Mi koji smo preživjeli rat u BiH nam je bilo, u najmanju ruku, čudno kako ruski tenkovi ulaze u gradove u Ukrajini i kako neposredno poslije toga izlaze građani sa zastavama Ukrajine, penju se po kamionima, pale ruske zastave.
Možemo li uopće zamisliti situaciju da su Bošnjaci nakon pada Srebrenice masovno izašli sa zastavama tada međunarodno priznate BiH, da protestuju i pale zastave RS-a. Vjerujem da se većina čitatelja u ovom momentu kiselo osmjehnula i pomislila nešto tipa: hm, „mogli smo“.
Je li u pitanju drugačiji neprijatelj, veći dušmanin ili se iza ovog poređenja krije nešto više od toga?
Istina je da smo mi u toku agresije imali priliku se suočiti s dušmanima kojima ništa nije bilo sveto, dušmanima kojima nije bilo dovoljno samo ubiti, likvidirate ljude, civile, djecu, žene, starce, nego su ih mrtve preturali od grobnice do grobnice pa smo imali priliku vidjeti i još vidimo da kosti nevino ubijenih vadimo iz 2,3,4 grobnice. Kakvi su to monstrumi da ni mrtvim leševima ne daju mira. Teritorija RS-a je prepuna ovakvih grobnica i to je fenomen za izučavanje, duboko istraživanje za međunarodne ustanove koje se bave prije svega čovjekom a tek poslije genocidom, psihologijom mržnje i socijalno-malignih pojava u društvu.
Ono što se dešava trenutno u Ukrajini ne može se ni porediti s onim s čim smo se mi susretali u odbrani svoje zemlje ali ono što zabrinjava jeste da sa svakim danom ratovanja u Ukrajini sve su brutalnije slike koje vidimo. Sve je više mržnje. Sa svakim ubistvom djeteta, žene, civila pa i vojnika sve je više usijanih glava.
Ovdje Ukrajina kao država koja je napadnuta, država na koju se vrši agresija, država čije ubijanje bespomoćno prati cijeli svijet, mora ipak sačuvati prisebnost i ne učiniti ono što im neprijatelj radi. Za takvo nešto treba nadljudska humanost i dostojanstvo.
Ukrajina mora učiti od nas, iskrenih domoljuba koji su pokazali dostojanstvo u najtežim trenutcima. Trebalo je snage da se sačuvaju bogomolje i vjerski službenici u vrijeme kada naši agresor rušili preko 600 džamija na teritoriju RS-a, trebalo je ostati normalan u 1425 dana koliko je trajala opsada Sarajeva, pod kišom granata.
Utjeha nek vam, dragi Ukrajinci, bude činjenica da tadašnji svijet nama nije dao ni oružje da se branimo. Bili smo goloruki na spram četvrte vojne sile u Europi, kao svezani janjci koje neprijatelj treba priklati na očigled cijelog svijeta. U jednom ovakvom stanju uspjeti se odbraniti, pobijediti agresora i sačuvati dostojanstvo je također fenomen za izučavanje i istraživanje.
Naš predsjednik rahmetli Alija Izetbegović nije s ovog svijeta otišao ni iz Haga, ni iz sudnice, ni iz zatvora. Dobitnik je tolika priznanja za mir, i sa istoka i sa zapada. Danas se po njegovom imenu zovu ulice i trgovi širom svijeta, njegovo ime je sinonim za slobodu i dostojanstvo.
Piše: Ekrem Čelebić
