Josip Broz Tito imao je čak 85 svojih automobila! Tito je imao i svoj brod „Galeb“. Čak i luksuzni „Plavi voz“ bio je u vlasništvu doživotnog predsjednika Jugoslavije. Imao je Jole i svoja lovišta, luksuzne zgrade po svijetu i bivšoj državi. I podzemna skloništa su pravljena za Tita, njegovu porodicu i najbliže saradnike, a koštali su milijarde dolara – kao što je bunker „ARK“ kod Konjica. Imao je svoj otok Brijuni i na njemu raj za sebe. Imao je Tito poslugu, konobare, tjelohranitelje. Čak su nas učili u čitankama da se Tito voli više od oca i majke. No, najvrijednije što je imao Broz i što će do smaka svijeta ostati jesu njegovi idolopoklonici.
Ne, nije samo Josip Broz uživao u blagodetima državnih beneficija. Svi činovnici, od običnog predsjednika mjesne zajednice imali su mnoštvo javnih resursa na raspolaganju, a o polugama moći koje su neistomišljenicima mogle skratiti glavu da ne govorimo.
U vremenu kada su Bošnjaci dobili ono što im Tito nije dao, a stvar su dostojanstva i identiteta, kao što je jezik, narodno i historijsko ime, pravo da budu društveni i politički faktor, supruga prvog čovjeka tog naroda je primijećena kako koristi automobil koji je u vlasništvu države. Nije to pohvalno, istina. Međutim, ono što bode oči jeste prekomjerna sila koja je iskorištena u medijskom kažnjavanju tog gafa. Čak i da je svakodnevno – a što nije dokazano – korištenje automobila i vozača ne može koštati više od nekoliko stotina maraka mjesečno, pa je punjenje vijesti, dnevnika, dijaloških emisija i kolumni medija ništa drugo nego predimenzioniranje greške Sebije Izetbegović.
Mržnja urednika i novinara pojedinih medija, ali i kvazianalitičara vidljiva je ovim činom prenapuhivanja skandala. Zanimljivo je da je ideološka pozadina ovog mrcvarenja lako dokaziva. Naime, isti ti koji kritikuju korištenje Škode su oni koji su s užitkom ibadetili Josipu Brozu noseći mu štafetu i pjevajući mu pjesmice. Oni i njihovi roditelji bili su spremni sipati gorivo svaki drugi dan, kupovati brašno na kartice da bi njihov idol, njihovo božanstvo imalo desetine automobila, brodove, vozove, otoke, lovišta…
Zbog toga je zanimljiv fenomen robova i njihove djece koja čeznu za danima robovanja, godinama kada su ibadetili Josipu. Ti isti nemaju kritike za to vrijeme vlastitog ponižavanja. Umjesto toga, sikću zbog neke Škode.
Kako je ispoljavanje religije Ustavom zagarantovano pravo u BiH, tako i pripadnici ove vjere, nazovimo je „Titova crkva“, imaju slobodu da se, klanjaju smrtniku Josipu Brozu, da kače njegove slike po zidu i mantraju o njegovoj nepogrešivosti. S druge strane, i oni bi trebali uvažiti pravo bošnjačkog naroda na svoj identitet, pravo da taj narod ima svog predsjednika, a on i neke privilegije. Možda nisu brodovi, vozovi, otoci, ali jeste neka Škodica. Halal bilo.
