Ako je politički utjecaj na Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) ikada bio upitan, svaku sumnju je posljednjim potezom uklonio predsjednik te institucije Milan Tegeltija.
Kao tačku tri dnevnog reda naredne sjednice VSTV-a, koja će biti održana 25. i 26. oktobra, Tegeltija je stavio informaciju Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske (RS), a koja se tiče “ratnih sudija i tužioca koji danas obavljaju funkcije”.
– U VSTV je stigla informacija Republičkog centra u kojoj je obuhvaćeno devet sudija i šest tužilaca. Nakon prijema informacije, u Odjeljenju za imenovanja provjerio sam da su ove sudije i tužioci stupili u pravosudne institucije u periodu od 2003. do 2007. godine – kazao je Tegeltija.
Tegeltija je konstatirao da je ova informacija stavljena na dnevni red sjednice VSTV-a jer “zaslužuje raspravu” te da će se njoj “pristupiti krajnje ozbiljno i s maksimalnom pažnjom”.
Radi se o, podsjećanja radi, informaciji u kojoj se dovodi u pitanje “ratna prošlost” 15 sudija i tužioca, a koje Cetar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS-a optužuje za ulogu u navodnim zločinima nad Srbima. Prijavu je inicirala oslobađajuća presuda Naseru Oriću, koju je, pored dva člana Sudskog vijeća srpske nacionalosti, donio i sudija Suda BiH Šaban Maksumić.
Iako je sam Tegeltija naglasio da VSTV nema ovlaštenja da razrješava sudije i tužioce bez učinjenog disciplinskog prekršaja, koji se može napraviti tek od dana kada su preuzeli aktuelnu dužnost, članovi VSTV-a će naredne sedmice ipak raspravljati o ovom pitanju te će svoje zaključke proslijediti Uredu disciplinskog tužioca.
O Tegeltijinoj ažurnosti kada su u pitanju politički interesi predsjednika RS-a Milorada Dodika kao ilustracija može poslužiti sljedeći primjer. Za razliku od prijave Republičkog centra, prijava Udruženja žrtava i svjedoka genocida u BiH se mnogo duže “kiselila” u ladicama VSTV-a.
Naime, pomenuto Udruženje je prijavilo sudiju Suda BiH Branka Perića zbog medijskih istupa u februaru 2015. godine, u kojima je pozivao na procesuiranje pripadnika Armije Republike BiH. Taj je predmet dospio na dnevni red tek više od dvije godine nakon prijave, ali ne zbog potrebe VSTV-a da sankcionira Perićeve istupe u vezi sa procesuiranjem ratnih zločina već njegovih novijih kritika na račun samog VSTV-a. Ured disciplinskog tužioca je podnio tužbu protiv Perića u aprilu ove godine, a Prvostepena disciplinska komisija je tužbu odbila dva mjeseca kasnije.
S obzirom da je Dodiku itekako stalo da eksploatiranjem oslobađajuće presude Naseru Oriću utvrdi svoju poziciju vrhovnog zaštitnika nacionalnih interesa srpskog naroda i time skrene pažnju sa katastrofalne ekonomske situacije u entitetu na čijem je čelu, Tegeltija je ekspresno reagirao na mig svog poslodavca pa je odlučio dodatno „talasati“ stanje raspravom o statusu sudija i tužioca koji su već ranije prošli brojne pretrage i koje VSTV ni u kom slučaju ne može sankcionirati niti dovesti u pitanje njihov mandat.
Pored dizanja međunacionalnih tenzija, Dodikov interes u cijeloj priči je istovremeno i pritisak na Sud BiH. Iako Dodika ni najmanje ne zanima pitanje procesuiranja ratnih zločina, u presudi Oriću predsjednik RS-a vidi priliku da još jednom dovede u pitanje takozvane “proširene nadležnosti”, odnosno zakonska ovlaštenja Suda BiH da procesuira predmete iz oblasti korupcije i zloupotrebe položaja koji su počinjeni na teritoriju manjeg bh. entiteta.
O kredibilitetu optužbi na račun 15 pravosudnih zvaničnika dovoljno govori i njihov izvor, odnosno Centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS-a i njegov karikaturalni direktor Milorad Kojić, koji je pažnju na sebe privukao negiranjem svakog zločina nad nesrpskim stanovništvom u BiH i poslovično neutemeljenim i neargumentovanim optužbama na račun pripadnika Armije RBiH.
Da Milorad Dodik, Republički centar, njegov direktor ili bilo koja osoba zaista posjeduje čvrste dokaze o ulozi nosioca pravosudnih funkcija u navodnim ratnim zločinima, adresa za njihovo dostavljanje bila je Haški tribunal ili Tužilaštvo BiH. Međutim, ti dokazi očigledno ne postoje i “ratna prošlost” sudija i tužioca se dovodi u pitanje samo zbog političkih interesa aktulne vlasti u RS-u.
