Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah dž. š. u Kur'anu je objavio: O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. (Et-Tevba, 34.)
Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Teško mome ummetu od pokvarene uleme koja će trgovati islamskim znanjem. Ne dao im Allah bereketa u toj trgovini.” (Fejdu-l-kadir, VI/479; Kenzu-l-ummal, X/205)
Mnogi kur'anski ajeti potvrđuju vrijednost islamskog znanja i ukazuju na visok stepen uleme kod Allaha, kao i na iznimnu potrebu ljudi za islamskim učenjacima. Riječ ‘ilm’ – znanje, u Kur'anu je spomenuta na 105 mjesta, a u drugim oblicima koji su izvedeni iz tog korijena, čak na 789 mjesta.
Po islamskom učenju znanje prethodi uputi i vjerovanju i to je svojstvo kojim su opisani najbolji Allahovi robovi, poslanici, a sam Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da su učenjaci nasljednici Allahovih poslanika. Rekao je također: ”Na Sudnjem danu tri vrste ljudi će imati pravo na šefa'at (zauzimanje za griješnike): poslanici, učenjaci i šehidi.” (Džamiu-s-sagir)
Iskreni i istinski islamski učenjaci su najbolji ljudi nakon Allahovih poslanika. Oni bi u isto vrijeme trebali biti i najhrabriji i najodlučniji u prenošenju i odbrani Allahove istine, jer sa sigurnošću znaju da kukavičluk nikome neće produžiti život. Alimi bi također trebali posjedovati najjači tevekul i pouzdanje u Allaha, jer znaju da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, kao što bi trebali biti i najplemenitiji i najdarežljiviji ljudi, jer znaju da Allah daje nafaku i da je pohlepa i škrtost dokaz pomanjkanja spoznaje i istinskog vjerovanja u Allaha.
Vrijeme pokvarene uleme i pobožnih neznalica
Zbog svega toga muslimani ulemu uzimaju za svoje uzore. Islamski učenjaci su, u očima muslimana, simboli znanja i pobožnosti i od njih očekuju dosljednost u prenošenju i slijeđenju Allahove istine na način kako je to opisao poznati ashab Ubade ibn Samit nakon prisege koju su dali Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ”Zakleli smo se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ćemo govoriti samo istinu i da se u ime Allaha nećemo bojati ničijeg prijekora.” (Mutefekun alejhi)
Nažalost, nerijetko se dešavalo i dešava se da nosioci islamskog znanja, ugledni profesori na islamskim fakultetima, muftije, hatibi i drugi, pokažu nedosljednost i neiskrenost te budu izvor smutnje i fitne u muslimanskom društvu.
Bez sumnje je jedno od najvećih iskušenja za islamski ummet nedostatak istinskih i iskrenih učenjaka i pojava pokvarenih učenjaka koji govore ono što ne rade, koji rade ono što islamom nije naređeno, koji prešućuju istinu i izdaju fetve i pravne decizije po narudžbi raznoraznih diktatora, nanoseći time nesagledivu štetu islamu i muslimanima.
Pored svih drugih iskušenja i smutnji, čini nam se da su se u našem vremenu, poput gljiva poslije kiše, namnožili i alimi sa akademskim titulama i zvanjima koji su islam i islamsko znanje pretvorili u unosan biznis i koji izdaju fetve po svojim hirovima, kao i hirovima i potrebama vladara koji preko takvih fetvi obezbjeđuju šerijatsko pokriće svojoj tiraniji i nepravdi.
Postoje mnogi hadisi koji govore o tome da će islamski ummet biti iskušan pokvarenim vladarima koji će sprovoditi zulum i tiraniju, ali isto tako i pokvarenom ulemom koja će opravdavati djela tih diktatora i zulumćara. Prenosi Muaz ibn Džebel da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne pojave vladari lažovi, nemoralni ministri, povjerenici varalice, pokvarena ulema i učenjaci koji će vanjštinom ličiti na pobožnjake, a ništa od pobožnosti neće imati. Allah će ih iskušati fitnom u koju će upasti i oni će činiti zulum poput zuluma koji su činili jevreji (tj. jevrejski učenjaci).” (El-Bezzar). U drugoj predaji stoji: ”Pred kraj svijeta pojavit će se pobožne neznalice i pokvarena ulema.”
Mnogo je islamskih učenjaka u našem vremenu koji odgovaraju opisu iz navedenih hadisa, odnosno onih koji su sakupili znanje učenjaka i mudrost mudraca, a čine djela ahmaka i neznalica.
Mi ćemo, radi ibreta i pouke, spomenuti samo neke od njih, odnosno one koji su svojim fetvama i stavovima okrvavili ruke muslimanskom krvlju i koji su otvoreno podržali tiraniju i nepravdu određenih muslimanskih vladara.
