Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Reci: ‘O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi Pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš advokat.” (Junus, 8) ; ”Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?” (El-Mulk, 22.)
Allah, dželle šanuhu, nije uzalud stvorio ljude niti je uzalud učinio Zemlju njihovim ovosvjetskim prebivalištem. Pametan je onaj ko spozna mudrost svoga postojanja i ko kroz život ide sa jasnim svjetlom i uputom, sve dok ovaj svijet ne ostavi iza sebe, a da ne bude ponižen i osramoćen.
Zašto smo stvoreni?
Od davnina, ljudi su postavljali sljedeća pitanja i tražili ispravan odgovor na njih: Odakle smo došli? Zašto smo stvoreni? Ima li nakon smrti neki novi život?
S druge strane, mnoge ljude nisu zanimala ova pitanja niti odgovori na njih, oni su napustili ovaj svijet onako kako su na njega i došli, ništa ne razumjevši.
Neki su, opet, proveli većinu svoga života tragajući za istinom, ali je nisu našli, ili su možda došli do rješenja za koje su mislili da je ono što žele, iako je između onoga do čega su došli i istine bila beskrajna razdaljina.
Allahova milost i dobrota prema ljudima je neizmjerna, On nije dopustio da se ljudi na svom putu ka Allahu spotiču na raznim putevima i stazama, već im je slao Svoje poslanike sa jasnom istinom i uputom.
Da, otkako na Zemlji postoji čovjek, kao biće koje razumije govor, Allah je slao onoga ko će ga upoznati sa Stvoriteljem i objasniti mu šta On želi od ljudi, koji će ga podsjetiti na sudbinu koja će ovaj svijet neminovno zadesiti, koji će obradovati bogobojazne sretnim krajem i nagradom u vječnosti, a nevjernike i bezbožnike, koji su svjesno i dobrovoljno odbili slijediti Allahovu uputu, upozoriti na loš završetak i bolnu kaznu na ahiretu.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao posljednji Allahov poslanik, došao je sa posljednjom Allahovom objavom, Kur'anom, koji predstavlja najtačnije, najpreciznije i najistinitije objašnjenje onoga u šta je svaki Allahov poslanik i vjerovjesnik pozivao svoj narod.
Kur'an je Allahova uputa za cjelokupni život. I ako kosmički ajeti i znakovi, iz kojih ljudi crpe ideje i uzimaju pouke, šute, onda kur'anski ajeti jasno i glasno govore, upoznavajući ljude sa njihovim Gospodarom i vodeći ih Njemu.
Iako je Allah stvorio ovaj beskrajni univerzum i Ademove, alejhis-selam, potomke da nastanjuju jedan njegov dio i odlikovao ih iznad drugih stvorenja, On ih nije ostavio izgubljene na stazi života na kojoj nema vodiča. Ne, oni imaju vodiča koji ih vodi ka dobru, onoga koji dobro poznaje Put, i ako ga budu slijedili, nikada neće zalutati i skrenuti s Pravog puta. To je uputa koja je osvjetljavala ljudima put od samog početka života na Zemlji, da bi na kraju dostigla svoju konačnu formu u Kur'anu, kojem je predodređeno da ostane svjetionik istine i upute do Sudnjeg dana. I nemoguće je da se univerzalna istina i kur'anska istina razlikuju, kao što se riječi i djela razumnog i moralnog čovjeka ne razlikuju. Jer, i ovaj ogromni univerzum, kao knjiga djela, i Kur'an kao knjiga riječi, proizlaze iz jednog izvora i imaju istu svrhu.
O vrijednosti kur'anske upute govori i to da Allah, dželle šanuhu, naziva Kur'an ”ruhom” ili ”duhom”, i poredi ga sa duhom ili dušom koju Svemogući Allah udahnjuje u čovjeka, i onda se u njemu pokrene život, nakon što je bio grudva mesa, kao što se navodi u ajetu: ”Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje (Ruhan min emrina). Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put.” (Eš-Šura, 52.)
