Srpski general i ratni zločinac Zdravko Tolimir preminuo je sinoć u Hagu. U aprilu prošle godine Tolimir je u Haškom tribunalu osuđen na doživotnu robiju zbog zločina nad muslimanima iz Srebrenice u ljeto 1995. godine.
Zdravko Tolimir: Bezbjednjak za Genocid, vjerski fanatik, general..
Haški tribunal osudio je Zdravka Tolimira, pomoćnika komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) i načelnika sektora za obavještajno-bezbjednosne poslove na doživotnu kaznu zatvora.
Zdravko Tolimir osuđen je, pored ostalog, i za ubistva Mehmeda Hajrića, Avde Palića i Amira Imamovića, zločin koji je također okarekterisan kao genocid. Vijeće je obra*zložilo da su, većinom, donijeli zaključak da ”iako se radi samo o trojici ljudi, s obzirom na veličinu enklave Žepa”, oni predstavljaju “jezgro njenog civilnog i vojnog rukovods-
tva.” Također su zaključili da je ubistvo Avde Palića, “zbog njegovog statusa branioca”, trebalo poslužiti kao simbol da nema nade za opstanak stanovništva u enklavi.
JEDNAK MLADIĆU
Zdravko Tolimir je, prije nego što je sudija izrekao presudu, rekao kako se nada da će presuda biti “u skladu sa Božijom voljom”, te se nekoliko puta prekrstio prije nego je sudija pročitao zaključke Vijeća.
Na osnovu iznesenih dokaza, “van razumne sumnje”, Sudsko vijeće je Tolimira proglasilo krivim za: genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločin protiv čovječnosti, te kršenje zakona i običaja ratovanja, odnosno za istrebljenje, ubistva, progone i nečovječno postupanje prisilnim premještanjem.
Donoseći presudu, Vijeće je uzelo u obzir njegovu funkciju, te činjenicu da je znao o svim dešavanjima na terenu tokom akcija u Srebrenici i Žepi. “On je bio jedan od sedmorice pomočnika komandanta u Glavnom štabu, a njegov neposredni starj*ešina bio je komandant Glavnog štaba Ratko Mladić, s kojim je imao izrazito blizak odnos. Mladić se često konsultovao sa optuženim prije donošenja neke odluke i smatrao ga je dijelom svojeg, citiram, ‘najužeg jezgra’.”
Tokom suđenja svjedoci su Tolimira opisali kao Mladićevu “desnu ruku”, njegove “oči i uši”, te rekli da je bio “prije jednak” Mladiću negoli njegov potčinjeni.
Tolimir je bio odgovoran za provođenje svih Mladićevih naredbi vezanih za bezbjednost i oba*vještajni rad. “Jedan od njegovih najzn*ačajnijih zadataka bio je da spriječi curenje informacija i, kako je opisao jedan svjedok, prikrivanje stvarnih namjera VRS”. Tolimir je bio odgovoran i za postupanje prema ratnim zarobljenicima i njihovo zatočeništvo.Sudije su zaključile da je Tolimir bio saučesnik udruženog zločinačkog poduhvata za prisilno uklanjanje stanovništva iz Srebrenice i Žepe, te da je postao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata za ubijanje vojno sposobnih muškaraca iz Srebr*e*nice “najkasnije 13. jula poslijepodne”.
ZLOČINI U ŽEPI
Pored ostalog, Tolimir je bio taj koji je izdao naredbu da se “unište” svi zarobljenici u Žepi, a od 25. do 27. jula je komandovao operacijom prisilnog iseljenja “hodajući unaokolo s pištoljem uperenim uvis, zastrašujući tu bespomoćnu grupu pretežno žena, djece i staraca.”
