Piše: Omar Kush / Izvor: Al Jazeera
Turski zvaničnici insistirali su na tome da učestvuju u bitki za Mosul još od kako su počele prve pripreme za nju. No, njihova upornost nailazi na otpor zvaničnika u Vladi u Bagdadu. Ova strana se u svojim izjavama usprotivila turskom vojnom prisustvu u Iraku, a stvari su eskalirale do te mjere da se na limitirane turske vojne snage, stacionirane u vojnom kampu Bashiqa, počelo gledati kao na okupacijske snage.
U svjetlu nejasnog i kolebljivog američkog stava, koji se u početku priklonio strani koja se protivi turskom učešću u borbama, predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan upozorio je da, u slučaju da se Turskoj ne odobri učešće u borbi, njegova država ima i plan B. Ukoliko i taj plan ne uspije, onda postoji i plan C.
Ova izjava turskog predsjednika došla je u vrijeme kada je avion načelnika Generalštaba turske vojske letio preko Atlantskog okeana na putu za Washington, gdje je održan sastanak načelnika Generalštaba zemalja koje učestvuju u međunarodnoj koaliciji za borbu protiv grupe Islamska Država Iraka i Levant (ISIL) na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Po svemu sudeći, rasprave koje su se vodile između Turske i rukovodstva međunarodne koalicije, u svjetlu prijedloga koje je iznio načelnik Generalštaba turskih snaga, rezultirale su time da turska avijacija sudjeluje u borbi. Međutim, riječ je o limitiranom učešću, pored učešća dobrovoljaca Al-Hashd al-Asha'rija (sunitska plemena) i Hashd Watanija (Garda Ninive) čiji se broj kreće između dvije do tri hiljade boraca. Riječ je o dobrovoljcima različitih pripadnosti nastanjenih u pokrajini Niniva koji su obučile turske snage stacionirane u vojnom kampu Bashiqa, nedaleko od Mosula. Najveći broj njih obučavan je pod nadzorom Atheela Abdel Aziza al-Nujaifija, bivšeg guvernera pokrajine Niniva, dok je pitanje učešća turskih snaga u Bashiqi još na čekanju.
Pored toga, to su male vojne snage i one ne predstavljaju značajnu borbenu silu koja može pružiti logističku podršku i oslonac. No, irački zvaničnici, poznati po svojoj lojalnosti Iranu i realizaciji iranskog plana, opstruirali su učešće Al-Hashd al-Asha'rija i Hashd Watanija i odbijaju bilo kakvo tursko učešće u bici, direktno ili indirektno.
Mosul kao nova Falluja
Turski zvaničnici izrazito strahuju od posljedica plana bitke za Mosul i šta će se desiti nakon nje. Oni ne kriju ogorčenje zbog grešaka koje je počinio Washington tokom priprema za bitku i dijeljenja uloga, jer smatraju kako će to zapaliti sektaške sukobe u Iraku i regiji.
Ankara smatra da ima zakonske osnove za svoje učešće u bici za Mosul. Turska je država članica međunarodne koalicije za borbu protiv ISIL-a, i to joj daje ovlasti da rasporedi svoje snage u Iraku kako bi se borile protiv ove grupe bez toga da dobije saglasnost Vlade u Bagdadu. Također se oslanja na rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2249 iz 2015. godine, kao jedna od država koja je direktno ugrožena ISIL-ovim napadima. U toku dvije protekle godine, ISIL je izveo napade na turske gradove i južnu granicu ove države. Pored toga, sporazum potpisan 1926. u Ankari i Ugovor iz Lausanne 1923. godine daju pravo Turskoj da osigura svoju granicu vojnim intervencijama u Iraku i Siriji.
Prema tome, tursko rukovodstvo ima i plan B, koji turski pisac Abdulkadir Selvi naziva „formulom Pešmerge“. Ovaj plan podrazumijeva zajedničke akcije turskih snaga i Pešmergi na osnovu poziva predsjednika iračkog Kurdistana Massouda Barzanija za pružanje podrške, i to u skladu s Članom 51 Povelje UN-a. Ukoliko se to ne ostvari, Turska će posegnuti za planom C, koji se temelji na principu sličnom operaciji Štit Eufrata na sjeveru Sirije. Ovaj plan će biti realiziran tako što će Hashd Watani, snage poznate kao Garda Ninive, koje predvodi Atheel al-Nujaifi, poslati Turskoj poziv za pružanje podrške kako bi krenuli u pravcu Mosula.
Iako je američka administracija provela široke pripreme za bitku u Mosulu, te mobilizirala oko stotinu hiljada boraca na terenu, pored više od stotinu bombardera i ratnih vojnih aviona, pripreme i planiranje onoga što će doći nakon bitke dosta je značajnije od svega toga. Posebno u ozračju lokalnog i regionalnog natjecanja za grad Mosul, koji može pretvoriti bitku u strateški gubitak izbijanjem niza ratova koji će uništiti Mosul i sve oko njega.
Turska se pribojava da će se u Mosulu ponoviti ono što se desilo u Falluji, Ramadiju, Tikritu, Jurf Al-Sakharu i drugim mjestima. Ono što je nazvano ‘oslobađanjem’ uništilo je ove gradove i raselilo njihovo stanovništvo.
