Piše: Safet Kadić
Antibosanske vlasti bosanskog dejtonskog entiteta “republika srpska” organizirale su 9. januara u Banjaluci glamuroznu svečanost povodom obilježavanja 22. godišnjice “dana republike” i njezine krstne slave “arhiđakona Stefana”. Oni se pozivaju na “Dejton”, a ne slave 21. novemba, kada je parafiran taj mirovni ugovor strana u sukobu: RBiH, RH i SRJ, nego slave 9. januar, kada je donesena odluka o genocidu. Ni iz Federacije ni iz državnih organa nije bilo nikakve reakcije na ovaj skandalozan događaj. Stav prema njemu u Federaciji možda najbolje ilustrira odnos dvahu najuticajnijih printanih medija: “Avaz” ga je prešutio, a “Oslobođenje” predstavilo na naslovnoj stranici.
Hajdučki đurđevdanski zbor
Neobhodno je podsjetiti preživile svjedoke i ponoviti nadolazećim postratnim generacijama osnovne historijske činjenice o ovome antidržavnom događaju, koji se zbio 9. januara 1992. godine na Palama. Tada su se, poput nekog preuranjenog hajdučkog đurđevdanskog zbora, nelegalno skupili poslanici Srpske demokratske stranke (SDS), koji su samovoljno napustili multietničku Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine, formiranu nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora, i skovali antidržavnu zavjeru protiv Republike, donijevši deklaraciju o proglašenja “srpske republike Bosne i Hercegovine”, zadužujući paradržavne organe, prvenstveno vojsku i policiju ove novostvorene paradržavne tvorevine da je provedu. Ta nelegalna skupština i njena deklaracija praktično su značile puč, tj. državni udar i objavu rata legalnim državnim organima RBiH i otvoreni poziv na genocid. Ubrzo su srbske paravojne formacije, pa i naoružani pojedinci samostalno, počeli u djelo pretvarati tu deklaraciju, masovno hapseći i ubijajući civile, zapravo ni krive ni dužne svoje dojučerašnje komšije, Bošnjake i Hrvate. Gotovo da nema predratnog multietničkog naseljenog mjesta na okupiranom dijelu BiH gdje Srbi nisu napravili masovnu grobnicu. Čitava današnja “eres” je jedna velika masovna grobnica. Sve je vodila Srpska demokratska stranka. Ona je vodila akciju naoružavanja svojih članova i drugih srbskih civila oružjem doniranim od JNA i iz opljačkanih skladišća Teritorijalne odbrane BiH. Stanovnici Sarajeva dobro pamte, a i kamere TVSA su zabilježile, njihov upad u najveće skladišće TO u Faletićima i odvoženje oružja kamionima na Pale. Nakon što su počeli srbski progoni, ubistva, rušenja i drugi zločini, Predsjedništvo RBiH, u funkciji Skupštine, donijelo je odluku o proglašenju SDS-a terorističkom organizacijom, koja ni do danas, koliko je meni poznato, nije ukinuta. Historijski je paradoks da je onaj koji je jedini tada upozorio da ostvarenje ove deklaracije znači etničko čišćenje i genocid nad nesrbima, vrhovni zapovjednik srbskih paravojnih snaga, Ratko Mladić, ironijom sudbine postao izvršilac te deklaracije, i pod čijom je komandom počinjen genocid pa mu se danas u Hagu sudi za to zlodjelo.
