Organizacioni odbor za obilježavanje 20. jula – Dana sjećanja na teške ratne zločine s elementima genocida u Prijedoru i dolini Sane – ove godine je donio zaključak da će poseban fokus obilježavanja biti stavljen na logore Omarska i Keraterm, razmjere zločina počinjenih u tim logorima, te masovne grobnice u kojima su pronađeni posmrtni ostaci njihovih žrtava.
Jedan od ovogodišnjih događaja bila je javna tribina održana u ponedjeljak, 14. jula 2025. godine, u Vijećnici Općine Velika Kladuša. Tribina je nosila naziv “Logori Omarska i Keraterm – mjesta užasa i zločina”, a na njoj su govorili: dr. Mujo Begić, istraživač zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava; Sakib-ef. Džaferović, bivši logoraš koji je preživio tri logora; te Zijad Bačić, koji je kao maloljetnik preživio strijeljanje u rodnim Zecovima kod Prijedora. Moderator programa bio je Nazif Horozović, sekretar Organizacionog odbora.
Suorganizator događaja bio je Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, dok su domaćini bili Medžlis Islamske zajednice Velika Kladuša i Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ Velika Kladuša.
Dehumanizacija Bošnjaka i Hrvata
Na početku programa prisutnima su se obratili glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Velika Kladuša Ismet ef. Mustedanagić i predsjednik BZK Preporod Velika Kladuša prof. Sakib Selimović. Zahvalili su Organizacionom odboru na tome što je upravo Velika Kladuša izabrana za mjesto održavanja ovakvih tribina, kao i gostima koji su posvećeni predstavljanju istine o zločinima u Prijedoru i dolini Sane..
Dr. Mujo Begić u svom je izlaganju govorio o namjeri političkih i vojnih struktura srpskog naroda da svim sredstvima dehumaniziraju Bošnjake i Hrvate u Prijedoru i dolini Sane, s posebnim fokusom na zločine u logorima Omarska i Keraterm.
– Geografski položaj Prijedora bio je izuzetno važan, jer se nalazio na koridoru Beograd – Knin, koji se po svaku cijenu želio osigurati. Prijedor je također trebao poslužiti kao primjer onima koji se ne povinuju srpskim vojnim formacijama i njihovim ciljevima. Neviđeni zločini počinjeni su u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Analize pokazuju da su logoraši najčešće zadobivali povrede na rebrima, grudnom košu i kičmi, što svjedoči o masovnim premlaćivanjima raznim predmetima. U Auschwitzu su postojale “bijela” i “crvena kuća” – mjesta najstrašnijeg mučenja.
I u Omarskoj su postojale takve kuće, koje su se baš tako i zvale, a iz tzv. bijele kuće se gotovo niko nije vraćao živ. U Prijedoru su ubijeni gotovo svi intelektualci koji su im bili dostupni: među njima jedan od najpriznatijih ljekara bivše Jugoslavije dr. Esad Sadiković, višestruki šampion u bodybuildingu Fikret Hodžić, predsjednik opštine Muhamed Čehajić, predsjednik suda Nedžad Šerić i drugi. U Prijedoru je planski ubijeno sve što se moglo, a oni koji su preživjeli bili su dehumanizirani, mučeni i terorizirani na najbrutalnije načine – poručio je dr. Begić.
Sakib ef. Džaferović u svom izuzetno emotivnom i bolnom svjedočenju govorio je o uvjetima u prijedorskim logorima i vlastitim iskustvima.
– Sjećam se riječi logoraša Mehe Alića koji je rekao: “Bio sam u Auschwitzu, ali je Omarska gora.” Kada su nas doveli pred Omarsku, pred našim očima su zaklani dvojica naših sugrađana – da nam pokažu šta nas sve čeka ako ne budemo poslušni. Gladovali smo do mjere da je nas 16 znalo dijeliti jednu šnitu hljeba. Boravili smo u izuzetno skučenim prostorima – i do četiri čovjeka po jednom kvadratnom metru.
Nismo mogli svi ni sjesti, a kamoli spavati. Od strašnih događaja u logoru, svjedočim da je jedan dječak za jednu noć osijedio. Ljudi su u logoru prolazili kroz različite faze: strah, nadu, ravnodušnost i na kraju prkos, koji nas je održao. Kao imamu, često su mi se obraćali s pitanjima – sjećam se dječaka koji su me pitali boli li smrt i je li teško umrijeti – kazao je efendija Džaferović.
Zijadu su pobili 29 članova najuže porodice
Na kraju tribine govorio je Zijad Bačić iz prijedorskog naselja Zecovi, gdje su zločinci Vojske RS-a ubili 69 civila, među kojima i 29 članova njegove najuže porodice.
– Bio sam sa djecom i ženama u jednoj kući kada su nam naredili da izađemo. Ostao sam zadnji i kada sam se obuvao, počela je paljba. Uspio sam preletjeti do jednog mjesta u jednu šupu (garažu) gdje sam gledao leševe kako su razbacani po tom prostoru. Imao sam četrnaest godina tada i zločince sam prepoznavao i po glasu i po fizičkom izgledu.
To su bili prijatelji naših očeva i starije braće, uglavnom. Vidio sam majku sa dvoje djece koju su ubili, te sam gledao kako pištoljem dodatno pucaju i dodatno se osiguravaju da su ljudi pobijeni. Nakon što su se razišli i nakon što se sve utišalo, otrčao sam kod komšije Milana. Kada sma ušao u kuću, njegova žena me je prigrlila sebi, zaplakala i pitala: Šta se to desilo? Opisao sam im šta sam vidio. Sakrili su me i spasili mi život, te sam im zauvijek zahvalan – rekao je Bačić, saopćio je Organizacioni odbor – Prijedor 2025.
