Portal Klix.ba prenio je veoma zanimljivo poglavlje iz knjige “Diplomatsko suzbijanje pobune”, autora Phillipea Leroux-Martinea, bivšeg pravnog eksperta OHR-a. Spomenuta knjiga obrađuje krizu u Bosni i Hercegovini koja je nastala nakon što je Milorad Dodik blokirao rad državnih institucija. To se desilo 2007. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak proglasio izmjene Zakona o Vijeću ministara.
S namjerom da spriječi paralizu institucija kroz bojkote, Lajčak je, dva mjeseca nakon dolaska u BiH, proglasio amandmane na Zakon o vijeću ministara, čija je suština bila u sljedećem: ministri iz Republike Srpske imaju pravo glasa samo ako dođu na sjednice; ako ne dođu, onda se odluke donose bez njih.
Lajčakovi amandmani bili su radikalan udar na mogućnosti bojkota. Milorad Dodik je tada žestoko reagovao, kazavši da je odluka udar na Dejton. Objavio je dva autorska članka u dnevnim novinama, u kojima se okomio na Lajčaka.
Organizirane su demonstracije u Banjoj Luci. Narodna skupština RS-a usvojila je deklaraciju u kojoj je pozvala PIC da ukine bonske ovlasti. Tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić zaprijetio je da će podnijeti ostavku, što bi značilo da BiH ostaje bez cijelog Vijeća ministara, prenosi Klix.
Tada je nastupila kriza koja je na svjetlo dana izbacila licemjerstvo, prije svega, Evropske unije. Brisel je izveo spletke koje su pogodovale Miloradu Dodiku. Glavnu ulogu odigrali su Mađari, kao što i danas igraju sličnu ulogu.
Mađari su vjerni saveznici velikosrpske politike
Kako Leroux-Martin svjedoči, izuzetno značajnu ulogu u procesu razrješavanja krize (čitaj popuštanja Dodiku) imali su mađarske diplomate. Kako je kriza odmicala, Lajčakov kabinet se sve više izolirao od ostatka OHR-a, naročito pravnog odjela. Lajčakovi neposredni saradnici u kabinetu sve su manje dijelili informacije s ostalima.
Jedne večeri Leroux-Martin je, kaže, dobio poziv od Lajčakovog savjetnika – Mađara Jozefa Pandura, kasnije Orbanovog ambasadora u Bosni i Hercegovini. Pandur je u “sigurnoj sobi” OHR-a dočekao Leroux-Martina s još jednim diplomatom iz Mađarske ambasade u Sarajevu. Te večeri su mu prvi put predstavili rješenje krize: za finalnu odluku u Vijeću ministara potrebni su glasovi sva tri člana kolegija Vijeća ministara, koji moraju biti Bošnjak, Srbin i Hrvat. Tim “rješenjem” Lajčakovi amandmani su de facto poništavani, jer bi i dalje bilo dovoljno da jedan član Kolegija, koji je nužno iz RS-a, ne dođe na sjednicu i ne bi se mogle donositi odluke.
Kada se Leroux-Martin usprotivio navedenom “rješenju”, koje je sličilo prijedlozima SNSD-ovih eksperata, Pandur ga je isključio iz daljnjih razgovora o ovoj temi. Na kraju će se ispostaviti da će Lajčak prihvatiti upravo ovo rješenje koje su mu ponudili Mađari.
Leroux-Martin se prisjeća da je Lajčak sredinom novembra došao u pravni odjel s tim rješenjem. “Kao prvo, omogućit će dodatne garancije protiv preglasavanja u Vijeću ministara tako što će postaviti uslov da svaka odluka mora uključivati glas predsjedavajućeg Vijeća ministara i njegovih zamjenika. Ovi dodatni uslovi su, prema njegovom mišljenju, bili prihvatljivi Republici Srpskoj. Bio sam zbunjen. Taj su mi aranžman ponudili Pandur i predstavnik Mađarske ambasade te da on znači promjenu OHR-ove odluke. Lajčak je insistirao da to ne znači povlačenje odluke”, piše Leroux-Martin.
Bilo je izuzetno važno, na nivou forme, da OHR ne poništava svoju odluku. Zato je odabran metod tzv. “autentičnog tumačenja”. Lajčak nije doslovno mijenjao svoje amandmane, ali je napravio takvo “autentično tumačenje” koje je mijenjalo njihovu suštinu. Bio je to, kaže Leroux-Martin, pravni apsurd kojim se pokušavalo prikriti popuštanje Dodiku.
Međutim, nije bilo dovoljno samo to, potrebna je bila i pozitivna politička priča, kao paravan za povlačenje amandmana.
Od tada se pokazalo da se razvio metod: Dodik je svako malo pravio krizu, a onda bi dolazili izaslanici iz Brisela koji su mu “nešto davali” da se smiri. To je, kaže Leroux-Martin, bio put u sve veće nestabilnosti, jer je Dodikovo ponašanje svaki put nagrađivano i imao je razloga da stalno pravi nove krize.
Nažalost, isti metod se koristi i danas, a to se najbolje vidjelo kroz ponašanje Angeline Eichhorst, direktorice pri Evropskoj službi za vanjske poslove koja je učinila sve da pri prošlosedmičnoj posjeti Bosni i Hercegovini išareti Dodiku da može biti siguran jer EU ne planira nikakve sankcije protiv njega i RS.
(Klix/Saff)
