Piše: Sead Zubanović
Sada je zahvaljujući najblaže rečeno bošnjačkoj naivnosti, poslije Alekse Šantića i Brus Lija u Mostaru spomenikom ovjekovječena i Emina Koluder, o kojoj već rekosmo da fizički nije postojala kao djevojka 1903 godine, a niti se bilo ko tada, kao u pjesmi što je rečeno, mogao okupati u hamamu jer je kao zadnji, Ćejvan–begov hamam (javno kupatilo) zatvoren krajem otomanskog perioda. Upitajmo se, kako čovjek pravoslavne vjeroispovjesti, koji u tom vremenu i dušom i srcem propagira velikosrpstvo, može nazivati djevojci selam i kleti se svojim dinom i imanom, islamskom vjerom. Što će njemu pored svetog Save, kandila i krsta, „hodžin zapis i sultan” u stihovima? Otkud mu „bururet” u glavi. Neko to nije htio, a neko nije smio da prepozna i reaguje. Mnogima je tada bilo, a nažalost nekima i danas još uvijek, veoma drago da se u Bošnjanku zagleda viđeniji inovjerac. Treba napomenuti da je na jednom mjestu Šantić prisvajajući pjesmu zapisao stihove u kojima stoji doslovno da.” Pravovjerni uzimaju avdest.” Lijepo bi bilo zapamtiti i često koristiti ovaj termin:”pravovjerni”, kao što se nekad i činilo, za one koji uzimaju abdest. Evo, kako je pogrešno, naprimjer, zapisao i riječi pjesme „Ali – begov sevdah” – Dođi da uz tvoja behar-njedra stojim / I da dženet gledam u očima tvojim! / Dođi ako imaš duše i amana / Jer bez tebe ne znam učit ni jezana: Umjesto „iman” on napisa „aman” a umjesto „ezan” kod njega je „jezan”.
Jasni primjeri krađe bošnjačkih pjesama
A kako to da se Aleksa Šantić zbuni pa zaboravi pravilno okujisati (u drugoj pjesmi na jednom mjestu on zapisa „ukujisati”) odnosno proučiti ezan? Vjerovatno je taj dan, kada je kao dijete sa svojim vršnjacima trebao u mektebu da uči ezaniti, on izostao sa vjerske poduke. U pjesmi „Gonđe ružo” koja se odavno pjeva, a pripisana je takođe njemu, jedna strofa glasi ovako – Ne utekla od moga harama / što si mene ostavila sama / No bog dao pa u dertu svome / zaplakala na mezaru mome. Zatrpa se Aleksa zbog ljubavnog derta, odnosno plagijata u mezar i leže ispod nišana. Pa u istoj toj pjesmi kaže – I dušeke đulsom pokapane. Valjda, đulom, ali za razumiti je što. Šantić tu riječ u svom vokabularu inače nije imao, on je koristio riječ: „ruža”! Ako nije dovoljno pojašnjen lopovluk ovog bošnjačkog pravoslavca koji za kasnijeg života ubjedi prvo sebe da postane Srbin pa nastavi ubjeđivati u to i druge, evo i pjesme naslova „Bona Hajro” – Nemoj tako Hajro, haram ti je beli / Ili misliš, bona, biću ti hineli / Neću mog mi dina i moje mi Ćabe / Sjutra ću te zorom iskati od babe. Može li ovo napisati isti čovjek koji je sigurno autor ovih stihova: „Nisi samo srcu mila / Što si čedo raja sveta / Već i s toga, što si pupolj / Srpske grane, srpskog cv'jeta. Kako je moguće da iste 1903 godine piše u pjesmi „Prođi Bosnu” – Da mi dadu Čengijića slavnih / Svo Zagorje i pet sela ravnih”, a Zagorje u Hrvatskoj je već bilo davno, davno, prije njegovog rođenja, zaboravilo svoje nekadašnje protjerane i opljačkane vlasnike, Bošnjake. Ima li i teorijske mogućnosti da isti čovjek, isto srce i ista ruka poslije „Emine” i „Hajre” odmah napiše pjesmu „Himna” koja počinje ovako – Blagoslovi i obdari,naše gore, njive plod / Svjetlom zorom ti ozari, / Srpske zemlje, srpski rod / Kao zvona Vaskrs dana / Koja vjerom