Piše: Kemal Zukić
U prošlom broju predstavili smo rušenje džamija u agresiji na BiH 1992. – 1995. god. Kada je izvršen taj najveći planetarni zločin, kad je srušeno 80% svih džamija koje su vrijedni Bošnjaci gradili tokom 550 godina, izgledalo je da su barbari izveli savršen zločin. Sotone su mogle trijumfovati, a pošteni ljudi očajavati. Izgledalo je apsolutno nemoguće da se u ovakvim uvjetima može nešto učiniti što bi značajno umanjilo razorne posljedice urbicida i genocida.
Međ. Izgledalo je beznadežno
Te strašne prve postdejtonske zime 1995. – 1996. god. sve je izgledalo beznadežno. Svi faktori bili su nepovoljni, a ništa nije bilo ohrabrujuće. Zemlja je sva razorena, opustošena, osiromašena. Bošnjaci poubijani, protjerani, opljačkani, na ivici gladi i nestanka. Jedina materijalna podloga na kojoj je uvijek počivala islamska gradnja, vakufi, pljačkani 120 godina, sada su sasvim uništeni. Izgledalo je da pomoći nema niotkud. Ljudi su izgledali očajni, demoralizirani, izgubljeni kao poslije velikog potopa. U to doba je Islamska zajednica, a posebno reis Cerić, osnovala Centar za islamsku arhitekturu sa 10 zadatih sektora djelovanja, a koji se svode na to da se spašava što se spasiti može. Tog časa postavljali smo sebi pitanje kako pokrenuti i mobilizirati ljude na ovom poslu. Izgledalo je da ne postoji ništa što bismo mogli reći tim ojađenim, opljačkanim, protjeranim ljudima Bošnjacima, čije su kuće porušene, a familije desetkovane, kako bi prionuli na obnovu džamija. Ali, kako je Bosna zemlja čuda, ispostavilo se da uopće i nije trebalo ništa reći. Hiljade entuzijasta krenulo je u ovu «nemoguću misiju» obnove džamija širom Bosne. Suočen sa ovom zadivljujućom hrabrošću i požrtvovanjem, čovjek može samo reći: «Živjet će ovaj narod». Bošnjaci znaju biti tako čarobno nelogični i nepraktični. U agresiji nisu prebrojavali dušmanske tenkove, topove, VBR-ove, minobacače, ručne bacače i ostalo ubojito oružje. Jer da su to prebrojavali pa upoređivali sa ono malo puškica sa kojima su raspolagali, shvatili bi beznadežnost otpora, položili i to malo oružja i bili divljački pobijeni. Oni su se jednostavno borili za goli opstanak i trijumfovali u nezamislivoj pobjedi nad agresorom koji je, s obzirom na stostruko veća sredstva kojima je raspolagao, doživio najsramniji poraz jedne vojske koji svijet pamti. Na identičan način Bošnjaci su postupili i pri obnovi džamija. Odbili su da budu svjesni beznadežnosti tog poduhvata, krenuli su u obnovu svim svojim plemenitim srcima i postigli uspjeh koji i nama učesnicima sada izgleda nevjerovatan. U jednoj nezapamćenoj euforiji obnovljeno je, za desetak godina, oko 70% svega uništenog. To je zadivljujući podvig dostojan Bosne i Bošnjaka. Iako nije još sve obnovljeno, ovaj stepen obnove garantira u velikom stepenu poništavanje efekata genocida i urbicida. Zločinci su, očito, sada očajni. Opet jedan debakl, neuspjeh na putu zločina, rušiteljstva i sramote.
