Autor: Ibrahim Karagul / Yenisafak
Preveo: Admir Valentić
Turska nije samo Turska! Njene granice nisu samo Anadolija. Danas ne postoji granica u ekonomskom, političkom i drugom obliku razvoja. Ljudski um i srce toliko su ogromni da ne mogu niti žele stati u granice ove zemlje. Njihove potrebe, težnja za blagostanjem, područja zanimanja su toliko široki i rasprostranjeni.
Svaki korak koji napravi, svaka odluka koju donese, ljutnja, bol, sreća, sve to prevazilazi granice Anadolije. Turska je danas geografski, regionalni, globalni igrač. Prevazišla je svoju etničku, kulturološku kartu, više to nije zemlja koja će biti zarobljenik jednog uskog područja planete zemlje. To je zemlja koja prihvata, grli, nosi, zemlja koja je u svojoj geografiji globalna.
Turska je „kolijevka“ i matica geografije gdje danas živimo.
Turska je tu za buduću bitku za Palestinu, Turska saosjeća s patnjom Egipćana i njihove snove sanja, Turska se sjedinila sa Sirijom, Turska je postala nada svih ugnjetenih naroda područja koje ju okružuje. Počevši od Bosne, preko Kosova, Albanije, Makedonije, preko Jemena do Indije i Pakistana, svaki načinjeni korak, svaka izrečena riječ ovih zemalja u Anadoliji se visoko uzdiže i nadaleko čuje.
Ovakvu zemlju je teško voditi!
Turska svojim ekonomskim napretkom, političkim stavom, utjecajem u unutrašnju politiku Evrope, poštovanjem koje ima od obala Antantika do Pacifika, postala je svjetska sila koja se ne može nagurati i zatvrotiti u čahuru. To je zemlja koja je zadnjih deset godina doživjela prosperitet i zasjala je u svijetu među danas rijetkima. U svakom pogledu Turska je postala zvjezda, njena dostignuća su vrtoglava, čak i njeni najveći naprijatelji priznaju njen uzlet i uspjeh. Turska je primjer uspješnog modela, to je priča svjetskog uspjeha u zadnjih deset godina.
Teško je voditi jednu ovakvu zemlju. Teško, zato što je nemoguće ljude ponovo zatvoriti u prostor Anadolije, ljude koji danas imaju izbor, očekivanja, nadanja, ljude čiji su planovi za budućnost itekako se povećali i promjenili. Istrošenim i već rečenim riječima, zastarjelim pristupom rada i usluge, sa starom politikom, sa starim ciljevima nemoguće je ovaj narod danas zadovoljiti i usrečiti. To je zemlja gdje je slobodno ispitivanje i kritika, zemlja gdje je svaka politika i služba opće prihvaćena, zemlja gdje su ljudi izmireni i njihovi prazni snovi zaboravljeni. Teško je voditi takvu zemlju.
Nije bitno ko će doći na vlast, ko god bio suočiti će se s ovim temeljnim realnostima. Uspjeh ili poraz biti će isključivo iz navedenih razloga. Politička partija koja bude na ovo spremna, koja posjeduje dozvolu za upravljanje, koja prevazilazi granice i koja dijeli zajedničke snove, ta partija će i uspjeti.
Već danas možemo lahko izvagati i iz navedenog zaključiti koje koalicije će biti uspješne. Izuzmemo li AK partiju susrest ćemo se s ozbiljnim problemima, jer partije koje nemaju namjeru i cilj da vladaju i upravljaju, takve koalicije će brzinom svjetlosti i za kratko vrijeme biti istrošene. Uvidjet ćemo da se lažna obećanja i ubjeđenja, osvojeni glasovi zarad ljutnje i mržnje, nisu garant dugotrajnog uspjeha.
