DIZALIČAR MAJOR
Na Brodu na Drini, 70-tih godina, odmah ispod dugog, lučkog betonskog mosta, radnici Pilane skrojili su i za obale svezali branu koja je zaustavljala balvane. Bila je duga više od stotinu metara, sve do Granika, gdje je na betonskom postolju, iznad Drine, bila učvršćena velika dizalica. Brana se pružala od desne strane mosta, pa ukoso do ispod same dizalice na lijevoj strani rijeke. Radnici su je skrojili od dugih balvana, sa malim razmacima, a spojili su ih poprečno sa kratkim, izrezanim balvanima, koje su za ove duge spojili klanfama. Ovi poprečni držali su cijelu konstrukciju brane.
Ispod mosta, brana je bila svezana sajlama za betonski stub na desnoj obali, a tako i na lijevoj, ispod dizlice. Cijela dužina brane, od mosta do dizalice, sajlama je bila svezana za obale, na svakih pet metara po jedna. Brani je trebala snaga da drži hiljade kubika oblovine koju je s proljeća donosila nabujala Drina.
Na lijevoj obali Drine, gdje je sajlama bila svezana brana za betonski stub na obali, bila je učvršćena visoka konstrukcija dizalice. Njeno postolje imalo je jednu šinu u betonu koja se zaokruživala, a na njoj je u pokretu bila cijela dizalica. Na šini je bio čelični stub dizalice koji je išao uvis do dvadesetak metara, a njime je manevrisao dizaličar. Kada bi sa vrha ove konstrukcije dizaličar pustio sajle na zaustavljene balvane u Drini, radnici bi ih dolje vezali, dva ili tri, koliko je dizalica mogla podići, pritegli dobro, a onda bi radnici na brani zagalamili:
Diži! Diži! Diži!
Tada bi dizaličar, koga su svi zvali Major, iz Drine dizao uvis trupce, a onda bi na onoj čeličnoj šini okretao kompletnu konstrukciju i usmjeravao trupce prema obali, gdje je i drvena skela bila popatošena balvanima. Čim bi dizaličar spustio balvane na ovu popatošenu skelu, drugi radnici bi ih „otkopčavali“, a onda capinima, šiljastim nosevima, kako su ih zvali, gurali naprijed dvadesetak metara, sve do vagona, koji su čekali. I sve ispočetka.
Kada bi vagoni bili puni, tada bi mašinovođa na svojoj lokomotivi, zvanoj Teja, pustio dugi hijuk i pokrenuo je, a vagoni bi zaklopatali. Sve brže i brže, uz ritam klopota. Mašinovođa bi, po običaju, isturio glavu, zaviknuvši:
Tri puta ura za radnike na Graniku!
I svi bi uzvikali:
Ura! Ura! Ura!
A Major s vrha dizalice:
Sretno, Teja!
Do mosta bilo je jedan kilometar. Odozdo od dizalice, bilo je lijepo vidjeti na cijeloj dužini mosta vagone na kojima se prevozila šumska građa, još kilometar do pilane.
Major je bio, mršavijast i crnomanjast, srednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao bi rukama. Iz kabine bi dizalicom sajlom vezane balvane dizao iz Drine, ali bi uvijek, po običaju, zaustavljao dizalicu. Došao bi do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi:
Kakvo je ovo vezivanje?! Šta, ako vam padnu na glavu?! Ko će
biti kriv? Major!? E, evo vam!
Dobro bi im odmjerio, a onda trkom do svoje kabine, spustio balvane na branu, a iz kabine bi zagalamio:
Razvezujte! Sajlu zategnite! Nemoj da Vam slazim!