Međ. Principi obnove
Odmah na početku napravljen je jedan pravilnik koji smo nazvali Uputstvom o obnovi. Tu su ustanovljeni osnovni principi obnove džamija, ali i dati savjeti o redoslijedu postupaka pri tome. Navedimo samo nekoliko ključnih od ukupno tridesetak principa iz ovog uputstva. Kao prvo i najvažnije odlučeno je da inicijativa za obnovu mora doći od džematlija, a ne od vlasti, političara, institucija, pa čak ni od Islamske zajednice. Iako mrzitelji džamija uporno podmeću neke političke inicijative po ovom pitanju, istina je da nijedna akcija obnove nije krenula nikako drugačije nego isključivo od džematlija. Tek kad se vrati dovoljan broj budućih džematlija koji su spremni da obnove svoju džamiju i da izdržavaju džamiju i imama, tek tada može da krene aktivnost. Ona se vodi na dva paralelna kolosijeka: unutar Islamske zajednice i u odnosu na organe državne uprave. Formira se Građevinski odbor koji se obraća svom Medžlisu i traži da on isposluje «Saglasnost Rijaseta», kojoj prethodi «Stručno mišljenje» iz CIA. Tek se tada Medžlis obraća organima općina. Investitor je Medžlis kao najniže pravno lice u hijerarhiji IZ-a. I samo se Medžlis obraća, u ime džemata, općinskim službama i na njega se izdaju odobrenja. Račun za prikupljanje novca ne može, ustvari ne smije otvoriti Građevinski odbor, nego je to samo podračun na računu Medžlisa. Time se sprečavaju zloupotrebe novca što bi djelovalo demoralizirajuće na sve učesnike. U građevinskim odborima rade od 3 do 30 ljudi u raznim fazama posla, doprinoseći prema svom znanju i požrtvovanju. Novčana sredstva se ubiru na razne načine, ali uvijek uz potvrde i uvijek sa računom Medžlisa kao konačnim odredištem. Projekti se rade besplatno, a često se moraju i platiti. Tenderi se provode najstrožije po propisanoj proceduri uz eliminiranje svake mogućnosti zloupotrebe ili sumnji na zloupotrebu. Donacije mogu biti i u materijalu i u dobrovoljnom radu. Dok džematlije grade džamiju na ovakav način, ta džamija ujedno izgrađuje i džemat. Obnova džamije u ovim uvjetima je težak posao koji traje godinama. Kompenzacija za ove enormne napore je u beskrajnoj sreći kada se obavi prvi namaz u obnovljenoj džamiji, često i nezavršenoj.
Međ. Udio Visokog saudijskog komiteta za pomoć
Mnoge bratske islamske zemlje priskočile su u pomoć u ovom najtežem trenutku za naš narod. Većina ih je radila na gradnji sasvim novih džamija o čemu će biti govora u narednim nastavcima ovog feljtona. Istina je da je daleko najveći doprinos u obnovi bio od strane Visokog saudijskog komiteta za pomoć Bosni. I kao što to uvijek biva u Bosni, i najveći broj smutnji i podvala vezan je za njihovu aktivnost. Mislim da je krajnje vrijeme da se kaže istina o radu ovog komiteta, pogotovo s obzirom na činjenicu da je on ugašen prije izvjesnog broja godina.Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni osnovala je vladarska kuća Saudijske Arabije. Cilj je bio da se objedine, možda i da se stave pod državnu kontrolu sve pojedinačne donacije dobrotvora iz ove zemlje. Kako se saznalo za tragediju Bošnjaka bezbroj plemenitih pojedinaca željelo je pomoći. Vlast je osnovala Komitet kako bi kroz njega, pod potpunom kontrolom, dolazio novac u našu zemlju. Komitet je sam, preko svog brojnog osoblja u Bosni, implementirao ove donacije, uz našu asistenciju. Kontakt sa stvarnim donatorima u Saudiji, kao i tenderi i utrošak novca, sve je to bilo isključivo u njihovoj nadležnosti. Oni su bili donatori, ali ne i vlasnici džamija. To je isključivo ostalo u domenu IZ-a i Medžlisa. Kao direktor Centra za islamsku arhitekturu ja sam nekoliko godina jedini oficijelno, ispred IZ-a, kontaktirao sa Komitetom. Pokušavao sam stupiti u kontakt sa stvarnim donatorima, učestvovati u odabiru prioriteta kao i izvođača, obratiti se preko njihovih sredstava informiranja za pridobijanje još više donatora. Rezultat je bio ravan nuli. A ja sam bio ogorčen i bijesan. Nama su beznadežno trebali novci za obnovu i znao sam da ako bi implementacija išla preko nas, da bi rezultati bili višestruko veći. Otuda moje ogorčenje. Međutim, tada niko nije spominjao ni teroriste, ni Al-Kaidu, ni Bin Ladena. Mi smo samo tražili što više petrodolara za obnovu. Očigledno je da su Saudijci već tada znali više. Saudijska Arabija je najpouzdaniji saveznik SAD-a u islamskom svijetu, a oštrica Al-Kaide je uperena upravo protiv Saudije, koliko i protiv SAD-a. Strogo kontrolirajući izvore donacija za Bosnu, Saudijci su spriječili da bilo ko «nepodoban» pomaže Bosni i stvara uvjete za svoje djelovanje ovdje. Ustvari, spasili su nas od bilo kakvog kontakta sa Al-Kaidom. Kad se uzme u obzir još obilno prisustvo Amerikanaca u Bosni, jasno je da su oni najzainteresovaniji odradili posao i za nas. U očajnoj besparici mi smo bili spremni tražiti pomoć od svakog ko ima novca. Sreća je da su nas spriječili te da niko normalan ne može dovesti u vezu Bosnu sa Al-Kaidom. Ipak, niko nas ne može zaštititi od domaćih izdajnika, udruženih sa srpskim propagandistima, koji, kao alkoholičar bijele miševe, sanjaju «bijelu Al-Kaidu».Vrijeme je da neko jednom jasno postavi pitanje ovim pronalazačima «bijele Al-Kaide» da li se to oni usuđuju imputirati američkim službama nesposobnost u poslovima državne bezbjednosti pa im je potrebna pomoć ovih nesuvislih tipova?
