U ovom mubarek mjesecu Ramazanu 2026. godine, dok su se srca vjernika širom Bosne i Hercegovine traže milost, oprost i dobrotu, predstavnici Udruženja “Svjetlo” iz Sarajeva krenuli su na put koji nije bio samo obična posjeta — bio je to put poštovanja, dove i sjećanja.
Put nas je odveo u mjesto Sandići, malo selo u općini Bratunac, gdje tišina nosi težinu historije, a zemlja pamti više nego što riječi mogu izgovoriti.
Tamo smo obišli porodicu rahmetli Ramiz Nukić, čovjeka čije je ime postalo simbol tihe i uporne borbe za istinu.
Priča o Ramizu Nukiću nije obična priča. To je priča o hrabrom i vrijednom Bošnjaku koji se nakon rata vratio na svoje ognjište, u selo koje je nosilo ožiljke zločina. Nije se vratio da bi zaboravio. Vratio se da traži. Da kopa. Da se saginje nad svakom kosti koja svjedoči o Genocidu nad Bošnjacima.
Dok su drugi pokušavali nastaviti život, on je živio svoju misiju — tražio je posmrtne ostatke onih koji su ubijeni u Genocidu u Srebrenici, na putu smrti prema Tuzli.
Godinama je hodao šumama, livadama i jarugama. Sam.
U tišini. Bez pompe i bez reflektora.
Svaku pronađenu kost pažljivo je skupljao, čuvao i prijavljivao nadležnim institucijama za traženje nestalih u Bosni i Hercegovini, kako bi porodice napokon mogle pronaći smiraj i klanjati dženazu svojim najmilijima.
Do svoje smrti sakupio je posmrtne ostatke najmanje 300 žrtava.
Tri stotine puta sageti se nad zemljom.
Tri stotine puta zaplakati u sebi.
Tri stotine puta šapnuti: “Niste zaboravljeni.”
To je bio Ramiz — prkosni Bošnjak koji je hrabro koračao i onda kada je domovina plakala zbog agresije koja je izvršena nad njom.
Prilikom posjete ušli smo u njegov dom sa selamom i dubokim poštovanjem. U rukama smo nosili hedije za njegovu suprugu i porodicu, ali ono što smo donijeli bilo je mnogo više — priznanje da žrtva i trud ovog čovjeka nisu i nikada neće biti uzaludni.
U skromnoj kući, među zidovima koji pamte i bol i ponos, živi Ramizova porodica — dostojanstveno, čuvajući uspomenu na čovjeka koji je svoj život posvetio istini.
Ramazan je mjesec svjetla, a Ramiz je bio svjetlo u najmračnijim godinama traganja. Nije imao titule, nije tražio priznanja. Njegova nagrada bila je nada majke koja će napokon imati mezar svome sinu. Suze oca koji će imati gdje proučiti dovu i obilježiti mezar svoga djeteta. Tišina koja napokon dobije ime.
Dok smo gledali kroz prozor Ramizove kuće prema šumama oko Sandića, osjetili smo kako priroda čuva tajne, ali i kako postoje ljudi koji su spremni te tajne iznijeti na svjetlo dana — ma koliko to boljelo.
U ovim mubarek danima, kada se dobra djela posebno vrednuju, prisjetili smo se amaneta koji nam je Ramiz ostavio: da ne zaboravimo, da tražimo istinu i da budemo uz one koji još čekaju da pronađu dio sebe zakopan u zemlji.
Njegova priča nije samo priča o smrti.
To je priča o dostojanstvu.
O saburu.
O čovjeku koji je, tražeći kosti drugih, pokazao koliko srce može biti veliko.
Neka mu Uzvišeni podari najljepše mjesto u Džennetu, a njegovoj porodici podari sabur i ponos.
Jer postoje ljudi koji ne nose plašt heroja, ali svojim djelima nadmaše svaku riječ.
I dok je Ramazan 2026. godine obasjavao Sandiće, činilo se kao da svaka zraka svjetlosti šapuće isto:
“Ramize, nisi zaboravljen — kao ni tvoja porodica.”
Na kraju, zahvaljujemo se našim donatorima iz Udruženja “Budi dio hajra” i ostalim donatorima, koji su prikupili sredstva s ciljem pomoći i obilaska Ramizove porodice.