Uzpostavom dejtonskog mira Bosna i Hercegovina je nastavila državni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine, ali administrativno redizajnirana prema rezultatima rata na dva multietnička entiteta: “republika srpska” i “Federacija BiH”, u kojima nijedan narod nema ekskluzivno pravo na bilo koji dio multietničke i multikulturne teritorije BiH. Zato danas u miru slaviti taj dan i krstnu slavu predstavlja neprijateljski gest i drzku postgenocidnu provokaciju i znači poziv na rat, ponovno otvaranje i dosoljavanje ratnih rana, znači orgijanje po masovnim grobnicama i kostima nevino stradalih, kao što je novoodkrivena Tomašica. To, zapravo, znači slavljenje genocida pa ta ceremonija više nalikuje sadističkom izživljavanje katila nad žrtvom ili nekom sotonističkom ritualu i balu vampira. Ratni pokliči stižu istog dana i od Čovićevih Hrvata, okupljenih u HNS-u koji zloslutno poručuju da “BiH može skončati kao Jugoslavija”. Kakvo nesuvislo i zlurado poređenje! Bošnjačke žrtve u strahu šute i strepe za budućnost najviše zbog toga što njihovi političari šute, jer oni ne šute od istog straha, nego od straha da ne izgube povlašćene pozicije, nezaslužene državne fotelje i prigrabljene privilegije na nesreći naroda. Bosna je danas u žalostnom stanju, ne samo zbog djelovanja neprijatelja, domaćih i stranih, nego i antinarodne i antidržavne bezperspektivne, žalostne bošnjačke politike. Iz tih razloga su, pored ostalog, izostale adekvatne reakcije države Bosne i Hercegovine na genocidno svetkovanje, ali i odgovarajuća reakcija razpamećene bosanskohercegovačke javnosti. Korumpirani bošnjački političari zbog nečinjenja uništavaju i ono malo preostale državotvorne i patriotske svijesti kod Bošnjaka i vrtoglavo uvećevaju bezperspektivnost i beznađe. A Bošnjaci nikada u svekolikoj historiji nisu bili u bezizlaznijoj situaciji, na samom rubu obstanka i nagovješćujućom žalostnom sudbinom apatrida, koja se već događa. Kako drugačije shvatiti nasilje policije eresa koja je nedavno u zasjedi sačekivala bošnjačke svatove iz Teslića i otimala im legalne zastave Republike BiH sa ljiljanima a to isto je ovih dana učinila i policija Federacije u Vitezu, otimajući zastave sa ljiljanima od navijača koji su došli bodriti državnu reprezentaciju BiH u rukometu protiv Latvije. Tu državnu zastavu Bošnjaci već odavno koriste i kao svoju nacionalnu zastavu, pored, također legalne, vjerske zelene muslimanske zastave sa zvijezdom i polumjesecom. Bošnjaci sve uvrede stoički podnose, jer shvaćaju da je očuvanje i deblokada funkcioniranja države BiH najveći strateški interes Bošnjaka.
Ko o čemu, četnički ”SDS” o poštivanju ustava BiH
Bošnjaci kao najbrojniji i autohtoni nosioci državnog suvereniteta BiH, u interesu svoga golog obstanka, moraju po svaku cijenu naći formulu po kojoj bi prosperitet države išao u korist svih, a ne samo nekih, a blokiranje razvoja države išlo na štetu svih, a ne samo Bošnjaka. To je njihova historijska odgovornost u ovom trenutku i izpit zrelosti kao naroda, a u historiji neima popravnog izpita. Bošnjaci moraju iskreno prenijeti svojim komšijama svoje gorko povijestno izkustvo sa rezervom domovinom: ako se već krećemo u tim kategorijama valja naglasiti da rezervna domovina u najboljem slučaju može biti maćeha, a nikad majka-domovina.Zadatak je bosanske diplomatije da uvjeri i prijatelje i neprijatelje da nikome nije u interesu gušenje, davljenje Bosne. Bošnjaci moraju jasno poručiti urbi et orbi da se njih nikad više niko ne može udaviti, samo se može uvećati zajednički belaj.
Među rijedkima koji se usudio dići glas protiv ove otvorene postgenocidne provokacije bio je predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Denis Bećirović, upozoravajući da je obilježavanje 9. januara kao “dana eresa” antidejtonsko i antiustavno: „FBiH i RS su tek u Dejtonu priznati kao entiteti i oni nemaju historijski kontinuitet kao država”, poručio je Bećirović napominjući da to jasno pokazuje i mišljenje Venecijanske komisije i posebno naglašavajući da izjave zvaničnika RS-a, kojim se poziva na razbijanje BiH, nisu prijetnja samo državi već i miru i Dejtonskom sporazumu. Ali najviše samoj eres, dodao bih, jer ona legalno postoji samo u Dejtonskom sporazumu pa njegovim nestankom automatski nestaje i eres. Bećirović poziva da reaguje i šest velikih sila, svjedoka Sporazuma: EU, SAD, V. Britanija, Francuzska, Rusija i Njemačka. SDS je odmah Bećirovića “dočekao na nož”, zatraživši njegovu hitnu smjenu. Takva drzkost je moguća samo kod onih koji apsolutno negiraju, podcjenjuju i nopodaštavaju Bošnjake, osporavajući im pravo da se bore i brane svoju, jednu i jedinu, domovinu, a najmanje to pravo ima SDS. Isti onaj SDS koji je na genocidu stvorio ovaj entitet i koji je još u ratu proglašen terorističkom organizacijom a ta odluka nikada nije implementirana. Predsjednik SNSD, Milorad Dodik, pred izbore 2006. godine javno na televiziji je obznanio da su istu noć nakon pada Srebrenice, na sastanku u sjedišću SDS-a u Bratuncu, ratni zločinci Karadžić i Mladić donijeli odluku o genocidu u Srebrenici, tj. da se svi zarobljeni Bošnjaci pobiju. SDS je nakon “Dejtona” ponovo ušla u državnu vlast kao da se ništa nije dogodilo. Prijetnjama i korupcionaškim partnerstvom u vlasti ušutkala je bošnjačke političare pa su sada mirni k'o bubice.
