Piše: Ramiz Hodžić
Ako je bošnjački narod, od „običnog“ čovjeka do nosilaca funkcija i procesa, naučio na svojoj koži neke lekcije, onda je to da je učestalo pojavljivanje nekih fraza rezultat osmišljenog plana koji ima svoj cilj. Jedna od sveprisutnih teza je da „su svi krivi“. Ona se koristi u općedruštvenom kontekstu, a posebno kada se želi opisati neki zastoj, blokada i sličan problem u političkoj i javno-državnoj sferi.
Stvar je ličnog osjećaja i vjerujemo da ga mnogi dijele da je ovo pitka fraza, ali da onima koji znaju uzroke i glavne krivce za naše najznačajnije probleme, nekako nikada nije bila do kraja probavljiva i prihvatljiva. Razlog za taj osjećaj jeste u jednostavnoj instinktivno-refleksnoj reakciji na neistinu informisanih.
Ova opasna floskula je planski skovana, ubačena u opći i pojedinačni narativ kako bi prikrila, ako ne jedine, onda glavne krivce za negativne događaje i procese koje želi da obrazloži i opiše. Ako govorimo o neodlasku BiH na EXPO, i ako se zna ko je za to kriv, nepošteno je i netačno reći da je za to kriva „politika“ ili „vladajuće stanke“. Zna se da su za ovo krivi kadrovi SNSD-a, pa je neprihvatljivo tu krivicu prelijevati na bilo koga drugog. Ako je tema provedba presude u slučaju „Sejdić i Finci“, netačno je da se nekakvi „političari“ neće da dogovore. Velikosrpske i velikohrvatske hegemonističke i etnonacionalističke snage u parlamentima ne dozvoljavaju implementaciju presude jer ne žele glasati za jednostavno rješenje – svako može birati i biti izabran. Ako se još neko navede kao krivac, uravnilovkom ili konkretnim imenovanjem, to je krajnje drsko i jedino se može posmatrati kao ciljano plasirana neistina koja hoće da prikrije konkretne i evidentne krivce.
Ovakva i slična poistovjećivanja jesu politički profitabilna opoziciji, ali u našem postdejtonskom kontekstu su krajnje opasna, pogotovo ako se odnosi na pitanja odbrane državnosti, identiteta, jednakopravnosti, slobode, ekonomije. Zašto je to opasno? Kada se u isti koš stave oni koji ruše državni sistem ili neku civilizacijsku vrijednost – bilo koje vrste, sa onima koji su to gradili, odbranili tokom agresije, i sada to brane, onda se zamagljuje odgovornost ovih prvih. Da budemo jasniji. Neopreznom primaocu poruka ova teza da su „svi isti“ može stvoriti osjećaj animoziteta, i svega što uz to ide, čak i prema onim patriotskim snagama koje se bore za jednakopravnost Bošnjaka, za stabilizaciju države i ostale elemente slobode, državnosti, nezavsnosti i prosperiteta. Čovjek izudaran svakodnevnim opetovanjem mantre da „svi su isti“ luta u magli, on ne raspoznaje ko mu je prijatelj a ko neprijatelj, ko mu ruši državu a ko je brani, ko mu negira bosanski jezik a ko radi na izradi rječnika tog jezika.
Tu nije kraj negativnim posljedicama širenja toksične sintagme. U takvom stanju zbunjeni pojedinac a onda i kolektiv koji je usvoji, ne da će se neselektivno boriti protiv svih, bili oni krivi ili ne, nego će odustati od bilo kakvog anganžmana jer, reći će sebi: „zašto se boriti kada su svi isti?“. Tu je krajnja tačka našeg poraza i pobjede ovih što nam podmeću lažljive teze. Oni žele da nas ubijede da su jednaki oni koji bi da otcijepe dijelove BiH i oni koji bi poveli narod u otpor tom secesionizmu. Perfidnom podmetnutom netačnom frazom žele da sedativiziraju našu sposobnost odbrane i da dignemo ruke od borbe za vlastiti opstanak.
