Emma Lira, španska novinarka, putnica i književnica poznata po romanima koji istražuju dodir između arapskog i španskog svijeta, smatra da je Španiji i danas teško prihvatiti ključni dio vlastite prošlosti: osam stoljeća muslimanske historije. U razgovoru za National Geographic ona otkriva kako se to nasljeđe, uprkos potiskivanju, i dalje prepoznaje u jeziku, gastronomiji i svakodnevnim običajima. Govori o mediteranskom identitetu koji nadilazi nacionalne granice, o političkoj prirodi historijskih sukoba i o potrebi da Španija prestane bježati od Al-Andalusa, baštine koja je oblikovala njenu kulturu
Putovanje kroz Španiju, kaže Emma Lira, uvijek je putovanje kroz vlastitu prošlost, čak i kada toga nismo svjesni. Dovoljno je sjesti u restoran u Barseloni ili Valensiji i naručiti masline, dok će vam u Sevilli ili Mursiji konobar ponuditi aceitunas. Razlika u riječi postaje mala pukotina u vremenu, portal koji vodi u mapu Pirinejskog poluotoka između 8. i 9. stoljeća, vrijeme Marca Hispánica na sjeveru i Al-Andalusa na jugu. U tim nijansama, tvrdi Lira, krije se zaboravljeni kontinuitet.
Emma Lira, novinarka i književnica, godinama istražuje dodirne tačke arapskog i španskog svijeta. Njeni romani, među kojima je i najnoviji, „El cautivo“, nastao prema scenariju Alejandra Amenábara, prepliću historiju i fikciju, ali uvijek s namjerom da se kritički ispita složena prošlost na koju savremena Španija često reagira nelagodno. Jer, kako sama kaže, Španiji je i danas „vrlo teško prihvatiti da su bili muslimani 800 godina“.
Za Liru, taj odnos prema prošlosti nije samo historiografsko pitanje, nego kulturni simptom. U razgovoru za National Geographic, naglašava da se upravo u svakodnevnim praksama, u jeziku, kuhinji, običajima, u načinu na koji se druži i osjeća zajednica, krije uporno živo nasljeđe Andaluzije. Ipak, ta baština ostaje potisnuta, jer se, kaže ona, u Španiji razvio narativ koji nikada nije ozbiljno preispitan, a koji islam i arapsku tradiciju doživljava kao strano tijelo, kao nešto što se ne uklapa u ideju nacionalnog identiteta.
Za Liru, traganje za arapskim nasljeđem nije akademska vježba. Ona ga je otkrivala kroz odrastanje, porodične navike i vlastita putovanja. Prisjeća se kako je njena baka iz Seville pripremala slastice koje je decenijama kasnije ponovno prepoznala u Maroku. Taj trenutak prepoznavanja postao je prvi dokaz: kulturni kontinuitet nije bio apstraktan, nego intiman, duboko utkan u živote španskih porodica, uključujući i one izrazito katoličke. To otkriće ohrabrilo ju je da traga dalje.
U njenom iskustvu, otpor prema priznavanju muslimanskog nasljeđa u Španiji dijelom proizlazi iz islamofobije, a dijelom iz elementarne neinformiranosti o islamu. Navodi jednostavne primjere: većina putnika iz Evrope koji posjećuju muslimanske zemlje iznenadi se saznanjem da je Stari zavjet zajednički svim abrahamskim religijama; da je Isus Isa, cijenjeni poslaniki u islamu; da se Djevica Marija u islamskoj tradiciji poštuje s posebnim pijetetom.
Putovanja su Liri otvorila još jedan horizont: onaj zajedničke mediteranske geografije. Za nju, historija nije niz apstraktnih podataka nego iskustvo prostora, pejzaža i ljudi. „Osoba iz Mediterana, Levanta ili Andaluzije ima mnogo više zajedničkog s nekim iz sjevernog Maroka nego s nekim iz sjeverne Francuske“, kaže. Ta bliskost nije samo kulturna, nego i geografska, oblikovana stoljećima dijeljene morske rute, trgovine i migracija.
U tom smislu, Španija, kao zemlja koja je, kako kaže, „bila muslimanska praktično do 1500.“, nije izuzetak, nego integralni dio šireg mediteranskog svijeta. Takvo razumijevanje ruši pojednostavljene narative o „sukobu civilizacija“, koje su, ističe Lira, historiografski netačne. Nesporazumi oko perioda kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka često se svode na površnu tezu o sukobu islama i kršćanstva, dok se zanemaruje osnovna činjenica: sukob je zapravo bio politički, između dvije velike sile, Osmanskog carstva i španske krune.
Francuska je, podsjeća Lira, u to vrijeme sarađivala s Osmanlijama, iako su obje zemlje nominalno bile kršćanske.