dižu nas, / Da odjekne pro Balkana / Srpske slave sveti glas. Kako je moguće da odavno prihvaćena kao narodna pjesma „Behar” takođe potpisana Šantićem počinje na ovaj način – Bulbul pjeva / Okolo Mostara / dođi draga, / Evo nam behara. A u toj istoj 1908 godini napisanoj pjesmi „Na počinku” Aleksa piše – Odahnimo Muzo, sred ovoga kuta / U tihu naselju gdje slavuji poju. . . Zna se dobro koji je narod pticu prlijepog glasa nazivao bulbulom, a koji slavujem. Za kraj ovog nabrajanja i dokazivanja krađe evo i jedne strofe vrckave, ali jako mudre bošnjačke narodne pjesme naslova„Bir Hadži – Bobo” – Svi mi vele bolan dozovi se tobe / K'o da nema tobe u Bir-hadži Bobe / Kao da sam neki dinsuz bez imana / Te ne slušam sankim sure iz Korana! / A ja davno, biva, klanjao na Ćabi / I znam sve što kažu hodže i ćitabi. Koji idiot treba biti onaj ko ispod naslova ove pjesme napiše u zagradi da je ista, od strane njenog „autora” Šantića, posvećena nekakvom Atanasiju Šoli! Šantićeve pjesme, naravno one koje je on zaista napisao, su svojim naslovom ili sadržajem uvijek jasno adresirane i za svaku se zna kome je namijenjena što se ne može reči za onu čuvenu „ Ostajte ovdje”. U njoj nema imena naroda kojem je upućena iz jednog jedinog razloga, a to je što njen autor, pjesnik Bošnjak, poziva Bošnjake, odnosno musliman poziva muslimane, stihom, da odustanu od masovnih iseljavanja iz svog zavičaja, prije svega u Tursku. Pošto je ta podsticana migracija bila velikodržavna politika spočetka okupacije BiH od Austrougarske, a nastavljena i stimulisana čitavo vrijeme vladavine Srbijanske države, autor se nije htio, a ni smio potpisati, što će kao njemu „normalno” učiniti ispod ovih prelijepih stihova, Aleksa. Dokaz da je ovo tačno je Šantićeva pjesma iste tematike naslova „Seobe”, a odnosi se na napuštanje pasivnih krajeva Hercegovine i naseljavanje u veća mjesta, prije svega grad Mostar od strane bošnjačkog pravoslavnog, tada već podobro inficiranog virusom nametnutog srpstva, seoskog stanovništva. Njihov pjesnik Šantić im poručuje ovako – O nedajte Srbi, da Vukova ljaga / okalja vam obraz čist ko sunce s neba ! / Ne idite braćo, od rodnoga praga,/ Jer mučenoj zemlji mučenika treba. (Vuk je u pjesmi srpski mitski izdajnik sa Kosova prezimena Branković)
Psihička lutanja
Govoreći o Šantićevoj socijalnoj poeziji koja je najkonkretniji dokaz njegovih psihičkih lutanja, a onima koji nisu znali za njegovu bolest i neobjašnjive promjene vjerskog ubjeđenja, srpskim kritičarima se omaklo da za Aleksu kažu ono što nisu htjeli, a to se da zaključiti isčitavanjem sljedećeg citata – Pred slikom pesme „Na ubogom polju” pesnikov gnev na nepravdu uzdiže se do pobune vere u Boga. Ta misao je još jasnija u pesmi „Sretna je ova noć” u kojoj – Bog ćuti ko hladan kamen, ko dželat mračan, a u pesmi „Veče na školju” koja spada među Šantićeve najlepše pesme Boga uopšte nema – Kleče mršave / Glave / Pred likom boga svog. / Ištu . . . No tamo / Samo / Ćuti raspeti bog. Ovo njegovo poricanje i osuda vere može se razumiti njegovim nedovoljnim poznavanjem prirodnih nauka i njihovih zakonitosti. (Potvrda je ovo vješto skrivane činjenice da o nekom obrazovanju kod Alekse Šantića nije moglo biti ni govora i da je naziv „akademik”, koji često dodaju uz njegovo ime, velika laž i nevjerovatna glupost.)