Slike dešavanja iz Falluje još su prisutne pred očima stanovnika Mosula i drugih mjesta. Šiitske milicije Narodne mobilizacije okružile su ovaj grad, a zatim ušle u njega, bez obzira na sve što je rečeno o ograničavanju njihove uloge aktivnosti izvan grada. Počinili su užasne zločine i stravične stvari nad civilima koji su bježali od bombardiranja. Ti zločini su bili daleko gori od onih koje im je nanijela grupa ISIL. Do sada se u Falluju vratilo svega pet stotina stanovnika, čiji je broj prije „oslobođenja“ iznosio više od tri stotine hiljada. Zbog toga strahovi Turske, da bi se taj scenarij mogao ponoviti i u Mosulu, imaju svoje utemeljenje, posebno zbog toga što niko iz Vlade u Bagdadu ili međunarodne koalicije ne može spriječiti milicije Narodne mobilizacije da ponove sve to i u Mosulu.
Šiitska politička snaga
Vlada u Bagdadu nije uložila nikakve napore kako bi ponovno izgradila gradove i krajeve koje su uništeni u ratovima protiv ISIL-a. Također, pred lice pravde nije izvela nijednog pripadnika šiitske Narodne mobilizacije koji su počinili strašne zločine nad stanovnicima. Iračka vlada nije uložila nikakve napore kako bi na bilo koji način pripremila teren za povratak izbjeglica u njihove gradove i regije. Sve to otkriva obim ravnodušnosti ove vlade prema sudbini građana i njihovim životima. Pored toga, šiitska politička snaga dominira odlukama i usmjerava ih, te radi na povećanju sektaških netrpeljivosti u Iraku, što nagovještava da se ISIL možda neće moći uništiti jer će druge, slične grupe opet doći na scenu
I što je još gore, zapovjedništvo međunarodne koalicije dalo je zadatak Narodnoj mobilizaciji da se kreće u pravcu područja Tal Afar gdje pretežno žive Turkmeni. Turska je upozorila na mogućnost raseljavanja gotovo milion osoba ukoliko se ne pripremi dobar plan za oslobađanje Mosula i ne uzme u obzir demografska slika grada. Nema sumnje da će se veliki dio te populacije uputiti prema Turskoj, što će se reflektirati na Tursku, ali i Evropu.
Turska je, također, upozorila na negativne reakcije ukoliko šiitske milicije uđu u Tal Afar i sve ono što će uslijediti kao rezultat promjena demografske slike. Posebno ukoliko se uzmu u obzir riječi Qassema al-Khazalija, jednog od čelnih ljudi Narodne mobilizacije, koji je rekao da je bitka za Mosul osveta i revanšizam protiv ubica Huseina, jer su ovo unuci tih djedova. Ovo je otkrilo kakva je ideološka pozadina ovih milicija i šta je njihov cilj u ovoj bici. U Tal Afaru i njegovoj okolini živjelo je pola miliona Turkmena prije nego što je mjesto palo u ruke ISIL-a 2014. godine.
Ankara smatra da je cilj Narodne mobilizacije realizacija planova Irana u cilju spajanja sektaškog šiitskog pojasa koji će povezati Iran i Siriju preko Iraka kroz Tal Afar i Mosul. To će provesti u saradnji sa svojim saveznicima Radničkom partijom Kurdistana, koja se nalazi na pojedinim područjima i na planinama Sinjar. Ovaj pojas koristit će se za slanje sektaških iračkih i iranskih milicija koje će biti podrška Assadovom režimu u Siriji, ali i za slanje vojne i logističke opreme.
Pored toga što Turska vodi krvavi rat sa borcima PKK-a, koju smatra terorističkom organizacijom, a koja svoje položaje u Iraku uzima za centre iz kojih vrši napade na Tursku, Vlada u Bagdadu tolerira njihovo prisustvo i aktivnosti, i ne tretira ih na način kako tretira organizaciju Mojahedin-e-Khalq, koja se protivi teokratskom sistemu u Iranu.
Poraz ISIL-a – čista obmana
Nema sumnje da je američka administracija svjesna svih refleksija bitke za Mosul i onoga što će uslijediti nakon nje. No, i pored toga, ne posvećuje nikakvu pažnju ozbiljnim posljedicama takvih dešavanja ne samo na Irak, Tursku ili Siriju, nego i na cijeli region. Ono što je Americi trenutno bitno jeste kako iskoristiti ovu bitku kao ostvarenje koje bi se uvrstilo u biografiju predsjednika Baracka Obame prije nego što napusti Bijelu kuću. Također, pobjeda u ovoj borbi mogla bi dati dodatne poene u korist demokratske kandidatkinje Hillary Clinton, što bi povećalo šanse za njenu pobjedu na predstojećim predsjedničkim izborima.
Uprkos svim refleksijama i reperkusijama bitke za Mosul, američko-iransko oslanjanje na poraz ISIL-a čista je obmana, jer to nije regularna vojska protiv koje se vode klasične bitke u kojima se ovoj grupi nanosi poraz.
ISIL-u nije toliko važno da drži kontrolu nad određenim teritorijama. Možemo reći da je njihovo djelovanje najsličnije pobuni te da se radi o pogrešnom odgovoru na nepravedno postupanje i nasilje koje je počinjeno.
Ovaj problem je, prije svega, neophodno liječiti političkim putem kako bi se iskorijenili uzroci represije i progona običnog naroda. To znači da rješavanje problema kojeg predstavljaju organizacija ISIL i njegovi borci iziskuje političko rješenje koje će okončati uzroke i okolnosti koji su doveli do pojave i široke zastupljenosti ove grupe. Možda će vojne bitke dovesti do nestanka ili raspada ove grupe, međutim taj nestanak će biti samo iščekivanje prilike za buđenje u novoj formi koja će biti još ekstremnija i radikalnija.