Što je previše, previše je, makar i od Srbije
U ovo iracionalno provokatorsko eresovsko svetkovanje uklopila se i “inicijativa” ministra inostranih poslova Srbije, Ivan Mrkića, koji je bio i glavna pokroviteljska zvijezda na proslavi 22. rođendana genocidnog čeda u Banjaluci, da “Srbija nudi BiH uspostavljanje zajedničkih ambasada radi smanjenja troškova i finansijske uštede te pokrivanja većeg broja zemalja”(?!) kao da se u nedavnoj prošlosti ništa nije dogodilo između ove dvije zemlje, kao da se radi o stoljetim prijateljskim odnosima, a ne stoljetnim neprijateljskim stranama. Nije riješeno ni pitanje genocida, niti su priznali, niti se institucionalno izvinili, niti razmišljaju o odšteti, itd. To bi za Bosnu praktično značilo atak na suverenitet i dobrovoljnu okupaciju. Srbija bi dobila zvanični legitimitet da može diplomatskim kanalima negirati genocid i širiti potvoru o stvaranju “muslimanske države u Evropi”, da može službeno podnijeti uime države BiH apelaciju Sudu pravde u Hagu da BiH odustaje od tužbe protiv Srbije za genocid. Bosna bi, praktično, plaćala srbsku diplomatiju da radi protiv nje! Ako je i od Srbije, previše je! To samo odkriva osvajačku namjeru da se nakon okupacije polovice BiH oružjem u ratu, diplomatijom u miru stavi pod kontrolu i ostatak BiH i uzjaši cijela država, u kojoj bi Bošnjaci bili pokorne sluge katilskih gospodara, jer vojska i diplomatija su nerazkidivo povezane, kad vojnici zastanu, nastupe diplomate, i obrnuto. Srbija je bila strana u sukobu u BiH, konkretnije bila je agresor na BiH i pokrovitelj genocida nad Bošnjacima. To je nastavak rata samo drugim sredstvima, umjesto oružjem – diplomatijom. Kad zašuti oružje, progovori diplomatija. Već odavno je u obticaju jedna krilatica srbijanske diplomatije, zapravo providna podvala, koju papagajski ponavljaju Dodik i ostali karadžićevci, da je Srbija garant dejtonskog sporazuma! Ona je, kao što znamo, jedna od “strana u sukobu” i minorni agresor. A i kome bi Srbija mogla biti garant?! Ne može ni sama sebi. Ne može ni Srbima na Kosovu, kojima Albanci rade šta hoće. Njima se napelo g.v.. u g.z.. pa misle da su m.d.
U diplomatiji se ništa ne dešava slučajno, a Ivan Mrkić je diplomata od karijere i šef dilomatije susjedne države koja je bila sponzor nastanka ove nezakonite i nakazne tvorevine. On je izvorni tip diplomate – kurjak u janjećoj koži. Svoju velikosrbsku pravovjernost dokazao je na djelu upravo u vrijemenu o kojem je riječ. Ne treba zaboraviti da je, nakon razpada SFRJ i stvaranja Savezne Republike Jugoslavije, Mrkić bio prvi šef kabineta prvog predsjednika te novouzpostavljene srbsko-crnogorske države, Dobrice Ćosića, tvorca velikosrbskog “memoranduma SANU” i, kao takav, bio centralni server tajnih operacija za njegovu realizaciju, a diplomatija i jeste sinonim tajnih operacija. Podla inicijativa srbskih vlasti prema Bosni za uzpostavljanjem zajedničkih diplomatskih predstavništava ravna je uvredi i provokaciji, zapravo je skandal bez presedana i diplomatski šamar državi BiH i njenoj diplomatiji da svakom normalnom građaninu još uvijek bride obrazi od srama. Dilomatija svake zemlje je ekskluzivna specijalizirana služba, kao izraz njenog najdubljeg suvereniteta za djelovanje prema ostatku svijeta sa veoma sofisticiranim metodama i procedurama. Bez obzira da li se radi samo o prohabnom balonu da se izpipa puls druge strane ili ozbiljnim namjerama, postgenocidni refleks Bošnjaka mora uključiti alarm za uzbunu. Koga su guje klale i gušćerica se boji. To bi bilo isto kao kad bi kurjacima dali da čuvaju janjce ili mafijašima (pljačkašima) da čuvaju banku od pljačkaša. Ne treba zaboraviti ni praktične razloge ove susjedske “inicijative”: oni ne znaju šta će sa viškom diplomata pa bi na ovaj način da ih uhljebe, jer je glomazna diplomatska služba bivše Jugoslavije, koju su u ogromnoj većini činili Srbi i Crnogorci, pala na nejaka pleća Srbije i njenu otanjenu privredu.