Fetve koje pogađaju u živo meso muslimana
Među njima se posebno ističe bivši egipatski muftija, a sadašnji glasnogovornik vojnog režima na čelu sa generalom Sisijem, Ali Džumu'a. Naime, on je na skupu koji je organizirala pučistička vlast, pred visokim oficirima i drugim zvaničnicima Egipta, obraćajući se generalima, a prije svega Sisiju, rekao sljedeće: ”Pucaj u sridu! Pucaj u živo meso! Nipošto ne moj dozvoliti da sebe i svoju vojsku izlažeš riziku zbog ovih ‘haridžija’ (Muslimansko bratstvo). Blago onome ko njih ubija i ko se bori protiv njih! Onaj ko njih ubija postaje blizak Allahu! Naša je obaveza da državu Egipat očistimo od tog korova.”
Zar ovaj vatreni govor neodoljivo ne podsjeća na naredbe koje je svojevremeno izdavao četnički general i zločinac, Ratko Mladić kada je govorio: ”Pucaj po Velušićima! Pamet im razvucite!” Ili pak na naredbe cionističkih generala koji danonoćno prolivaju muslimansku krv u okupiranoj Palestini?!
Rame uz rame sa Ali Džumom može stati i dr. Hilali, profesor fikha na Al-Azharu, koji je u trenutku šejtanske inspiracije kazao da su egipatski ministri, Sisi i Ibrahim, blagodat i dar od Allaha egipatskom narodu kao što su to svojevremno bili Allahovi poslanici Musa, a.s., i Harun, a.s. Tom Hilaliju bi i sam Iblis pozavidio na metodologiji obmanjivanja i dezavuiranja masa kao i na izrugivanju sa islamom i sijanju smutnje među muslimanima. Govoreći o zlu i šteti po islam i muslimane od pokvarene uleme, imam Gazalija je kazao: ”Zlo pokvarene uleme i šteta po vjeru veći su nego zlo šejtanovo, jer šejtan upravo preko takve uleme postepeno odvaja ljude od vjere i ona nestaje iz njihovih srca.”
I pored silnih nebuloza i besramnih izjava Ali Džume i dr. Hilalija, možda su stavovi i izjave Jasira Burhamija, potpredsjednika selefijskog pokreta u Egiptu, imale mnogo štetnije i dalekosežnije posljedice po muslimane Egipta, jer se ponajmanje s te strane očekivala podrška protagonistima vojnog udara i svrgavanja legitimno izabranog predsjednika Mursija.
Da ibret bude još veći, Burhami se nije pokajao zbog početne podrške vojnoj hunti, već koristi svaku priliku, posebno po mesdžidima, da obznani svoju podršku Sisiju i da opravda masakr koji je vojska počinila na trgu ”Rabija el-Adevijja” u Kairu, ubivši tom prilikom više od tri hiljade ljudi. Burhami je, bez grižnje savjesti, sasvim hladnokrvno opravdao taj zločin, objasnivši da je to urađeno radi opće koristi (masleha), odnosno radi izbjegavanja mnogo veće štete (mefseda) jer, kako reče ovaj ”mudrac”, bolje je ubiti 3.000 nego da strada stotine hiljada i da se Egipat pretvori u Siriju.
Naravno, Burhamiju je sada teško priznati vlastito posrnuće i odstupanje od zvaničnog diskursa selefijskog pokreta i drugih učenjaka selefijske provenijencije koji se zgražavaju nad onim što on čini. Zbog tog posrnuća on je dostojan svake kritike ali istovremeno i sažaljenja, kao što je kazao Fudajl ibn Ijad: ”Tri osobe se dostojne sažaljenja: uglednik koji je doživio poniženje, bogataš koji je postao siromah i učenjak s kojim se dunjaluk poigrao.”
A Zijad ibn Hudajr prenosi da ga je halifa Omer, r.a., upitao: ”Znaš li šta ruši islam?” ”Ne”, odgovorio sam. Onda mi je Omer, r.a., rekao: ”Islam ruši poskliznuće alima, raspravljanje munafika o Allahovoj Knjizi i vlast zabludjelih vođa.” (Ed-Darimi)
Slično Burhamijevim, na opću osudu muslimana i većine islamskih učenjaka, naišla je i fetva glavnog muftije Saudijske Arabije, Abdulaziza Ali Šejha u kojoj je on zabranio muslimanima da upućuju hajr dove za pripadnike Muslimanskog bratstva, jer je, po njemu, to teroristička organizacija koju je on izjednačio sa tekfirskom skupinom IDIŠ-a koji ratuje protiv muslimana u Siriji.
