Enciklopediju medicinske prakse“, gdje je opisao svoj rad uz ilustracije anatomije svojih hirurških zahvata. Najpoznatij rad je operacija oka ili skidanje mrene na oku koja se i dan-danas primjenjuje u nekim dijelovima svijeta.
Trebamo naglasiti da su do tada muslimani uveliko proizvodili sapun koji je bio nezamjenjiv prilikom operacija kako ne bi došlo do infekcija rana. Zapadni svijet nije poznavao ništa slično i mnogi kršćanski i jevrejski medicinari su se obučavali u ovakvim bolnicama gdje nisu pravili razlike spram vjere učenika.
Međutim, jedan islamski učenjak, više nego ijedan drugi, otjelovljuje sintezu vjerovanja, islama i razuma. Njegovo ime je Ibn Sina ili Avicena kako je bio poznat u Zapadnom svijetu. Bio je astronom, hemičar, geolog, hafiz Kur'ana, islamski psiholog, islamski teolog, logičar, paleontolog, matematičar, učitelj u mektebu, fizičar, pjesnik i naučnik. Od oko 450 radova za koje se zna da ih je napisao, sačuvano je njih oko 240, uključujući 150 djela iz oblasti filozofije i 40 iz medicine. Najpoznatija djela su mu: Knjiga o iscjeljivanju, filozofska i naučna enciklopedija, i Kanon medicine, medicinska enciklopedija, koja je postala standardni medicinski izvor znanja na mnogim srednjovekovnim univerzitetima a koristila se do 1650. godine.