Ako bi bosanske nenarodne vlasti prihvatile ovu podmuklu inicijativu srbskih vlasti za uzpostavu zajedničkih amabasada, pogotovo ako Bošnjaci nasjednu na ovu diplomatsku smicalicu i naivno upadnu u pripremljenu klopku značilo bi to čisto samoubistvo iz zasjede, da upotrijebim jedan paradoks iz savremenog žargona. Zar igra neku ulogu što dželati, osim crnih kapuljača, imaju i bijele rukavice. Treba se podsjetiti da je proces ujedinjavanja ambasada poltronski pokrenuo Z. Lagumdžija još prilikom njegova prve posjete Beogradu u svojstvu ministra vanjskih poslova BiH, radi poklonjenja velikosrbskoj loži u Beogradu i zahvalnosti što su mu osigurali podobnost i omogućili da postane šef bosanske diplomatije, njima na usluzi. Predavanje suveriniteta radi uštede u parama može se nuditi samo ciganiji, kojoj su pare važnije od dostojanstva i suvereniteta, odnosno slobode. Izgleda da četničke vojvode, koji su sada na vlasti, dobro poznaju “bošnjačke” lidere, ne samo Lagumdžiju, nego i Izetbegovića, Radončića i dr. Ako će se praviti zajedničke ambasade, to treba raditi sa prijateljskim zemljama, poput Malezije ili Norveške, na primjer. “Inicijativu” srbijanskog ministra, s obzirom na vjekovno negativno izkustvo, posebno posljednju agresiju i genocid, najadekvatnije bi bilo ocijeniti onim čuvenim Vergilijevim stihom iz njegove “Eneide”, koji se odnosi na poznati slučaj prevare sa trojanskim konjem, što je dovelo do grčkog osvajanja Troje: Timeo Danaos et dona ferentes (Boj(im) se Danajaca i kad darove donose). Nema težeg usuda nego imati neprijatelja za susjeda.
U ovakvoj sumornoj situaciji koju kreira politika, najveća pobjeda i ohrabrenje svim građanima Bosne i Hercegovine jeste pobjedonosni poklič: “Bosna”!, koji jasno i ponosno kliknu državni rukometni reprezentativci selektora Dragana Markovića, kada se okupe i spletu ruke prije kretanja u utakmicu poslije svakog tajm-auta. To je pobjednička formula i zato su nanizali sve one pobjede. Sjećamo se one tuge i žalosti kada su raniji reprezentativci svih selekcija gotovo polutajno, šapatom morali jedva izgovarati “bih”, jer je nemoguće, a i bezsmisleno, kliknuti takav glasovni sklop, koji su protežirali neki tokmaci i mudrijaši kojima je sijevnula genijalna misao da u pokliču “Bosna” nisu svi jednakopravno zastupljeni!? Na tome su insistirali skorojevićki šovinisti i primitivni bukvalisti, koji nisu u stanju najobičniji pojam izvesti na nivo metafore i simbola pa bi i razpored listova na bosanskim bukvama poredali trobojno, da se smjenjuju naizmjenice. Bosna je historijski pojam za zemlju i državu i ni na koji način ne isključuje, iako nije eksplicirana, svoju južnu pokrajinu Hum, sadašnju Hercegovinu, kao ni Sandžak. Treba dati primat Bećirevićevom optimističkom upozorenju: Ne dirajte Bosnu, jer RS nikada neće biti država: snage koje se bore za BiH su snažnije od onih koji je žele razbiti, upozoravajući srbijanske zvaničnike da se lažno ne predstavljaju kao garant Dejtonskog sporazuma, glumeći mirotvorce.