Nijedna zemlja se ne može ovako voditi
Oni bi trebali da znaju, da smo sada toliko zabrinuti, jer postizborni period mora da bude zajednička težnja za nastavak stabilnosti, a ne obratno. Vjerujem da su iste večeri svi politički partijski lideri preispitali ova pitanja. Eto baš zato, samo nakon nekoliko dana, sve one teške riječi postale su daleko blaže. Dakako da moraju biti blaže. Turska mora govoriti jezikom dogovora i napretka, a ne jezikom kavge i rata. Međutim, pored govora, Turska treba uspješnu i sposobnu službu i kulturu upravljanja. Ukoliko u vlasti bude izostavljena AK partija, siguran sam da će druge političke partije, ukoliko postignu dogovor o koaliciji, na svakom polju biti neuspješne i da će pokazati mnoge slabosti. Bojim se da će nas takav izhod vratiti u vrijeme „poraza“.
Takvo što narod Turske skupo bi platio. Samo za jednu godinu neuspjeha potrebne su godine i godine rada kako bi se taj minus nadoknadio. Na stolu je miraz (ostavština) od koalicija koje su uzaludno stvarane. I vi možete pretpostaviti kako će neki ovaj miraz jedva dočekati i po svom nahodu ga trošiti.
Biće zapanjeni ukoliko AK partija kaže „mene nema“
Predsjednik Tajip Erdogan konstantno poziva na odgovornost, premijer Ahmet Davutoglu ne želi Tursku ostaviti bez vlade, njihov stav proizilazi čisto zbog zabrinustosti. Iako ne može sama da osnuje vladu, AK partija ima najjači politički kadar, i kao takva ona se danas ponaša odgovorno.
Ukoliko AK partija kaže „ne ulazim u koaliciju, radite šta želite“, svi ostali će ostati sami i bespomoćni. Oni sami nikako, ali neko će im već pokazati pravac. Eh tada ćemo biti svjedoci da ćemo imati lošu vlast koja neće ni godinu dana trajati. Kamo sreće da budemo „slučajni“ svjedoci, nažalost, doživjet ćemo velike gubitke, nazadovanje, igre koje će htjeti ponovo da nas unutar Turske zatvore. Kada kažem da je ovu zemlju voditi teško, upravo na ove stvari sam mislio.
Zbog toga slobodno mogu reči da su političke partije na ovom polju u svojim predizbornim kampanjama itekako dale negativnu poruku. Uskogrudno, partizanski, briga samo o vlastitim računima i koristi, bez nekog idealnog rješenja za Tursku, čak šta više i bez govora o dosadašnjim dostignućima Turske, eto tako su vodili svoje predizborne kampanje. To je ta najveća opasnost koja nas čeka. Ali, ta politika ponižavanja i vrijeđanja prvenstveno će se naći oči u oči s onim ljudima koji su za njih glasali. Očaj, zastoj, bezidejnost i nesposobnost upravljanja prije svega naići će na sopstvenu kritiku iz reda temeljitelja tih partija.
Vi ćete sami sebi mobilizirati putovanja MIT-a (nacionalna obavještajna agencija, op.p.)
Kažeš „Sirijce ću vratiti u Siriju“, ne nećeš i ne možeš. U ovom haotičnom području ne možeš biti popularan i uspješan ako se samo Asadom baviš i prema njemu stav zauzmeš. Ne možeš se igrati s genima ove ogromne ekonomije. Neće ti dozvoliti da napraviš velike promjene u pogledu vanjske politike Turske, ti to svakako nisi sposoban ni uraditi. Političari koji misle da Istanbulu ne treba još jedan, tzv. treći most, ne da govorimo o novim investicijama, oni nisu kadar ni postojeće projekte završiti. I tako će oni koji vlast preko MIT-a napadaju i sami sutra biti putnici prema MIT-u i centar njihove istrage. Isti oni koji su utemeljili te puteve suočit će se s još većom mržnjom s kojom će se sutra nositi.