Islamski učenjaci su osudili i odbacili takvu fetvu kazavši da je to oktroirana fetva koja ima duboku političku pozadinu i ona u potpunosti korespondira sa stavovima cionista, šiija i pučista u Egiptu. Oni se pitaju zašto Abdulaziz Ali Šejh u svojoj fetvi nije napao Iran, odnosno šiije koji su očiti protivnici sunneta i koji ratuju protiv sunija u Siriji i drugim državama. U njegovoj fetvi su izjednačeni muslimani koji nose oružje da bi odbranili gole živote kao što je većina sunijskih jedinica u u Siriji, i onih koji ubijaju muslimane poput IDIŠ-a, i onih koji uopće ne nose oružje niti su pozivali na oružani sukob kao što su Muslimanska braća u Egiptu.
A naše, domaće, bošnjačke nosioce akademskih islamskih zvanja i titula, da i ne spominjemo. One koji su, između ostaloga, na velika vrata uveli šiizam u vjersku tradiciju Bošnjaka i posijali smutnju koja bi mogla imati strašne posljedice, oni koji javno govore da je RS, koja je utemeljena na krvi i kostima Bošnjaka, na genocidu u Srebrenici, Prijedoru i drugim mjestima, bolji dio države Bosne i Hercegovine i koji svojim postupcima, izjavama i sl., rade u korist štete vlastitog naroda i države, a uporno ponavljaju, kao i gore spomenuti alimi, da im je opći interes na prvom mjestu.
Pa, kako onda da muslimani slijede takvu ulemu? Kako muslimani da slijede ulemu koja ima sve osobine onih učenjaka koje je Jahja ibn Muaz ovako opisao: ”O učenjaci, dvorci su vam poput carskih dovraca, kuće su vam poput kuća perzijskih vladara, jahalice poput onih Karunovih, posuđe vam je faraonsko, postupci džahilijjetski, pravac koji slijedite šejtanski, pa gdje je tu Šerijat islamski?!”
Kako da muslimani slijede takvu ulemu i kako da očekuju da ih ulema izvede na Pravi put kada i oni sami čine najgore grijehe. Alimi, poput spomenutih i nespomenutih, su upravo ti koji opravdavaju grijeh, zulum, pljačkanje muslimanskih dobara, nepotizam kraljevskih porodica. Oni su ti koji sramote muslimane i islam svojim kriminalnim izjavama, svojim savezništvom sa zulumćarima i diktatorima, i da ima pravde oni bi, prije svih drugih, završili na optuženičkim klupama.
Kakvu ulemu trebamo?
Muslimani ne trebaju takve učenjake i alime. Muslimani trebaju alime koji će biti predani vjernici, koje će krasiti islamski ahlak, koji se neće priklanjati vladarima niti bogatašima kako bi ostvarili svoj lični, ovosvjetski interes, kao što to čine pokvareni alimi čija djela, kada bi progovorila, rekla bi Allahu: ”Taj i taj vladar nam daje novac i obilje, a gdje je novac od Tebe.”
Muslimanima trebaju alimi poput Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda, poput Izuddina ibn Abduselama koji se nije bojao suprotstaviti odluci vladara Saliha Ismaila, da prodaje oružje krstašima. On je izdao fetvu u kojoj zabranjuje prodaju oružja neprijateljima, pa ga je vladar strpao u zatvor, a onda je poslao jednog službenika da mu ponudi nagodbu. Nagodba je podrazumijevala da Izuddin ibn Abduselam ode kod vladara i poljubi mu ruku i bit će pušten. Odgovor ovog istinskog alima, glasio je: ”Bijedniče, ja nisam zadovoljan i neću promijeniti svoje mišljenje ni kada bi on došao da meni poljubi ruku, a ne ja njemu. Hvala Allahu Koji nas je spasio onoga čime je vas iskušao.”
Stoga, molimo Allaha, dž.š., da popravi stanje muslimanske uleme, da učini istinu i pravdu vagom u rukama islamskih učenjaka, da im srca ispuni imanom, da svojim jezicima govore samo istinu, da budu u jednom saffu sa muslimanima, sa narodom, da im uvijek budu na dispoziciji, da u svakoj situaciji budu ruka koja pomaže i brani istinu i pravdu i da nam budu istinski uzori na koje ćemo se ugledati i za koje ćemo hajr dove učiti, a da ne budu od onih koji će ponižavati sami sebe i koji će biti poniženje za islam i muslimane, i da im je uvijek na umu smrt i Sudnji dan te hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neka niko od vas ne ponižava samog sebe.” Upitali smo: ”Allahov Poslaniče, kako to čovjek može ponižavati samog sebe?” Odgovorio je: ”Kada bude u situaciji da u ime Allaha kaže istinu, a on je ne kaže. Allah će ga na Sudnjem danu pitati: ‘Šta te je spriječilo da tada i tada kažeš to i to?’ Odgovorit će: ‘Spriječio me je strah od ljudi.’ Allah će mu reći: ‘Preče ti je bilo da se Mene bojiš.”’ (Ibn Madže)