I kao što duša znači život za tijelo, tako isto Kur'an znači život za srce, na šta aludira i ajet: ”O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati (što će vas oživiti).”(El-Enfal, 24.)
Dakle, Kur'an je istinski život i svjetlo čije se blagoslovljene zrake miješaju sa srcima onih koje Allah želi uputiti na Pravi put.
Oslikavajući prirodu upute i vjere, kao i prirodu zablude i nevjerstva, Uzvišeni Allah objavio je: ”Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim to što oni rade.” (El-En'am, 122.)
Komentirajući ovaj ajet, Sejjid Kutb kaže: ”Ovo vjerovanje donosi život u srce nakon njegove smrti i unosi u njega svjetlo nakon tame. To je život u kojem čovjek sve ponovo kuša, zamišlja i vrednuje drukčijim osjećajem koji nije poznavao prije ovog života. Ovo iskustvo se ne može prenijeti riječima, njega znaju samo oni koji su ga okusili. Veza sa Allahom povezuje čovjeka kao smrtno biće sa vječnošću, zatim ga povezuje sa stvorenim univerzumom i vidljivim životom, zatim ga povezuje sa karavanom vjerovanja (imana) i jednim (jedinstvenim) ummetom koji je ukorijenjen duboko u vremenu.
Kada njegovo srce bude obasjano svjetlom Božanske upute, čovjek otkriva i pronalazi jasnoću u svakoj stvari, i u svakom događaju. Pronalazi jasnoću u sebi, u svojim namjerama, mislima, planovima i pokretima. Pronalazi jasnoću u onome što se dešava oko njega, bilo da se radi o kosmičkim zakonima, ili o ljudskim postupcima, namjerama i skrivenim i vidljivim planovima. I on osjeća smirenost, sigurnost i istinsko ubjeđenje u svakoj situaciji i u svakom stanju.” (Sejjid Kutb, Fi zilalil-Kur'an, Dar El-Šuruk, Bejrut, 2003., VIII tom, str. 1200.)
Život je bogatstvo kojeg vjera u Allaha oplemenjuje i ispunjava smislom
U naše vrijeme, daleko od Božanske upute, moderni filozofi, psiholozi, pisci i psihoanalitičari istraživali su uzroke ljudske psihičke (duhovne) patnje, tjeskobe i anksioznosti, pa su zaključili da su anksioznost i psihička patnja svojstvene ljudskom postojanju kao takvom, i sve dok čovjek postoji, mora se suočavati s anksioznošću, depresijom i patnjom.
Međutim, islam uči da postojanje, uz istinsku spoznaju Stvoritelja i slijeđenje Njegove upute, postaje blagodat s kojom se ne može mjeriti nijedna druga blagodat. I onaj kome je Allah olakšao stazu upute i koga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao radosnom viješću da ga čeka vječni Džennet, gdje je besmrtnost, psihički mir i uživanja svih vrsta, on ne bi bio sretan da ga Allah nije uveo u postojanje, uprkos činjenici da postojanje u fazi dunjalučkog života uključuje odricanje, trud i teškoće te sadrži razna iskušenja i nedaće, kao i opasnost od upadanja u ono što uzrokuje kaznu u džehennemskoj vatri.
Vjernik koji traži Allahovu pomoć za uputu i postojanost na istini i očekuje da će ga Allah uvesti u Džennet, za njega život postaje najveća blagodat pred kojom uskraćivanje dunjalučkih blagodati postaje neznatno, jer je to uskraćivanje privremeno, a na ahiretu je vječna nagrada i užitak.
Ovo postojanje zapravo je postojanje za kojim ljudska duša beskrajno žudi, stoga i jesu najvažniji uzroci čovjekove tjeskobe i anksioznosti njegov strah od nestanka i ništavila.
Bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, u očima čovjeka, smrt znači povratak u zastrašujuće ništavilo i takav čovjek živi u stalnom strahu od smrti.
