Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Kažu da je drugog septembra počela izborna kampanja. Nekad mi je teško ući u ritam svakodnevnih zahtjeva medija i javnosti, te povećanja tog interesa za politikom na lokalnom nivou, jer pokušavam da radim isto i u januaru, i u julu, i u oktobru. Funkcija načelnika nosi mnogo odgovornosti, potrebe za dijalogom i saradnjom sa svima u zajednici, te je to posao koji zaista počinje prvog dana nakon izbora i traje četiri godine, istim tempom sve dok ponovno ne izađemo pred narod i zatražimo njegovo povjerenje. Zamislite kako je sve to raditi još u Srebrenici. Nešto mislim, ako se ne pokažeš u dobrom svjetlu u Tuzli, Vogošći ili u Sarajevu, izađeš na izbore, izgubiš, dođe neko novi, svijet ide dalje. A ovdje, već godinama se simbolika povratka i opstanka nekako lomi na poziciji koju obnašam, pa kada ja napravim grešku, imam osjećaj da će je generacije u desetljećima koja dolaze osjetiti, da nikad nije bilo ni pitanje ‘mene’ kao Ćamila Durakovića, već baš tog tereta koji sam pristao nositi. Zato, ovdje nema mjesta za grešku, nema mjesta za neodmjerenu riječ. Ovo je Srebrenica, nije to opština, to je jedan cijeli svijet.
Kada sam 11. jula 2015. govorio na dženazi u Potočarima, imao sam priliku da poruku boli naših najmilijih, naših majki, svih onih koji su preživjeli da bi taj dan bili baš tu, prenesem cijeloj planeti. Pažljivo su me slušali veliki svjetski državnici, ne zbog toga što sam ja taj koji govori, već zbog onih koje sam u tom trenutku predstavljao. Svaku riječ moraš pravilno izgovoriti, svaku poruku moraš poslati jasno, jer dvadeset godina je od genocida, kamere ponovno gledaju na ovaj naš krvavi trag, ne znaš da li će takve pažnje biti ikad opet, bilo gdje i zbog bilo čega. Moj tadašnji susret sa Billom Clintonom, bivšim predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, te jednim od ključnih ljudi za mir u Bosni i Hercegovini, kao i za mir na cijelom Balkanu, rezultirao je sa nedavnim pozivom da učestvujem na godišnjem sastanku Clinton Global Initiative u New Yorku. Nekako mislim da je to još jedna važna prilika za ovu zemlju i za našu Srebrenicu, da opet pokušamo ukazati na sve ono što se danas ovdje dešava, te da baš mi iz Srebrenice budemo glas razuma, pošaljemo poruku protiv tenzija i sukoba u domovini.
Nije nam lako. Kada policijske snage entiteta Republika Srpska izvode pokazne vježbe, pa onda traži neko da se reaguje, a kao da je baš sve i postavljeno na ovoj pozornici, da bi baš mi reagovali, poslali saopštenje i poslali prijetnju sa svoje strane. Svaki put treba pripaziti, jer lako je vatrenom retorikom braniti granicu na Drini, kada si od Drine daleko, a ovdje, ovdje sve što kažem može skupo koštati nekog povratnika, nekog stanovnika moje opštine, nekog mog bližeg ili daljeg komšiju. I znam ja što se to radi. Znamo svi. Znamo svi da nikave štete srpski narod imati od toga što će našoj djeci u knjižice upisati naziv bosanskog jezika, znamo da bi svi sigurniji bili kada bi znali da će policija privesti svakog onog ko istuče povratnika, baci kamen ili ošteti kuću, kao što smo svi sigurni da bi bilo i više radnih mjesta da neki ne dovode ljude iz Bajine Bašte i drugih opština na pozicije u javnoj službi. Isto tako, svi znamo šta treba uraditi da bi naš dom zdravlja bolje radio, svaki čovjek vam može nabrojati 10 stvari u Srebrenici u kojima moramo pokrenuti temeljite reforme da bi nam svima bilo bolje. Zbog svega toga, ne želim biti megafon odgovora na ono što nam Dodik i ekstremni nacionalisti serviraju.
Hoću baš da mi u Srebrenici budemo drugačiji. Kada on prijeti referendumom, naravno da ćemo uraditi sve da ga zaustavimo, barem ovdje u Srebrenici, ali nećemo to koristiti da bi prestali pričati o našim lokalnim problemima koji su isti i za Srbe i za Bošnjake. Kada zveckaju oružjem, ja hoću da budem taj koji okupi svu srebreničku djecu i objasnim im zašto je važno da se uvažavamo i poštujemo. Kada razne pametne glave šalju raznorazne ‘dobronamjerne’ komentare šta i kako mi u Srebrenici trebamo raditi, odgovorit ću im sa svim pozitivnim stvarima koje smo već napravili. Moramo sve to tako, jer ne smijemo pristati da budemo igračka dnevne politike. Ovdje se piše historija naše zemlje, a ona traje malo duže od ‘jučerašnje vijesti’.
I ta historija nema cijenu. Brojni naši Srebreničani širom svijeta su se registrovali za glasanje putem pošte. Uradili su to jer vjeruju da je drugačija zemlja moguća. Jer se ovdje žele vratiti, ostariti, sačuvati zemlju i svoje kuće za svoju unučad i one koji dolaze poslije njih. Žele ovdje uložiti, razvijati poslove i graditi neki novi život u decenijama pred nama. Naši raseljeni, koji još čekaju obnovu uslova za život kako bi se vratili, i oni su će glasati na ovim izborima, jer imaju pravo na to po Izbornom zakonu. Naši povratnici i naši sugrađani će u nedjelju ujutro ustati i izaći na izbore, ne zato što ih je neko zvao na telefon, ne zato što im je neko nešto obećao, već što smo zajedno tu i vjerujemo da je opšti interes i ideja opstanka važnija od sitnih podjela, zamjerki i prepirki. Hvala svima koji su shvatili da se sistem i država najbolje brane glasanjem i ispunjavanjem građanske dužnosti. Hvala im, jer znaju da smo upućeni na njih, da smo ih pozvali, i da su se baš zbog toga tom pozivu odazvali.
Do drugog oktobra ćemo se boriti. Nećemo odustati od ovog grada. Zajedno možemo nastaviti graditi ovu zajednicu. Pokazali smo koliko smo napredovali, u našim selima se čuje smijeh djece. Ne smijemo stati, ne smijemo se prodati, ni predati. Istina o nama, što se krije u svakom bašluku, istina je koju je svijet već spoznao. Zbog toga je važno da ne odustajemo. U Srebrenici se opet brani šansa da naša zemlja opstane. Mi smo taj plamen nade da je zajednički život moguć. Mi smo to svjetlo na kraju tunela. Ne smijemo dozvoliti da se ono ugasi. Jer to će biti i kraj nas samih. Dođite u Srebrenicu, prođite našim selima. Osjetite dašak slobode, dok slobode ovdje još uvijek ima. Koliko košta taj osjećaj? Koliko košta sloboda u glavama onih koji misle da nas prodaju?
