Saudijska Arabija ide putem rata na Bliskom istoku, piše Jonathan Spyer za Foreign Policy. Nakon što je pod saudijskim pritiskom libanski premijer Saad Hariri podnio ostavku, čini se da se Saudijska Arabija priprema za period koji će karakterizirati odlučnije suprotstavljanje iranskoj politici u regiji, piše autor članka.
“Još uvijek nije jasno je li mladi princ prijestolonasljednik, koji se beskrupulozno obračunava sa članovima svoje porodice, pronašao efikasan način da zaustavi rastući utjecaj Irana”.
Spyer podsjeća na niz saudijsko-iranskih sučeljavanja koja su se desila na različitim područjima tokom protekle decenije. „Irak i Liban više nisu u stanju da funkcioniraju efikasno, a Sirija i Jemen su u totalnom kolapsu. U svim tim zemljama Rijad i Teheran su na suprotstavljenim stranama… I, prilično je jasno da Iranci dobijaju u svakom navedenom primjeru.“
U Libanu je Hezbolah porazio koaliciju 14. mart, koaliciju političkih stranaka koju podržava Saudijska Arabija. Događaji iz maja 2008. godine, kada Hezbolah izvodi svoju oružanu silu i blokira bejrutske ulice i prilazi gradu sa različitih strana, pokazali su svu nemoć saudijskih partnera pred iranskim marionetama. Odlukom da se uključi u sirijski rat, Hezbolah je potvrdio da je iznad libanske države i da mu državni organi ne mogu ništa. Tome treba dodati da je formiranje vlade 2016. godine, u kojoj dominira Hezbolah, i to tek dva mjeseca pošto je za predsjednika Libana nametnut Mišel Aun, saveznik Hezbolaha, Iran zacementirao svoj utjecaj na libanske organe vlasti. Saudijsko obustavljanje vojnih donacija libanskoj vojsci i pritisak na Haririja da podnese ostavku na premijersku dužnost, može se tumačiti jedino kao saudijsko priznanje te realnosti.
U Siriji je Iran Asadovom režimu pružio pomoć u ljudstvu, tehnici, kao i finansijsku pomoć, što je imalo odlučujuću ulogu u spašavanju Asadovog režima od pada. S druge strane pomoć koju je Saudijska Arabija pružila opoziciji samo je dovela do širenja haosa među opozicionim grupama.
Autor potom objašnjava kako je Iranska revlucionarna garda u Iraku osnovala, obučila i finansirala jake sektaške milicije koje su lojalne iranskom režumu, a ne vladi u Bagdadu. Konačno su te grupe objedinjene u tzv. Hašd, a ukupan broj pripadnika je 120.000 boraca. Istina, nisu sve milicije koje čine Hašd lojalne Iranu, ali jesu tri najjače i s najvećim brojem boraca, a to su Organizacija Bedr, Asaib ehlil-hakk i Ketaib Hezbolah.
Spyer, također, naglašava da se Teheran može pohvaliti snažim utjecajem na politčke aktere u Iraku. Vladajuća iračka Dawa Party je tradicionalno naklonjena Iranu, dok Organizacija Bedr upravlja ministarstvom unutrašnjih poslova. Sve to omogućilo je proiranskim elemntima da šiijske sektaške milicije učine dijelom regularnih oružanih snaga Iraka, a na taj način su se šiijske milicije okoristile američkom pomoći kroz naoružavanje i programe obuke.
Saudijska Arabija, smatra autor članka, nema izbora nego da pokuša sustići Iran. Krajem prošlog mjeseca irački premijer Hajder Abadi posjetio je Rijad povodom otvaranja saudijsko-iračkog koordinacionog vijeća. Abadijeva posjeta je prva posjeta jednog iračkog premijera Saudijskoj Arabiji u posljednjih dvadeset i pet godina, ali Saudijska Arabija nema šta ponoduti eventualnim političkim saveznicima u Iraku, osim finansijske pomoći.
U Jemenu je Saudijska Arabija pokušala da vojnom intervencijom nametne svoje rješenja, ali rezultat nije bio povoljan za njih. Zahvaljujući saudijskoj vojnoj intervenciji Husiji i njihovi saveznici su osujećeni u pokušaju da zauzmu čitavu zemlju i da pod svoju kontrolu stave moreuz Bab Mendeb, strateški vrlo bitan u pomorskom saobraćaju. Ali, uprkos tome što iranska pomoć Husijima nije bila velika, Saudijska Arabija je zapala u veliki problem iz kojeg se, po svemu sudeći, još dugo neće izvući.
Prema rezultatima koje možemo vidjeti na terenu, nameće se jasan zaključak da je Iran potukao Saudijsku Arabiju u Libanu, da dominira i pobjeđuje u Iraku i Siriji, a u Jemenu, uz nevelike napore, uspješno iscrpljuje Saudijsku Arabiju.
U svim ovim zemljama Iran je uspio osnovati svoje marionetske paravojne organizacije i uspješno ih koristiti da bi u svakoj toj zemlji širio i jačao svoj vojni i politički utjecaj.
Iran je pokazao da dobro poznaje nedostatke svojih protivnika. U slučaju kurdskog referenduma, naprimjer, reagirali su promptno i odlučno, te su uspješno anulirali rezultata referenduma.
Ništa ne ukazuje da su Saudijci naučili lekciju iz dosadašnjih neuspjeha i da su sada sposobniji da se suprotstave rastućem iranskom utjecaju u regiji. Saudijci nisu dobri u sklapanju saveza sa lokalnim grupama na koje mogu računati dugoročno, niti su, otkako je Ibn Selman preuzeo konce u svoje ruke, išta posebno učinili da se nametnu kao sila.
Princ prijestolonasljednik do sad je uspio skinuti veo mulikonfesionizma s libanske vlade i zaprijetiti protivnicima u Jemenu. To mogu biti značajni koraci u simboličnom smislu, ali Rijad time nije pokazao nikakvu efektivnu snagu. A to je, zapravo, ono što Saudijskoj Arabiji konstantno nedostaje.
Zaustavljanje širenja iranskog utjecaja u Libanu, direktno ili posredstvom lokalnih saveznika, primarno će zavisiti od učešća Sjedinjenih Država, možda čak i Izraela, jer Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati sami tu ne mogu ništa učiniti.
Dosadašnje saudijsko ponašanje, piše Jonathan Spyer, izaziva skepticizam u pogledu njenih budućih poteza. No, s druge strane, Teheran je, također, otkrio svoju „Ahilovu petu“. Naime, u svakoj zemlji u kojoj se desio sraz između Irana i Saudijske Arabije, Iran je pokazao da nije u stanju zadobiti povjerenje sunija i uspostaviti saveze osim sa svojim šiijama ili, eventulano, nekim manjinskim sektama i zajednicama, naročito u zemljama gdje su sunije većinska zajednica. Pored toga, u Iraku jedan dio šiijske političke elite ne želi da živi pod iranskim utjecajem. Sve to iskusnom i lukavom igraču pruža velike mogućnosti za izgradnju brojnih efikasnih saveza protiv Irana. Samo, nije jasno jesu li Saudijci taj igrač, zaključuje Spyer.
Pripremio: Abdullah Nasup
