Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović smatra da je još jedan redovni izvještaj Sergea Brammertza, glavnog tužioca Međunarodnog rezidualnog mehanizma Ujedinjenih nacija za krivične sudove, upućenog Vijeću sigurnosti UN-a, u bosanskohercegovačkog javnosti i ovog puta prošao nezapaženo, javlja Anadolu.
Istakao je da se ne smije zaboraviti da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) najzaslužniji za donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, ali da bez presuda tribunala ne bi bilo ni presude Međunarodnog suda pravde (MSP), a bez i te presude se ne bi moglo govoriti ni o Rezoluciji.
“Svi dosadašnji izvještaji čelnih ljudi tribunala upućeni Vijeću sigurnosti UN-a, u kojima se u kontinuitetu naglašavalo da Srbija ne sarađuje sa tribunalom, da se i dalje negiraju presude MKSJ-a, dali su doprinos da većina zemalja ima kontinuiranu informaciju o nesaradnji Srbije i negiranju genocida. I ovaj, posljednji izvještaj je kontinuitet dosadašnjih izvještaja i govori o onima koji ruše međunarodni poredak i koji štite zločine i veličaju zločince”, rekao je Tahirović.
Podsjetio je i na pokretanje inicijative za usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenci i inicijativi da se na posebnom zasjedanju UN-a raspravlja o višedecenijskim izvještajima MKSJ/MRMKS iz Haga kao i izvještaju OHR-a, odnosno visokog predstavnika za BiH o nesaradnji država bivše Jugoslavije i negiranju naslijeđa međunaronog suda, te afirmaciji i glorifikaciji zločina i zločinaca.
“Fokus je bio na rezoluciji, ali veoma važna stvar je utvrditi i određenu odgovornost država za nesaradnju i negiranje naslijeđa makar i novom rezolucijom”, naveo je Tahirović.
Dotakao se i toga šta piše u izvještaju.
“Serge Brammertz je ovoga puta za Srbiju naveo da su hitno potrebni odlučniji napori u Srbiji. Osumnjičeni ratni zločinci i dalje nalaze sigurno utočište u Srbiji, što je redovno izvještavano u prethodnim izvještajima Ureda tužioca Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Tužilaštva mehanizma. Tokom posljednjih osam godina broj pokrenutih krivičnih progona bio je nizak, a optužnice su podignute uglavnom protiv direktnih počinioca niske razine. Značajni istražni resursi posvećeni su slučajevima koji uključuju nedostupne osumnjičene, iako je značajan broj osumnjičenih, uključujući više i srednje dužnosnike, dostupan u Srbiji za istragu i krivični progon. Dogotrajni postupci pogoršavaju kašnjenja u procesuiranju predmeta ratnih zločina u Srbiji. Tužilaštvo sa zabrinutošću primjećuje sporost tekućih postupaka”, naglasio je Tahirović.
Istakao je da još uvijek nije riješena osuđujuća presuda Suda Bosne i Hercegovine Novaku Đukiću.
“U drugom predmetu kategorije II, o kojem smo ranije izvještavali (S/2021/955), Mirko Vručinić koji je 2020. pobjegao prije završetka suđenja u Bosni i Hercegovini, i dalje uživa nekažnjivost u Srbiji. Dva mjeseca prije nego je pobjegao dobio državljanstvo Srbije. Isto tako, Milomir Savčić, kojem se u Bosni i Hercegovini sudi za navodnu umiješanost u genocid u Srebrenici, pobjegao je u Srbiju gdje se nalazi na slobodi”, podsjetio je Tahirović.
Kako je kazao, Brammerz zaključuje da “nedjelovanje srbijanskih vlasti u odnosu na ovakvo stanje stvari i povremene odluke o dodjeli državljanstva poznatim osumnjičenicima, dovode u pitanje predanost Srbije pravdi za ratne zločine, vladavini prava i regionalnoj pravosudnoj saradnji”.
Poručio je da je slična situacija i sa Hrvatskom.
“Već jedno desetljeće pravda za ratne zločine za žrtve zločina hrvatskih državljana koji borave u Hrvatskoj uglavnom je u zastoju. Izgubljeno vrijeme sada se ne može vratiti. Propust Hrvatske da pruži traženu pomoć onemogućuje regionalnu pravosudnu saradnju i ima za posljedicu promicanje nekažnjivosti za zločine koje su počinili hrvatski državljani u Bosni i Hercegovini”, naveo je Tahirović.