Međ. Zašto džamije, a ne fabrike
Obnova džamija nakon agresije jedina je akcija u poratnoj BiH koja je obavljena uspješno, čak se može reći sjajno. U zemlji u kojoj ništa ne funkcionira, eto, jedna ohrabrujuća aktivnost. I umjesto da se to pohvali i analizira taj put do uspjeha u cilju da se primijeni i na druge sektore, uslijedila je prvo šutnja, prešućivanje, a onda potklipljivanje, podapinjanje nogu, blaćenje. Lansirana je stupidna floskula iz jedne bošnjačke glave: »Zašto gradite džamije, a ne fabrike?» U prvi mah to je izgledalo glupo-smiješno i nismo mogli pomisliti da bilo ko može nasjesti na takvo što. Međutim, u toj floskuli ima nešto što se lijepi na raspamećenu svijest ljudi sluđenih ratnim strahotama. Masovno su nasjedali na ovako providnu podvalu čak i dobri vjernici. Uzalud smo objašnjavali svu besmislenost ove podvale. Tako i nedavno, u sklopu posljednje medijske antidžamijske harange u vezi s džamijom na Ciglanama, istu stupidariju ponavljaju voditelji Duška Jurišić i Senad Hadžifejzović, a i brojni novinari i gosti emisije na «Pinku». Pa evo, da još jednom, nadamo se posljednji put, objasnimo svu besmislenost ove floskule. Kao prvo, džamije i fabrike rade potpuno različite grupe ljudi i iz zasebnih izvora finansiranja. Džamije grade plemeniti dobrotvori, vakifi koji namjenski daju svoj vlastiti novac za džamije i ne očekuju nikakvu naknadu za to na ovom svijetu. Sve je tu krajnje jednostavno i logično. Sa fabrikama je dijametralno suprotan slučaj. Fabrike grade biznismeni sa jasnom željom da od toga izvuku što veću dobit. Ti biznismeni ne daju novac a da prije ne izvrše analizu da li tu u blizini ima potrebnih sirovina, postoji li odgovarajuća kvalifikovana radna snaga, postoje li saobraćajne veze, kome će se prodavati proizvodi, koje će tržište pokrivati, kako riješiti pitanje konkurencije i još mnogo toga. Ja poznajem ovu oblast bolje od bilo koga u BiH jer sam tokom tridesetak godina sagradio brojne fabrike širom bivše Jugoslavije. Fabrika sagrađena bez ovih analiza bila bi potpuni promašaj i još jedna promašena investicija kakvih je bilo mnogo u Jugoslaviji. Ova opaka floskula sadrži i još jednu opasnu podlost. Naime, u doba komunizma izmišljali su se razni eufemizmi da se kamuflira zlo. Tako se za nekog ko krade govorilo «snašao se». U svijetu bi bili puni zatvori tih «snalažljivih». Za vjernike je izmišljen naziv «nazadne snage», a za nevjernike «napredni». Tako je za privredni kriminal izmišljen eufemizam «nenamjensko trošenje sredstava». Upravo nas guraju u taj kriminal pod eufemizmom «nenamjensko trošenje». Jer, novac koji dobrotvor daje namjenski za džamiju, okrenuti bilo gdje drugo, bio bi čisti kriminal. Osim toga, ne bi ni uspio. Moraju se slati izvještaji donatoru o utrošku. Svaka takva zloupotreba iskompromitirala bi akciju i niko više ne bi donirao. Tako bismo ostali i bez džamija, što je očito mnogima i bio cilj. Floskula služi nesposobnima, čiji je posao gradnja fabrika, da skinu sa sebe odgovornost, a ogorčenje usmjere na džematlije. Zato ova obmana mora prestati jer to je alibi za nesposobne koji su poklopili sva odgovorna i važna mjesta. Ovo samoobmanjivanje šteti svima i garantira da nikad nećemo početi obnavljati fabrike. Imamo sjajan izgovor za nesposobnost: pa oni grade džamije.