Autor: Nemanja Stjepanović/Peščanik.net
U obilju dokaza koji su tokom procesa na suđenju Ratku Mladiću izvedeni protiv njega nalaze se i izjave koje je tokom rata davao u različitim situacijama. Nije tada, dabome, mislio da će njegove riječi jednog dana završiti pred sudom, pa je umio da se opusti, a u pojedinim situacijama, na kraju krajeva, nije ni znao da ga snimaju.
U svakom slučaju, osim obilja dokaza o tome da je planirao etničko čišćenje zamišljenog srpskog dijela BiH od 1992. godine, imao kontrolu nad korpusom koji je 44 mjeseca terorisao građane Sarajeva i planirao i u djelo sproveo srebrenički genocid, korisno je sačuvati sjećanje na njegove ratne nastupe. Navest ćemo ovom prilikom samo neke od njih.
Već 12. maja 1992. godine na zasjedanju skupštine bosanskih Srba na kojoj je tvorevina poznata kao Srpska republika BiH preimenovana u Republiku Srpsku, na kojoj je također osnovana i Vojska Republike Srpske, a Mladić proglašen za njenog komandanta, istakao se izjavom o ratnim ciljevima rukovodstva bosanskih Srba. Ta sjednica je, podsjetimo, značajna i po tome što su na njoj prvi put javno predstavljeni strateški ciljevi bosanskih Srba kojima su iscrtane granice Republike Srpske do Une i Neretve, planirano brisanje granice na Drini, izlaz na more, zauzimanje pola Sarajeva, uspostavljanje koridora kod Brčkog i, što je najvažnije, teritorijalno razgraničenje sa druga dva naroda – mi Srbi na jednu, Bošnjaci i Hrvati na drugu stranu.
Mladić je, uključujući se u raspravu o strateškim ciljevima, jasno opisao jedini način na koji je bilo moguće ostvariti ih u praksi: “Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”
Bio je, dakle, sasvim svjestan da su zločini, zastrašivanje, etničko čišćenje i konačno genocid jedina oruđa pomoću kojih je moguć cilj nacionalnog razdvajanja naroda u BiH. Svejedno se priklonio tom cilju i krenuo u vojno iscrtavanje zamišljenih granica srpskog dijela Bosne i Hercegovine. Rezultat tog poduhvata su deseci hiljada mrtvih civila i stotine hiljada protjeranih.
Hiljade su tokom rata ubijene i u Sarajevu, sa položaja pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa, jedinice pod Mladićevom de jure i de facto kontrolom. U dokumentu njegovog Glavnog štaba iz maja 1993. godine korpusu se nalaže da “stalno negativno utječe na moral muslimanskih snaga i stanovništva, da imaju osjećaj straha i stalne nesigurnosti od dejstva naših snaga. Taktičkim postupcima i našim propagandnim djelovanjem potrebno je kod njih razvijati osjećaj da njihova sudbina zavisi od Vojske Republike Srpske.”
Ne samo iz dokumenata, nego i iz direktnih Mladićevih naređenja više je nego očigledno da su njegov cilj civili, a ne vojska, cijeli grad, a ne izolovani vojni položaji. U presretnutom razgovoru od 28. maja 1992. on izdaje naređenje Mirku Vukašinoviću da nasumice gađa po ciljevima u gradu. Dio tog razgovora teče ovako:
“V: Da, razumijem.
M: Velešiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo.
V: Da.
M: A tuci ono oko Dobrovoljačke, oko one Humske gore.
V: Oko Hums…
M: I Đure Đakovića gore.
V: Razumijem.
M: Je l’ ti jasno?
V: Razumijem.
M: Ali idi na artiljerijsko osmatranje da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu.
V: Razumijem.
M: Predsjedništvo mi još jedan plotun pali.
V: Razumijem, druže generale.
M: Zdravo.”
Da razvučemo pamet njihovu. Čiju? Neprijateljske vojske? Ne. Svake građanke i građanina Sarajeva. Istog dana, Mladić Vukašinoviću izdaje naređenje da gađa Baščaršiju. Baš vojni cilj.
Hvalisanje ratnim podvizima kulminiralo je izjavom zabilježenom kamerom kanadskog Srbina Milana Lešića koji je u razgovoru sa gospodarom bosansko-hercegovačkog rata u augustu 1993. godine zabilježio sljedeće: “Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog usput. Zato je prekinut ovaj saobraćaj bio za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski. Uzmem, sredim Turke, ko ih j*be.”
Ratko Mladić, prema tome, nije samo kontrolisao jedinice koje su činile zločine, nije samo izdavao naređenja da se puca po civilima, on ih je, po sopstvenom priznanju, i ubijao.
Onda je došla Srebrenica, čije je osvajanje predvodio, a po ulasku u grad 11. jula 1995. godine najavio osvetu: “Evo nas 11. jula u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog vjerskog praznika srpskog poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.”
Sutradan u presretnutom razgovoru sa neimenovanim oficirom VRS-a on kaže: “Evakuirat ćemo sve, i ko hoće i ko neće”. Toliko o njegovoj navodnoj velikodušnoj pomoći ženama i djeci da se “po sopstvenoj želji” isele iz Srebrenice. A istog dana na sastanku u hotelu Fontana predstavnicima bošnjačkog stanovništva jasno stavlja do znanja da on kontroliše situaciju i odlučuje o njihovoj sudbini. “Možete opstati ili nestati”, rekao je tada. Rezultat je nestanak oko 8.000 zarobljenih muškaraca, protjerivanje (“evakuacija onih koji neće”) žena i djece, što je srebreničku enklavu ostavilo bez ijedne osobe bošnjačke nacionalnosti. Dva međunarodna suda to su proglasila genocidom.
Ratko Mladić je osuđen, osudile su ga riječi, ali prije svega nedjela.
(Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo)