Biografi dalje kažu, a po svemu sudeći opet lažu, da je Aleksa Šantić kao dobrovoljac učestvovao u Balkanskim ratovima za koje se zna da su bili ubistva, progoni i pljačka pokretne i nepokretne imovine Bošnjaka muslimana diljem Balkana. U Srbiji je ta hajdučija uveliko prerasla u genocid. Ako je to tačan podatak, sigurno su mu morali zbog njegove zaboravnosti, objašnjavati svakih par sati na koga treba da puca. Dok su drugi pljačkali napuštene kuće Bošnjaka, on je vjerovatno po dolafima i seharama tražio i prisvajao knjige pjesmarice. Takođe je, napisaše, 31. Decembra 1913. pozitivno odgovorio na Skerlićevu anketu i rekao da prihvata ekavsko „narečje” kojim će ubudeće pisati i govoriti jer se njime služe oni čiji su sinovi po poljima i gudurama Stare Srbije, Makedonije, Trakije i Albanije posijali kosti svoje i osvetili Kosovo. Ovi datumi su jako diskutabilni jer u moru laži teško im je naći pravo mjesto. Recimo, kažu da je za dopisnika Srpske kraljevske akademije izabran 3. februara 1914 godine, a tad je uveliko, po drugima, bio na liječenju u ludnici u Beogradu i to od 1912 godine. Treći životopisari napisaše za taj vremenski period da ga je proveo u Italiji?!
Doslovno tragičan lični zemljotres u životu Alekse Šantića desio se te 1912 godine po dolasku velikog pjesnika (mnogi vole reći i bohema) Muse Ćazima Ćatića u Mostar. U naponu stvaralačke snage ovosvjetski i vjerski izuzetno obrazovan, Ćatić je govorio i prevodio književna djela čak sa četiri jezika. Tu u Mostaru završava i objavljuje svoju jedinu, ali zlata vrijednu zbirku pjesama, zatim eseje, kritike, prevodi mnoge knjige za Muslimansku biblioteku vlasnika Muhameda Bekir Kalajđića. . . Za jednu i po godinu, uz dodatno uređivanje lista „Biser,” napisao je više nego za cijeli svoj dotadašnji život. Tada je nastala i ona čuvena pjesma „Teubei-nesuh” (pokajanje jednog griješnog pjesnika) Na Ćazimove stihove – Gospode, razum prosvjetli mi sada / I daj mi snage, daj mi volju jaku / Demone sve što može da savlada / Nek Tvoja milost svjetli mi u mraku . . . Aleksa Šantić pokuša odgovoriti ovako – Pošalji gospode utjehu u mraku / U ovoj noći što se život zove / Daruj mi duhu svjetlu volju jaku / Da uvijek stupam u podvige nove. Kada Ćatić napisa i objavi ove rime – Vidiš ovu tamnu mrežu / Krupnih bora povrh moga čela / Ta nju mi je hrapavijim perjem / Gorka zbilja – gorka tuga splela. Šantić i na njih otpisa ovako – Moj život nije proteko zaludu / Sudba je moja ko sudba ratara / Plodove svoje steko sam u trudu / I moje čelo mnogo trnja para.I to bi sve. Dalje nije mogao. U svojoj stvaralačkoj nemoći, poslije sudara sa ovom bošnjačkom pjesničkom gromadom, završava na liječenju u duševnoj bolnici. Izgubivši pjesnički primat u svome gradu od neuporedivo boljeg, obrazovanijeg, talentovanijeg, svestranijeg i na kraju popularnijeg autora, Šantićev svijet se ruši. Nikada do kraja izliječena psihička bolest koja se najviše manifestovala nervozom, tada uzima velikog maha i rasplamsavajući se sve više i više, prati ga do smrti. Evidentirane su kasnije i nekada za njega nezamislive, višegodišnje pauze u pisanju pjesama. Na Ćatićevom primjeru pokazalo se tačnim da se Šantić bojao velikih gradova, velikih ljudi i velikih riječi.