Mi smo zemlja koja i van granica Turske gradi vojne baze. U naredne dvije godine ovo područje biće suočeno sa velikim podjelama i borbama. Koji od vas može izaći na kraj i ko od vas ima dovoljno mudrosti da to spriječi? Njihov korak unaprijed je poznat, zatvoriti se unutar sebe, udaljiti se od svega i prekinuti odnose sa svim komšijama. Baš kao što su radili svo ovo vrijeme od nastanka republike. Ali ovu zemlju vratiti u čahuru, zatvoriti je, danas je nemoguće. Šta ćete sada uraditi?
Mi imamo potrebu za jakim političkim liderima. Jer, Turska je danas izašla izvan granica Anadolije. Ovakvu jednu zemlju teško je voditi sa starim pristupom. Riječi premijera Davutoglua “Vlada bez AK partije zemlju će odvesti na put Sirije i Iraka“ itekako imaju svoje uporište. Pokazuju nam, daju nam išaret (znak), opasnosti koja dolazi. Haotična geografija (područje), korak po korak servira se u unutrašnjost Turske. Još samo jedan korak i imat ćemo borbe unutar zemlje, imat ćemo izmješani Bliski istok u vlastitoj avliji. Etničke i regionalne borbe itekako mogu se desiti u Turskoj i podići cijelu zemlju na noge.
Nova pobjeda za AK Partiju
Odmah nakon izbora predsjednik Erdogan sa svojom izjavom skrenuo je pažnju svima. „Osjećam duboku odgovornost i zabrinutost“, rekao je. „Nisam zabrinut za AK partiju, nisam zabrinut za sebe, zabrinut sam za Tursku“. Da bismo ovu poruku predsjednika shvatili dovoljno je samo da pogledamo zemlje oko nas, zemlje koje su nekoć živjele u blagostanju danas nestaju zbog etničkih sukoba.
Da, treba nam jezik ujedinjenja. Borbe nam ne trebaju ali treba nam proizvodnja, obnova, jačanje. Erdogan i Davutoglu su danas prethodnici ove ideje. Ukoliko se drugi budu nosili ljubomorom i mržnjom ostat će poraženi, ukoliko budu na putu izolovanja AK partije suočit će se s nevjerovatnim porazom što će AK partiji donijeti natprirodnu pobjedu. Da se danas ponove izbori, oni dobro znaju da bi AK partija osvojila najmanje pet posto više. Zbog navedenog biznismeni navaljuju da se što prije napravi koalicija AKP – CHP.
Turska ima širok izbor za noseću partiju. Ukoliko se koalicija ne uspostavi, prijevremeni izbori su jedna vrsta pobjede. Koalicija bez AK partije je ravna katastrofi, jer ostale partije samo će nanijeti veliku štetu Turskoj, njihove politike su rušilačke i ne mogu trajati duže od jedne godine.
Zbog tog kratkog trajanja mi smo zabrinuti. Pred njima je ogromna i jaka zemlja, a njihovi snovi i maštanja ne mogu dokučiti takvo što. Ovako veliku zemlju dati nesposobnim partijama da je vode, znači izvršiti samoubistvo i zemlju odvesti u bankrot. Erdoganove riječi velike zabrinutosti, Davutogluova nastojanja, jasna su nam poruka.
Zagrada će se zatvoriti
Šta god da se desi, niko više ovu zemlju neće vratiti u staro stanje, niko je neće ponižavati, niko je neće u unutrašnjost zatvoriti. Niko ovu zemlju neće odvojiti od naroda Sirije, naroda Egipta, brige o svojim komšijama, niti od globalnog utjecaja. Historija, nakon stotinu godina počela je da se stabilizuje i vraća u normalu i niko nema snage da zaustavi ove promjene.
Turska će nastaviti svoj put, sama će krojiti svoju sudbinu, i sama će nastaviti da crta svoj centar u globalnom smislu. Stogodišnji rat za slobodu biće završen, ta zagrada će se zatvoriti.
Nisu više partije te koje prave sliku države, snaga države ogleda se kroz njene političke poteze, oni joj daju pravac i poziciju koju zaslužuje. Izvor snage upravo tu leži. Svako ko se ne bude povinovao ovoj snazi postat će gubitnik.
Turska i turski narod uspravno stoje.
Saff.ba
