Piše: Ezher Beganović
Prije dva dana napisali smo tekst o fizičkim torturama nad bošnjačkom djecom u školama u manjem bh. entitetu. Nakon toga, na našu adresu stigle su brojne poruke u kojima roditelji bošnjačke djece iz RS-a iznose svoje priče o tome kako njihova djeca prolaze korz teška iskušenja. Ovo je još jedan dokaz da srpska vlast sprovodi organiziranu velikosrpsku politiku etničkog čišćenja Bošnjaka iz RS-a. Srpska vlast Bošnjake napada tamo gdje najviše boli, udaraju na njihovu djecu. U nastavku prenosimo ispovijest jedne majke, čija djeca pohađaju osnovnu školu u RS-u. Zbog sigurnosti djece izostavićemo imena.
„ Od prvog dana kako je naš sin krenuo u školu,osjetilo se među djecom izbjegavnje i napadanje. Odmah su mu počeli govoriti ‘ ti si musliman,Turčin. nećemo se s tobom družiti’. Poticala sam ga na to da su to samo djeca, kao i on, da će to proći. Iz dana u dan, stalno mi je govorio ‘ mama to i to se desilo, mama ja neću da idem u školu’. Išla sam u kolu, ali tamo bi mi samo rekli da su to samo male nesuglasice. Ja imam dva sina i obojica idu u istu školu. Svoju djecu sam znala voziti do škole i nazad, koja je udaljena dva kilometra od naše kuće. Često se dešavalo, kada bi dođi po njih u školu, moja djeca utrče u automobil i stanu vikati da bježimo. Razlog za takvo ponašanje moje djece bili su česti fizički napadi koje su doživljavali od srpske djece na izlasku iz škole. Djeca su mi bila prestrašena, izgužvana sva znojna od straha. Kad god sam išla pedagogu i direktoru škole dobila bi isti odgovor, ‘ riješićemo’, a nikad ništa nisu poduzeli. Sem što su naše dijete prebacili u drugi razred. Moj sin doživljava diskriminizaciju i od učiteljice. Prema njemu se odnosi potpuno drukčije za razliku od druge djece. Nedavno mi je sin šetao gradom i dječak iz škole, njegovih godina, napao ga je nekom drvenom motkom, na sred ulice ga je teško premlatio. Noge su mu bile sve modre i otekle. Isti dan sam otišla pedagogu sa sinom,pedagog igra solitera i ne gleda me a govori mi riješit ćemo to, ja sam mu rekla ne, vi ste dosta rješavali, ja ću to riješiti. Kasnije je školski psiholog došla u razred mog sina i pitala ga zašto je šetao gradom i na tome se sve završilo. Znali su tog mog starijeg sina zatvoriti u svlačionicu,ugasiti mu svjetlo i držati ga zatvorenog, da bude u mraku sve dok nebi nastavnik fizičkog naišao i oslobodio ga. Znao je biti zaključan i po sahat vremena. Kada dođe ponedjeljak, vrijeme odlaska u školu, njima se ne ide jer znaju šta ih tamo čeka. Djeca nemaju osjećaj da idu u školu već da idu na redovno maltretiranje. Takvo stanje strašno utječe na djecu, pod stalnim su pritiskom, stalno im se stavlja do znanja da vrijede manje i da služe samo za iživljavanje i maltretiranja. Srpska djeca su indoktrinirana mržnjom. Njihov vjeroučitelj pravoslavnog vjeronauka ima na časovima priča kako je ratovao sa Turcima i ustašama i koliko je pobio Turaka. Zato srpska djeca kad izađu sa njegovog časa pjevaju ‘ Turčine, Turčine, napuši se Srpske’. Moja djeca dođu kući i pričaju mi kakve su sve grozote čuli od nastavnika u školi o nama muslimanima. Jedino čemu se raduju moja djeca je vikend kada ne moraju ići u školu i kada se druže sa ostalom bošnjačkom djecom u mektebu. Priznajem da niko o ovome problemu ne priča. Svi šute, a naša djeca doživljavaju strašne torture. Pozivam sve roditelje da dignu svoj glas, da slobodno pričaju šta im se radi s djecom i da jednom krenemo rješavati to pitanje. Dosta je više bilo tog mrcvarenja i iživljavanja nad našom djecom. Ako ja svaki dan strepim hoće li se moje dijete vratiti živo iz škole, hoće li poludjeti od tog pritiska, onda to nije škola, to je logor. Srce mi se slama kad razmišljam šta se dešava u tim malim glavicama naše djece, kako li se oni nose sa stalnim strahom i pritiscima”, zaključuje ogorčena majka.
Pozivamo sve one koji imaju slične priče da nam se jave, vrijeme je da glasno progovorimo o ovom problemu. Također, Pozivamo bošnjačke političke i vjerske predstavnike da nešto urade i da spriječe iživljavanje nad bošnjačkim povratnicima u manjem bh. entitetu. Budimo glasni, šutnja je naš najveći neprijatelj.