Šatntićevo (veliko)srpstvo
Od ona tri spomenika koji su već pominjana, jedino je Emina (Sefić) Koluder zaslužila svoj, mada taj način veličanja rahmetlija u islamu nije dozvoljen. Rodila je i odgojila trinaestero hairli djece u sretnom braku i tako zadužila grad Mostar da je pamti po velikom dobru. Brus Li niti je pomogao niti odmogao, a Aleksa Šantić je za života svjesno i nesvjesno radio, a i mrtav svojim velikosrpskim pjesmama još uvijek radi o glavi ne samo Bošnjacima u Mostaru, nego u čitavoj državi Bosni i Hercegovini. Jedino po čemu bi u svojoj domovini trebao biti cjenjen je to da mu je za ilustraciju korica knjige prvih zbirki pjesama korištena njegova lična karta, izdata u Mostaru za Austrougarske vlasti, sa grbom BiH države na prednjoj strani. Na kraju bi možda trebalo reći ovako. Postojala su trojica Aleksa Šantića. Prvog je iskoristila i zloupotrijebila Srbija, drugog vole i danas, nažalost, u svom neznanju prevareni Bošnjaci, a treći je onaj stvarni nesretni pjesnik i plagijator, ,žrtva mladalačkog ludila i promašene muškosti. Aleksa Šantić je bio čovjek, tri u jedan!
MOJE SRPSTVO
Njemu služim vjerno, pravo,
Svetinja mi mila to je.
Zdravo da si Srpstvo slavno,
Ponajveće blago moje !
Autor je provjereno: A. Šantić
Ako nekome ni nakon ovako opširnog elaboriranja nije jasno da je Aleksa Šantić uz Jovana Dučića i Svetozara Ćorovića svjesni i nesvjesni utemeljitelj velikosrpstva, samim tim i četništva u Bosni, a naročito u Hercegovini, evo još jedne, možda i ključne potvrde te konstatacije. Kućni prijatelj Slobodana Miloševića i za njegove vladavine dobitnik svih postojećih književnih nagrada u Srbiji, tada i sada najveći četnik među onim srpskim pjesnicima koji su koljački nastrojeni, a konkurencija tu zaista žestoka, bi Rajko Nogo. Njega je svojevremeno duboko povrijedila davno data izjava Miloša Crnjanskog, inače prvog imena srpske književnosti koji je osporavajući kvalitet Šantićeve poezije iskreno rekao ono što misli – Ja nisam čitao Šantića – zašto bih ga čitao? Ovaj profesionalni prvi mrzitelj u Srba, (nazva ga tako njegov drug M. Vešović), stade u odbranu svog uzora i ironično, u svom prepoznatljivo drskom stilu na ovu izjavu odgovori ovako – Ni ja ne čitam Aleksu Šantića. Ja ga napamet znam! Drugim riječima kazano, Rajko Nogo je tako priznao da mu je učenje napamet pjesama, koje je stvarno napisao Aleksa Šantić, mnogo pomoglo da postane šovinista, nečovjek, onaj koji mrzi sve ljude koji ne pripadaju njegovom vjersko – nacionalnom korpusu.
Za kraj ostaje jedno veoma važno pitanje. Do kada će djeca po školama u BiH morati učiti i vjerovati u neistine, ili otvoreno goverići, u laži poput ove napisane u njihovim udžbenicima?
„ Šantićeva poezija pokazuje pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Šantićeva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskustvu u stvarnom životu”.