U okviru evropskog obrazovanja, tvrdi Lira, islamska historija ostaje marginalizirana u odnosu na antičku Grčku, Rim ili Egipat. Egipat je, posebno, primjer kako se percepcija prošlosti oblikuje kroz filter religijskih i kulturnih simpatija: mnogima se čini „privlačniji“ jer su njegove antičke religije, iz zapadne perspektive, egzotične ali ipak prihvatljive, dok se njegova savremena muslimanska identitetska komponenta doživljava kao prepreka razumijevanju.
Zanimljivo je, dodaje, da i u samom arapskom svijetu postoje napetosti prema egipatskom nasljeđu. U konzervativnijim sredinama Egipat smatraju „idolopokloničkim“, jer je dio svoje ekonomije zasnovao na kulturnoj industriji oko drevnih bogova.
No, ističe Lira, percepcija „drugosti“ ne počiva uvijek na stvarnoj prijetnji ili objektivnim historijskim razlikama. Na Balkanu, na primjer, turisti su se vrlo brzo vratili nakon ratova 1990-ih, iako je regija još dugo nosila vidljive ožiljke sukoba. Ono što određuje odnos prema prostoru nije nivo opasnosti nego osjećaj bliskosti ili otuđenosti.
Primjer koji navodi iz Tlemcena u Alžiru posebno je ilustrativan. Hodajući kroz jedan od tamošnjih palata, njene su kćerke spontano rekle: „Ovo liči na Alhambru.“ I zaista, arhitektonski motivi, ornamentika i odnos prema prostoru gotovo su identični. U tom trenutku ponovno se otkriva kontinuitet koji je španska historiografija često potiskivala.
Jedna od najupečatljivijih misli koje Lira iznosi tiče se identiteta. „Postoji želja da pripadamo nečemu što izgleda privlačnije“, kaže ona. Tako, u šali ali i s izvjesnom ozbiljnošću, spominje stanovnike Kanarskih otoka koji maštaju o „vikinškom porijeklu“. Identitet se često posmatra kao estetski ili kulturološki izbor, iako, zapravo, počiva na konkretnim historijskim procesima.
Za Liru, pošten odnos prema prošlosti znači prihvatiti činjenice, a ne projekcije. Ukoliko su vaši preci došli iz Sjeverne Afrike, kaže ona, to nije ni pozitivno ni negativno, to je jednostavno dio historije. Današnja genetika omogućava objektivnu provjeru porijekla, ali važnije od testa jeste spremnost da se prihvati ono što se otkrije.
Baština Al-Andalusa, tvrdi, nije teret nego resurs. Ona obogaćuje, a ne umanjuje identitet. Ona objašnjava mnoge kulturne fenomene koji se u savremenoj Španiji uzimaju zdravo za gotovo, od jezika i gastronomije, do načina gradnje, geografskog osjećanja prostora i načina života. I upravo zato smatra da je vrijeme da se o toj prošlosti govori otvoreno, bez straha i bez mitologizacije.
Lirin pogled na prošlost otkriva Mediteran kao jedinstvenu civilizacijsku zonu, područje u kojem se kontinenti dodiruju, kulture miješaju i gdje se identiteti oblikuju u stalnom kontaktu. Španija, svojom dugom islamskom prošlošću, ne pripada samo Evropi – ona pripada i arapskom svijetu, sjevernoafričkom kulturnom krugu, Sredozemlju kao velikom prostoru miješanja.
Ono što se u školskim udžbenicima često predstavlja kao „rekonkvista“, linearna priča o povratku kršćanske dominacije, za Liru je samo jedan sloj kompleksne historijske dinamike. Iza te priče ostaje osam stoljeća koegzistencije, kulturne razmjene i međusobnog oblikovanja, čije se posljedice osjećaju i danas. Španija, možda više nego ijedna evropska zemlja, nosi tragove susreta civilizacija u svakodnevnom životu: u riječima koje se koriste, gastronomiji koja se priprema, ritualima zajednice, urbanističkim matricama i intimnim porodičnim običajima.
Lira insistira da taj „zaboravljeni Mediteran“ treba učiniti vidljivim, ne iz nostalgičnih razloga, nego radi tačnog razumijevanja vlastitog identiteta. Historija, kaže ona, nije skup mitova koje biramo, nego mreža činjenica koja nas oblikuje, ma koliko se ponekad pokušavali identifikovati s nečim drugim.
Prihvatanje arapskog i islamskog nasljeđa, prema njenom stavu, znači prihvatanje stvarnog porijekla španske kulture. A to porijeklo, koliko god složeno, otkriva bogatstvo koje savremena Evropa tek treba potpuno razumjeti.
(Bosna.hr)
