Piše: Ahmed Najar
Kada je plan američkog predsjednika Donalda Trumpa za Gazu objavljen, svijet je reagovao poplavom analiza – stručnih mišljenja, geopolitičkih procjena i beskrajnih rasprava o njegovoj izvodljivosti.
Rasprave su se vrtjele oko toga da li se plan može realno implementirati, kako bi to uticalo na regionalnu stabilnost i da li bi susjedne zemlje – posebno Egipat i Jordan – prihvatile palestinske izbjeglice.
Analitičari su se bavili pitanjem da li Jordan, koji već ima značajnu palestinsku populaciju, može podnijeti prihvatanje još nas, kao da smo invazivna vrsta, a ne oduzeti narod.
Ali u svemu ovom razgovoru, jedna užasna činjenica se isticala: svijet nije bio ogorčen samom idejom našeg prisilnog raseljavanja. Nije se povuklo na sugestiju da bi čitav narod mogao jednostavno biti uklonjen, izbrisan ili preuređen poput neprijatne statistike. Rasprava nikada nije bila o osnovnoj nepravdi iskorjenjivanja Palestinaca s njihove zemlje.
Umjesto toga, radilo se o tome da li će logistika našeg etničkog čišćenja funkcionisati; da li bismo mogli biti apsorbovani negdje drugdje, i, što je još zastrašujuće, da li bismo uopšte trebali biti apsorbovani.
Sama ležernost s kojom je ovaj plan razrađen – plan koji je predlagao brisanje našeg prisustva, kao da smo samo geopolitička smetnja – činila me je bolesnim do srži. Bilo je odvratno svjedočiti tome.
Neizrečena pretpostavka činilo se da je da ne pripadamo; da je naša prisutnost inherentno problematična; da bi svijet bio stabilniji, mirniji, ako bismo jednostavno prestali postojati kao narod u vlastitoj domovini.
Nismo figure na šahovskoj tabli
I tako, još jednom, pretvoreni smo u pitanje na koje treba odgovoriti, dilemu koja treba riješiti – ne u ljudska bića s historijom, kulturom i pravima, niti u narod koji je generacijama bio nepravdno tretiran, brutalizovan, okupiran i lišen imovine. Umjesto toga, cijeli razgovor sugerirao je da smo mi prepreka na putu napretka; pitanje o kojem će raspravljati oni koji sebe vide kao prave arhitekte naše sudbine.
Ono što je nedostajalo gotovo svakoj analizi Trumpovog plana bila je jedna jednostavna, neosporna istina.
Nismo samo figure u nekoj geopolitičkoj igri, koje se mogu pomjerati po volji. Nismo brojevi u dokumentu politike koji se mogu redistribuirati. Nismo teret koji treba nositi Egiptu, Jordanu ili bilo kome drugom. I ipak, o nama se govori kao da smo samo to. Izraelska okupacija – pravi izvor nestabilnosti, nasilja i patnje – nije problem o kojem se raspravlja. Mi smo.
Teško je opisati emocionalni teret slušanja, iznova i iznova, da nisi poželjen; da si problem koji treba riješiti; da čak ni tvoja domovina nije tvoja da je potražuješ. Nepodnošljivo je znati da se vaš narod ne vidi kao nacija s pravima, već kao greška u historiji koju treba ispraviti.
Ta spoznaja teško pritisne. Biti obaviješten da nisi poželjen čak ni u svojoj domovini je nivo dehumanizacije koji je teško opisati riječima. Oduzima ti dostojanstvo, pripadnost, samu osnovu onoga što znači biti čovjek.
Svaki put kada čujem nekoga na televiziji kako kaže: “Pogledajte, niko ne želi da uzme Palestince – ni Egipat, ni Jordan, ni bilo gdje,” stvara mi se knedla u stomaku. Osjećam težinu tih riječi kako me gnječe.
Zamislite da stalno čujete da ste smetnja, da je vaše postojanje nešto što se mora upravljati i pregovarati. Šta to radi osobi? Šta to čini narodu?
Biti tema o kojoj se razgovara na ovakav način, biti sveden na teret svijetu, kvari nešto suštinsko. Ponekad se zapitaš da li si zaista ti problem. To te navodi da preispitaš svoju vrijednost. Stvara vrstu samopouzdanja koja je korozivna, koja nagriza vaš osjećaj identiteta sve dok ne počnete da se pitate da li zaista pripadate bilo gdje.
Vrhunac dehumanizacije
I ne mogu a da ne razmišljam o historiji.
Razmišljam o načinu na koji su Jevreji tretirani u Evropi – ne samo tokom Holokausta. Kako su bili klevetani, marginalizirani i prikazivani kao neželjena prisutnost; kako ih je društvo počelo doživljavati kao smetnju, prepreku, prijetnju; kako je, s vremenom, njihova ljudskost erodirana u očima svijeta sve dok nemoguće nije postalo moguće – sve dok njihovo patnje nisu mogle biti opravdane, a njihovo istrebljenje racionalizirano.
Razmišljam o tome kako ih je svijet izdao, kako su njihovi vapaji za pravdom ignorisani, kako je njihovo progonstvo dočekano šutnjom, kako je narativ da su oni problem toliko duboko ukorijenjen da je čak i njihova prisutnost postala nepodnošljiva onima na vlasti.
I pitam se: da li se historija ponavlja?
Ne pitam ovo olahko. Pitam to jer vidim iste mehanizme u igri. Vidim kako se o Palestincima govori – kao da je naše raseljavanje neizbježno, naše patnje prihvatljiv trošak za nečiju drugu viziju mira. Vidim kako se naša otpornost kriminalizira, a naše samo postojanje se prikazuje kao prijetnja. Vidim kako su naše smrti opravdane, naši domovi uništeni, a naši glasovi utišani.
I vidim kako svijet gleda, i ne čini ništa.
Postoji zastrašujući trenutak u historiji kada dehumanizacija dostiže svoj vrhunac – kada se narod više ne doživljava kao pojedinci sa pravima i dostojanstvom, već kao kolektivno opterećenje, problem koji treba iskorijeniti. Taj trenutak uvijek je prethodnica nečemu mnogo gorem – jer kada se narod vidi kao zamjenjiv, njihove patnje više ne znače ništa. Njihove smrti više se ne broje. Njihovo istrebljenje više ne šokira savjest svijeta.
To je ono što me plaši. Jer smo već tamo. Bili smo tamo decenijama.
Ahmed Najar je palestinski politički analitičar i dramski pisac koji koristi pozorište da ispriča priče o Palestini, kombinujući lično iskustvo sa širim političkim kontekstima