Majoru su ovaj oficirski nadimak dali radnici. Čim bi izjutra u šest sati došli na posao, poredao bi ih i galamio:
Stoput vam kazujem. Vezujte! Jučer se sajla olabavila,
pa sam moro balvane polako spuštati na skelu! A vi se razbježali! Vama govorim, šta zjalite!? Balvani su ispadali iz vagona, kad je Teja krenula. A ti, Mikane, pošizio i pao s brane direkt u Drinu?! Neđe si svunoć udaro po pivi. Pa, skime ću ja ostvariti godišnji plan. Šta će reći Generalni, ako naniđe vuda? Ako me ražljutite, sviju ću vas poslati kući… Ajd, razguli! Šta čekate? Pemziju? Marš na poso! – galamio je.
Ovako ih je postrojavao svako jutro, naređivao i galamio, a to se ponavljalo, pa mu dadoše nadimak Major. On se nije ljutio, bio je sav od posla, za ljutnju nije imao vremena. Morao je da prebaci mjesečni plan, da ga u Upravi činuju većom plaćom, ne samo radnici nadimkom.
Jednom, kiša je svu noć prepadala. Voda je tekla niz krovove, pa niz zidove kuća u koloniji. Svukuda su se granali potoci, a u blagoj udolini, između kuća, raslo je jezero koje su stanari ograđivali zemljom, bojeći se da im ne preplavi kuće. Svi su skočili, strah ih natopio. Djeca nisu išla u školu, očevi na posao, a majke izvirivale kroz prozor.
Drina je rasla da se pela uz obale. Došla je čak do prvih pećina koje su imale ograđena vrata. U ovim pećinama, familije koje su živjele iznad u montažnim kućama držale su kokoši i svinje. Drina, onako nabujala i mutna, kao da se htjela osloboditi obala, svojom vodenom snagom ulazila je u pećine, raznosila i svinje i kokoši, a onda, zapjenušana, praveći vrtloge oko neke stijene, grabila je naprijed, sveteći se svemu što bi joj bilo na putu.
Balvane je bacala sa sebe, kao da se igrala s njima. U tom divljem plesu valova, oni su se sudarali, nestajali jedan ispod drugoga, zalijetali na obalu i silnije se vraćali. Sve je bilo zamućeno i tom vrtlogu kao da nema kraja.
Major je prvi došao na posao, a za njim i drugi radnici. Nije bilo postrojavanja na onoj balvanima popatošenoj skeli, već su se svi okupili na obali, kod pokretne osovine dizalice. Samo su dvojica, i to novih radnika, bili na brani. Svi su gledali Drinu dok je svojom podivljalom snagom razbacivala balvane na njihovom vodenom lageru. Sve je više nadolazilo balvana. Drina se od njih nije ni vidjela, od betonskog mosta do Granika.
Onda se na njihovoj obali odvojila brana. Od siline balvana koje je na branu gurala Drina, sajle i betonski stub na obali oko koga su bile omotane su izdržali, ali nisu klanfe koje su držale krajeve sajli na brani.
Kao stampedo, jurnuli su balvani Drinom, goneći branu na desnu obalu, naginući je kao da je hoće skroz otkinuti od betonskog stuba ispod mosta. Dvojica novih radnika, što su stajali na brani, nespremni i iznenađeni, poispadali su kao da su igračke, a na njih su krenuli balvani. Čuo se njihov jeziv vrisak. Svi su gledali u Majora. On je trčao obalom. I sa obale se bacio u nabujalu Drinu.
Drina je na površinu izbacila glavu jednog od novih radnika. Bio se onesvijestio. Major ga je desnom rukom uhvatio ispod pasa, a onda nagnuo na sebe, a lijevom se držao za balvan sa strane, a njih su voda i balvani zanoslili prema obali. Obalom su trčali radnici. Jedan je prema Majoru bacio dugi konopac, a on se uhvatio za njega. Radnici su ih lahko izvukli na obalu. Ovaj novi radnik još je bio u nesvjesti. Iz potiljka mu je tekla krv. Drina se sa njih cijedila. Majora je uhvatila drhtavica, da li od hladne Drine ili od onog što je doživio.
Odjednom je zagalamio:
Nosite ovog do Doma zdravlja. Ostali, razgulite kućama!
