Autor: IMLTV press
Amer Đulić iz Stoca koji je imao samo 17 godina kada ga je u Stocu vojna policija HVO-a odvojila od majke, nene, djeda i odvela u logor Koštana bolnica 2. augusta 1993. godine, a već ranije su mu uhapsili oca i odveli u jedan od logora.
– Bio sam 233 dana u logorima Koštana bolnica, Dretelj, Gabela i Heliodrom. Izašao 22. marta 1994. godine kao punoljetan.
Zamislite sedamnaestogodišnjaka kojeg uhapse, odvoje od najmilijih i odvedu u logor gdje ga tuku bez razloga. Gdje ga ispituju, zlostavljaju na najgori način, tjeraju da priča laži.
Tu sam prvi put vidio mrtvog čovjeka, kojeg sam morao i pokopati. Gledao sam svoje rođake šta im rade. To ostaje trajno urezano.
Ti koji su me tukli su bile moje prve komšije. Molio sam ih da mi to ne rade, ali se oni nisu obazirali.
Tukli su nas svi oni koji su htjeli, svi oni koji su željeli da se iživljavaju na meni i na ostalima. Nisu imali milosti.
Svako jutro liježem i ustajem s traumama iz logora.
Pratio sam presudu šestorki u Hagu i zadovoljan sam presudom. Ja sam se i poslije svega vratio u Stolac gdje hodam uzdignute glave, jer nikoga nisam uvrijedio, ništa loše učinio. Bio sam dijete kada sam preživljavao zlo koje su mi drugi nanijeli – govori Đulić.
“Unutar sebe imao sam nadu da će ljudi koji su vodili tzv. HZHB odgovarati za svoja djela i da će biti potvrđena njihova presuda da se dokaže da je neko bio kriv za ono što se nama događalo i dogodila se presuda za UZP, I odmah sam poslije presude uzeo da pišem knjigu…“
I ova knjiga koju sam napisao, na nagovor svoga prijatelja “profe”, je samo jedan mali dio onoga što se dešavalo meni i mojim prijateljima u Stocu, u logoru u Koštanoj bolnici i u drugim logorima!
Stocem danas, ali i cijelom Bosnom i Hercegovinom, šetaju slobodni – oni koji nisu odgovarali za zločine devedesetih. Za njih se nisu našli provjereni ‘svjedoci optužnice’.
Teško je sakupiti hrabrosti za takav zadatak. Amer je, ovom knjigom, svoju dužnost prema istini ispunio.