“Optuženi je podsticao korištenje pogrdnih naziva čime je raspirivao etničku mržnju među pripadnicima snaga bosanskih Srba, šaljući na taj način poruku da su bosanski muslimani ljudi manje vrijedn*osti”, smatraju sudije. “Jedini razumni zaključak do kojeg je sudačka veina mogla doči na osnovu cjelokupnog dokaznog materijala jeste da optuženi ne samo da je znao za genocidnu namjeru drugih več je i sam posjedovao.”
Nakon pada Srebrenice, 11. jula 1995. godine, počela su masovna ubistva i progoni civila, a po naredbi Glavnog štaba poduzete su sve aktivnosti da se ti zločini prikriju. “Žrtve iz skladišta u Kravici, poubijani u Orahovcu, na brani u Petkovcima, u Kozluku, na ekonomiji Branjevo i u Pilici – koji su svi nakon ubistava bili pokopani – ponovno su otkopani i zatim pokopani u sekundarnim grobnicama – da ih nabrojimo samo nekoliko – kod puta za Hodžiče, kod puta Snagovo-Lipje i na ukupno 12 grobnih lokaliteta uz Čančarski put. Nekolicina podređenih ovog optuž*enog, uključujuči Bearu i Popoviča, igrala je centralnu ulogu u toj operaciji”, zaključilo je Vijeće.
U napadu na Žepu korišten je isti obrazac, a većim dijelom su učestvovale i iste jedinice. Dok su snage VRS napadale, stanovništvo se u panici kretalo ka okolnim brdima pokušavajući naći put do slobodne teritorije. Dana 13. jula predstavnici VRS, među kojima i Tolimir, sastali su se sa Ratnim predsjedništvom Žepe, među kojima su bili i Palić, Imamović i Hajrić, te ih obavijestili da je “primjena vojne sile jedina alternativa ‘evakuaciji’ stanovništva”. Od 14. jula počinju napadi na taj gradić, te potraga za civilima koji se skirivaju u šumi. Još jedan sastanak održan je 19. jula, a pet dana kasnije, predstavnici Žepe primorani su potpisati sporazum o razoružavanju ABiH u enklavi i o “evakuaciji“ civila. Pod direktnim nadzorom Tolimira, utvrdilo je Vijeće, od 25. do 27. jula, teče ova operacija tokom koje je skoro 4.400 žena, djece i starijih osoba prisilno uklonjeno iz Žepe. Vijeće je zaključilo da civili u Žepi, kao i u Potočarima, nisu imali izbora, “o njihovoj sudbini su odlučili drugi”.
Svi koji su zatočeni, prije nego što su pogubljeni, maltretirani su i držani u zatočeništvu, “pa sve do trenutka ubistva, ti ljudi su psovani i izlagani poruzi, a često i tučeni zbog pripadnosti islamskoj vjeri. Neki su bili prisiljeni da pjevaju srpske pjesme ili izvikuju prosrpske parole neposredno pred svoju smrt. Vijeće je zaključilo da zlostavljanja kojem su bili izloženi ti ljudi dostižu takvu težinu da se mogu okvalifikovati kao teške tjelesne i duševne povrede i predstavljaju djela genocida.”
Prisilno premještanje civila, neposredno prije ubistva trojice najistaknutijih rukovo*dečih ljudi Žepe, prema ovom Vijeću “jeste činilac koji potkrepljuje većinski zaključak o postojanju genocidne namjere”.
“Sudačka većina je zaključila da je u slučaju Žepe uklanjanje njenog civilnog muslimanskog stanovništva, uništenje njihovih domova i džamije i ubijanje trojice najistaknutijih vođa učinjeno sa ciljem da se osigura da bosansko muslimansko stanovništvo ove enklave više neće moći da se obnovi. Usljed toga sudačka većina je zaključila da su Mehmed Hajrić, Avdo Palić i Amir Imamović ubijeni u namjeri da se uništi ovo stanovništvo.”
Također je zaključeno da patnje žena, djece i starijih dostižu takvu težinu da mogu da se okvalifikuju kao teške tjelesne i duševne povrede “i kao takve predstavljaju genocid”.