Smatra da je Brammerz raskrinkao svojevrsni dogovor Srbije i Hrvatske da se međusobno ne progone.
“Saradnja između Hrvatske i Srbije još je jedno kritično područje gdje je gotovo potpuni izostanak saradnje. Tužilaštvo je ranije primijetilo zastoj u dugotrajnim bilateralnim pregovorima između Hrvatske i Srbije o uspostavi sporazuma o okviru za slučajeve ratnih zločina, uključujući i četrnaesti izvještaj o napretku Mehanizma (S/2019/417). Duboko je žalosno da tužioci u obje zemlje pokreću postupke protiv optuženih u odsutnosti čije se boravište dobro zna”, rekao je Tahirović.
Brammerz se posebno osvrnuo na regionalnu saradnju i negiranju zločina.
“Kako je navedeno u trinaestom izvještaju o napretku Mehanizma (S/2018/1033), regionalna pravosudna saradnja u predmetima ratnih zločina između zemalja bivše Jugoslavije bila je na najnižoj razini posljednjih godina”, istakao je Tahirović komentarišući izvještaj.
Što se tiče Bosne i Hercegovine i Tužilaštva BiH, Brammerzj je naveo: “Prvo, postoji značajan zaostatak od više od 116 istraga u Bosni i Hercegovini koje se tiču 345 osumnjičenih za koje se zna da borave izvan Bosne i Hercegovine, prvenstveno u Srbiji i Hrvatskoj”.
“Osim toga, postoji 46 potvrđenih optužnica u Bosni i Hercegovini koje se tiču 52 optuženih za koje se zna da borave izvan Bosne i Hercegovine, opet prvenstveno u Srbiji i Hrvatskoj. Riječ je o ukupno oko 400 osoba osumnjičenih ili optuženih za ratne zločine koje je potrebno izručiti Bosni i Hercegovini i ili procesuirati u zemlji u kojoj trenutno borave. Ostaje značajan broj neriješenih slučajeva koje treba istražiti i procesuirati, a jasno je da će preostali slučajevi vjerojatno biti jedni od najizazovnijih. Završetak ovog posla, čak i pod idealnim okolnostima, trajat će mnogo godina, a protok vremena samo pojačava hitnost da se radi ekspeditivnije”, kazao je Tahirović, a navedeno je u izvještaju.
U izvještaju Brammerza navedeno je i da postoje značajne praznine u nekažnjivosti kojima se Tužilaštvo Bosne i Hercegovine treba pozabaviti.
“Kako je ranije objavljeno, kao odgovor na zahtjev Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo MICT priprema istražni dosje za jednu značajnu bazu zločina za koju je hitno potrebno dalje procesuiranje. Tužilaštvo radi na dosjeu i očekuje se intenzivna saradnja s bosanskohercegovačkim tužiocima po ovom pitanju u narednom periodu”, navedeno je.
O negiranju ratnih zločina i veličanju presuđenih ratnih zločinaca u BiH i regionu Brammerz je istakao: “U Republici Srpskoj predsjednik Milorad Dodik je nastavio negirati genocid u Srebrenici. U Srbiji je nekoliko vladinih službenika javno i snažno negiralo genocid u Srebrenici i veličalo osuđene ratne zločince. Takve izjave s najviše vlasti ohrabruju druge, uključujući osuđene i osumnjičene ratne zločince, da ustraju u negiranju ratnih zločina, revizionizmu i veličanju”.
“Kao primjer ove strukture dopuštenja, tokom ovog izvještajnog razdoblja, Vladimir Lazarević je nastavio negirati pravosnažno utvrđene zločine počinjene na Kosovu za koje je osuđen. Isto tako, Tomislav Kovač i Svetozar Andrić, prvi optužen u Bosni i Hercegovini, a drugi poznati osumnjičeni, sudjelovali su u promociji ratne jedinice koja je odgovorna za ubistvo više od hiljadu muškaraca tokom genocida u Srebrenici. U međuvremenu, gradovi širom Srbije i dalje su prekriveni muralima Ratka Mladića, do sada je izbrojano više od 300, većina u Beogradu. Ovo nisu riječi i djela margina, već političkih i kulturnih središta društava u regiji”, rekao je Tahirović pozivajući se na izvještaj.
U Hrvatskoj, prema izvještaju Brammerza, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović nastavlja dijeliti odlikovanja ratnim zločincima.