Možda ga upravo njegovo viđenje smrti kao kraja postojanja dovodi do toga da svaki trenutak svog života iskoristi u čulnim zadovoljstvima, ne gledajući da li su ti užici dozvoljeni ili zabranjeni (halal ili haram), pa se onda odaje alkoholu, drogi, bludu i drugim vrstama razvrata, i ne suzdržava se od krađe i bilo kojeg drugog grijeha i zlodjela, samo da bi kratkotrajnim užitkom i zadovoljstvom ispunio svoj život čiji kraj vidi u ništavilu.
Naime, čovjek koji ne vjeruje u Boga, i nije vođen svjetlom vjere i Allahove upute, teži ostvarivanju različitih ciljeva u svom životu, poput postizanja bogatstva, slave, ugleda i vlasti, i on postaje zaokupljen nastojanjem da ostvari svoj cilj, zanemarujući bilo šta drugo, sve dok se jednog dana ne zapita: ”A šta nakon ostvarivanja cilja koji sam sebi postavio? Šta će se desiti nakon što se moje bogatstvo enormno poveća? Šta će se desiti nakon što dosegnem vrhunac slave i uživanja u dunjalučkim blagodatima pa šta mi to sve znači kad moram umrijeti i sve to ostaviti?”
Kada čovjek dostigne ovu fazu preispitivanja smisla i cilja svoga života na ovome svijetu, on se, bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, osjeća izgubljeno i beskorisno pa cjelokupni život i sve što je ostvario vidi besmislenim i bezvrijednim.
Ako je čovjek lišen blagodati upute, odnosno istinske spoznaje i vjere u Allaha, dželle šanuhu, kada ga zadesi neka nedaća, on pada u očaj i svijet postaje crn u njegovim očima. Njegova depresija postaje teška do te mjere da pribjegava suicidu ili ozbiljno razmišlja o tome.
U njegovoj glavi se počinju rojiti misli da li da nastavi svoj život koji je, po njegovom mišljenju, lišen smisla, ili da se ”povuče” iz ovog postojanja pa da okonča svoj život i ”odmori” se.
Tu zbunjenost i dezorijentiranost čovjeka bez upute i vjere, pjesnik Ilija Ebu Madi (www.aldiwan.net), ovako je opisao:
Došao sam, ne znam od kuda, ali došao sam,
Put se preda mnom pruža i krenuo sam.
I ostat ću putnik htio ili ne htio,
A kako sam došao i kako sam ugledao put? Ne znam.
Jesam li ja s ciljem spušten u život ili sam bačen i ostavljen?
Da li ja idem putem ili se put kreće,
ili nas dvojica stojimo, a vrijeme ide? Ne znam.
Da li poslije kabura, nakon smrti ima proživljenje, život i vječnost?
Ili je smrt potpuni nestanak?! Ne znam. A zašto ne znam? Ne znam.
Što se tiče vjernika, on uživa u samom postojanju, jer zna da je čovjek stvoren da ostane i traje, a ne da nestane, te da mu je Allah zagarantirao besmrtnost, i zna da smrt nije povratak u ništavilo i nepostojanje, već je to stanje postojanja sa velikom sličnošću sa snom.
Duša vjernika oslobođena je užasa ništavila i uvjerena je u kontinuiranu blagodat postojanja. Ona uživa u smirenosti i rahatluku kao plodovima znanja o ljudskoj besmrtnosti koju joj je Allah odredio i koju joj želi. Ona može uživati u samom postojanju, da zahvaljuje Allahu na tome, a zatim da se trudi da postigne visok stepen u vječnom Džennetu.
I vjernik ne vidi dunjalučke blagodati isključivo kao dokaz Allahove ljubavi, niti iskušenja i nedaće vidi kao dokaz Allahove mržnje. Naprotiv, čitav dunjalučki život je ispit za čovjeka, na kojem se suočava sa dva glavna pitanja: Kako će odgovoriti na darovane blagodati, tj., hoće li zahvaljivati Allahu na blagodatima ili će ih poricati? A najviši stepen zahvalnosti je vjerovanje u Allaha, dželle šanuhu, bez ikakvih primjesa i natruha širka, i spoznaja da su dunjalučke blagodati izraz Allahove milosti i dobrote prema čovjeku, shodno ajetu: ”Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi; Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (El-Insan, 2.-3.)