Čitatelji možda ne znaju da u industrijskoj zoni u Vogošći zjapi i prokišnjava na hiljade kvadratnih metara industrijskih hala. Helikopteri JNA su kroz rupe u krovovima čupali vrijedne mašine i opremu i odvozili u nepoznato, možda u Srbiju. To je tipično ponašanje svih okupatorskih vojski u historiji. Cilj je uništiti budućnost okupiranih. Ovdje su ta oštećena strana i bosanski Srbi. Ne treba, dakle, graditi nove hale. Treba aktivirati postojeće. A to ne mogu neznalice i bleferi nego vrhunski profesionalci.Sjećam se kad je bivši ministar za izbjeglice Mirsad Kebo otišao u Hrasnicu i raspričao se pred kamerama kako Bošnjaci moraju osigurati, ne samo siguran povratak Srbima, nego i trajno zaposlenje za održiv povratak. A ne pita se kako da nesretni Bošnjaci zaposle Srbe kad i sami nemaju posla. Iza Kebinih leđa je upravo gola ledina na kojoj je nekad «Mercedes» izgradio fabriku mjenjača za svoja vozila. Kao mlad inžinjer radio sam na tom projektu. Bio sam ponosan. To je najveći kompliment koji je takav svjetski brend kao «Mercedes» dao bivšoj Jugoslaviji. A tu fabriku su Srbi, pod okriljem francuskih mirovnih snaga, koristeći tešku mehanizaciju JNA, kompletnu demontirali i sve odvukli negdje u šumu gdje i danas truhne. Umjesto što prosipa jeftine ublehe i udvara se Srbima, od čega niko nema koristi, trebao je ministar postupiti dijametralno suprotno. Trebao je pozvati Srbe da vrate pokradene mašine i objekat, zatim da pohapse bandu koja je uništila tako vrijednu fabriku u kojoj su hljeb zarađivali i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, te da zajednički pokušaju privoliti «Mercedes» da ponovo uloži novac u Hrasnicu. Sada bi to teško mogli biti mjenjači, ali neka budu ratkape, pa i to je nešto. Treba prestati sa tim obmanama da se ne grade fabrike zato što se grade džamije. Naprotiv, niko ne ulaže u sredinu koja se legitimirala kao barbarska te ne ruši samo džamije nego i fabrike koje su im Nijemci izgradili, a u kojima su svi radili. Kako se i bošnjački političari lahko dogovore sa Srbima kad treba uvesti PDV na hranu, lijekove i udžbenike, ili za ogromne njihove platurde, tako bi se morali dogovoriti da Srbi sami pohapse i osude svoje ludake koji su rušili fabrike i tako ovoj nesretnoj zemlji namaknuli imidž barbarske, samoubilačke sredine. U takvu sredinu samo lud može ulagati. Kako su organizatori oficiri JNA, dakle stranci u BiH, treba ih se zajednički odreći i izručiti Haagu, a ne veličati ih kao heroje. Mnogo toga što nije srušeno, preneseno je u Srbiju i Crnu Goru, kao ratni plijen. U interesu budućnosti vlastite djece bosanski Srbi morali bi se odreći rušiteljskih bandi iz Srbije i Crne Gore, a Bošnjaci bi morali imati toliko hrabrosti da na tome insistiraju. Mada Bošnjaci nisu rušili, u očima svijeta, i oni su dio te samoubilačke rušilačke aktivnosti njihovih sadašnjih političkih partnera. Jer, oni to nisu spriječili. Stranci ovo rušilačko ludilo u Bosni doživljavaju kao nacionalni bosanski harakiri i u čudu traže objašnjenje. Jedino logično i spasonosno objašnjenje bilo bi da to nismo radili mi, Bosanci, nego uljezi u ovu zemlju iz Srbije, koji je mrze. Takve treba jasno identificirati i odbaciti kao strano tijelo. Dotle neće biti novih fabrika u Bosni ma kakve floskule lansirale naše vođe.
Međ. Nije baš sve idealno
Mada je obnova džamija izvršena sjajno, zadivljujuće, daleko smo od toga da je i tu sve baš idealno. U trku, u jurnjavi, pravile su se i greške. Uzročnici tih grešaka su dobronamjerne i zlonamjerne neznalice koje su ulijetale u ove složene poslove, praveći velike štete. Neznalice, nekompetentni ljudi, prava su nesreća ove zemlje u postratnom periodu. Velike i sitne šićardžije su još jedna velika pošast u ovim teškim vremenima. Nećemo detaljno razglabati greške da ne damo municiju zlonamjernim munaficima, odgojenim na mržnji prema vjeri i džamiji, da se bezobzirno okome na cijelu akciju. Na kraju moramo rezimirati. Obnova džamija obavljena je demokratski i humanistički, uprkos svemu i svakome. Ne amnestiramo one koji se nisu pokazali kako valja u ovom poslu, ali pozitivni aspekt ove akcije je toliki da ga ne mogu zamagliti ovi propusti. A posao je obavio onaj najbolji dio bošnjačkog naroda.