Jedva je ustao. U trenu ostario. Kao starac gegao se prema vratima.
Sve dok je Drina divljala između obala, na Graniku se nije radilo. S Drinom je otekla i sva oblovina. Kako bi dolazili balvani i oni bi oticali. Onog drugog, novog radnika ekipa spasilaca pronašla je mrtvog nekoliko kilometara nizvodno u šipražju uz obalu.
Kada se Drina smirila, jedni su došli do brane koja se pružila po desnoj obali, pa svezali konopac za nju, a drugi njen kraj na drvenom čamcu donijeli radnicima na lijevoj obali. I oni su konopcem privukli branu na lijevu obali. Onda su dvojica iskusnih radnika sajlama vezivali branu za betonski stub. Drugi su je vezivali za obale.
Nakon sedam dana, Major je ponovo postrojavao svoje radnike. Jedva je govorio:
Da vam bistrim politiku, sve znate. Ti što si osto živ, imaš
plaćeno odsustvo. Bježi kući!
Razumijem, druže Majore – iz poštovanja mu odgovori
preživjeli.
Onda je Major zagalamio:
Opet zjalite ume?! Da Vam dam pemziju, šta li?! Hajmo,
razgulite na poso!
HAMDIJA
Hamdija iz sela Zebina Šuma puno je radio i bio dobar čovjek. O njemu se pričalo u obližnjem mjestu Ustikolina. O dobroti njegovoj i onome što je radio, i kakav je bio, moglo se čuti i u gradu Foči, od mahalaša, besposličara, seljaka, od imućnih domaćina i trgovaca. Čulo se i u Brodu na Drini od stanovnika ove kolonije i radnika Pilane.
Svi su se čudili Hamdiji. Otkuda mu vrijeme i snaga? Malehan i sitan, a radi kʹo tri čovjeka. Ne možeš ga natovariti, kolʹko taj vuče, a nekamoli kolʹko radi. Okretan kʹo zvrk, u ramenima uzak, a u kukovima širok. Kada bi išʹo, gegʹo se od pasa prema gore.
Jednom je u radničku koloniju kod električara Muje i njegove žene, vrijedne domaćice Magbule, došao pun kamion ćutuka, koje su pilanski radnici istovarili iz velikog, terenskog kamiona. Za nepun sahat, iza kuće izraslo je brdo od ćutuka.
Onda je doš'o Hamdija. S Mujom se pogodio u nekoliko riječi. Hrana dok radi, a pare čim iscijepa ćutuke. Onda je tek skinuo torbe sa sebe. Iz najveće je izvadio sjekiru, a pored nje, na zemlji, poredao je klinove po težini. Iz brda je izvukao najveći ćutuk i sjeo na njega da se odmori, a još nije počeo ni raditi. Šutio je, gledajući predase, a okupljeni stanari su ga pogledima ispitivali. Onako malehnog i mršavog bi im ga žao. Jedan od stanara, ne mogavši izdržati, kaza:
Hamdija, neka ti Bog pomogne.
Hamdija, ne dižući glavu, progovori:
Hoće, hoće… On će mi pomoći…
Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija i brdo od ćutuka. Nakon sjedenja, Hamdija ustade, odabra dva povelika panja, na njih nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao da je pero diže je uvis, a onda snažno spusti na prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha, a onda je dijelove bez zamaha cijepʹo. Sve se ponavljalo, brže i brže. One kvrgave bi odmjerav'o, pa u njih zabij'o željezne klinove, a onda bi ih sjekirom bez otpora polovio. Ni na jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sata u sat cijepanje je postajalo pokretna traka koja se kretala sve brže, bez imalo zastoja. Stanari su virili kroz prozore svojih spavaćih soba, čudeći se onome što vide. Vidjeli su Hamdiju kako zamahuje i iscijepana drva baca na gomilu, klinovima razbija kvržine. Brdo od ćutuka postajalo je sve manje, a gomila iscijepanih drva sve veća.