Drugo veliko pitanje sa kojim se čovjek suočava tokom svog zemaljskog života je: Kako će odgovoriti na nedaću i uskraćivanje blagodati? Da li je zadovoljan Allahovom odredbom i sudbinom, uprkos nesreći ili lišavanju blagodati koje mu je Allah propisao, ili se pak ljuti na sudbinu i Allahovu odredbu i zaboravlja da će se vratiti Allahu, pa na sudbinu i Allahovu odredbu odgovara nepokornošću i griješenjem?
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi, i oni koji u onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali – a od kazne Gospodara svoga niko nije siguran – i oni koji stidna mjesta svoja budu čuvali i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onima koje su u vlasništvu njihovu – oni, doista, prijekor ne zaslužuju – a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju, i oni koji povjerene im amanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali, i oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali, i oni koji molitve svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim baščama biti počašćeni.” (El-Me'aridž, 19.-35.)
Ispit ili test ovozemaljskog života uspješno je položio onaj koji na blagodati odgovara zahvalnošću Uzvišenom Stvoritelju, a na iskušenja, nedaće i oskudicu odgovara strpljenjem. Stradalnik je onaj ko na uskraćivanje blagodati odgovara nevjerstvom, a na iskušenja i nedaće srdžbom i ljutnjom na Allahovu odredbu i proklinjanjem sudbine.
Dakle, postojanost pred nedaćama i iskušenjima i očuvanje unutrašnjeg, duševnog mira, ne dolaze niotkuda, već je to posljedica vjerničkog pogleda na život utemeljen na slijeđenju Allahove upute.
Stoga kažemo da je uputa najveća blagodat koju je Allah podario čovjeku, veća od blagodati imetka, vlasti, ugleda i života. I potreba ljudi za uputom je veća od njihove potrebe za hranom i pićem. Zato ne čudi što musliman i muslimanka svakodnevno, u toku namaza, mole Allaha da ih uputi na Pravi put, učeći: ”Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!” (El-Fatiha, 6.-7.)
Komentirajući ove ajete, šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Čovjeku je nužno da ga Allah uputi na Pravi put, i nužno je da ostvari i ispuni svrhu ove dove. Jer nema spasa od kazne i ostvarivanja sreće osim s ovom uputom, pa koga zaobiđe Allahova uputa, on je, ili od onih na koje se Allah rasrdio, ili od onih koji su zalutali. Potreba čovjeka da traži uputu od Allaha je od suštinske važnosti za njegovu sreću, spas i uspjeh, za razliku od njegove potrebe za opskrbom i dunjalučkom pobjedom, jer je Allah Onaj Koji daje opskrbu, i ako nestane Njegove opskrbe, čovjek umire – a smrt je ionako neizbježna – pa ako je bio od onih koji su upućeni, bit će sretan prije i poslije smrti, jer smrt vjernika vodi do vječne sreće.
Tako je i sa pobjedom, odnosno porazom. Ako vjernik bude poražen u borbi i bude ubijen, onda on umire smrću šehida i njegovo ubijanje je upotpunjenje blagodati.
Na osnovu rečenog, jasno je da je potreba za uputom veća od potrebe za pobjedom i opskrbom. Štaviše, između njih uopće nema poveznice, jer kada je čovjek upućen, on je onda jedan od bogobojaznih, za koje je Allah rekao: ”A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2.-3.)
Ako je upućen, on je također jedan od onih koji pomažu Allaha i Njegovog Poslanika, a Onaj ko pomaže Allaha, odnosno Njegovu vjeru i slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je Allahov ”vojnik”, a Allahova vojska je osuđena na pobjedu i uspjeh.” (Ibn Tejmijje, Medžmu'ul-fetava, Darul-vefa’, prvo izdanje, Rijad, 1997., 14/27-28.)
(Iz knjige: Stazama Milostivog)