Za to vrijeme Mujo je otišʹo do ćumeza sklepanog od dasaka u kojem su on i žena mu Magbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću kokoš za Hamdiju i iznio je u bašču na cjepalo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, ispekla veliku tepsiju pite od krompira, a na donjem dijelu fijakera, gdje se loži, zgotovila čorbu od buranije i tarhana-supu. U rerni u drugoj tepsiji ispekla je kokoš. Sve su to iznijeli popodne i posložili na okorke iza gomile iscijepanih drva, a da nisu ometali Hamdiju. Predvečer, Magbula je došla po suđe. Čudila se, u njima ništa nije bilo.
Električar Mujo iz spavaće sobe spustio je kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad prozora. Kada je pao mrak, sijalica je obasjavala Hamdiju, koji je cijepao drva dokasno, iza ponoći, dok se komšije nisu pobunile. Sav alat pokupio je u torbe, donio ga s druge strane kuće na klupu na verandu i pored njega zaspao.
Čim su pijevci zakukurijekali, začula se i sjekira Hamdijina. Ali sve slabije i slabije. Stanari su nahrupili na prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu iscijepanih drva i Hamdiju kako sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izašli su Mujo sa djecom, a Magbula je donijela kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao u torbe i tovario na sebe, govoreći:
Duše moje, uz Božiju pomoć, hitim.
Kada je došao na glavnu cestu prema Ustikolini, šofer Meho je zaustavio autobus ne bi li Hamdija ušao, da ne ide natovaren torbama sedam kilometara pješke. Hamdija mu je, ne zaustavljajući se, odgovorio:
Dušo moja, uz Božiju pomoć, hitim.
Meho je produžio dalje. Svi putnici su se smijali. Nisu prošli ni kilometar, a autobus se pokvario. Bio je to stari autobus, koji je davno trebao biti rashodovan. Meho se podvukao pod autobus, opravljajući ga, a putnici su čekali. Utom je naišao Hamdija, a putnici su ga pozvali da se odmori, a on im je odgovorio:
Duše moje, uz Božiju pomoć, hitim.
Nakon ovoga, kada bi se god autobus pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. Ako bi ih Meho ispod autobusa zaustavljao, oni bi mu u horu odgovorili:
Dušo naša, uz Božiju pomoć, hitimo.
Godine su trčale sa Hamdijom. Zarađenim parama izgradio je s familijom gazdinstvo: Dvije kuće, štale za ovce, krave, koze, i veliki voćnjak. I stizao se okupati i klanjati namaze. Najrahatniji je bio u svome voćnjaku. Čim bi ušao u njega u krošnjama bi se okupljale ptice, a on bi ih dozivao. Kada bi krenuo iz voćnjaka, ptice bi prestale cvrkutati. Svi su o ovome pričali.
Nakon kopanja bašče u Cvilinu, Hamdija je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu su ga sačekali nepoznati ljudi. Oborili su ga, tukli, i uzeli sav novac. Kada je došao sebi, tek izjutra se doteturao do kuće. Danima ukućani su mu stavljali obloge s travama po cijelom tijelu. Kada su mu došle komšije, upitali ga kako mu je, a on je kratko odgovorio:
Uz Božiju pomoć, bit će dobro.
ELEKTRIČAR MUJO
Iza ponoći iz kafane „Složna braća“ Mujo je krenuo u koloniju. Trebalo mu je dvadesetak minuta da se pijan dogega do prvih radničkih baraka. Prolazio je pored „Maglićeve“ prodavnice i stadiona nogometnog kluba „Radnik“. Tu je zastao i podigao glavu. Između prodavnice i stadiona bile su dvije bandere, a na njima, pri vrhu, neki dan pričvrstio je dvije veće staklene tegle sa okruglim sijalicama u njima. Svu tu skalameriju Mujo je pritegao šarafima za banderu, a struju je doveo direktno sa keramičkih izolatora s prodavnice. Iako pijan, svega se sjećao.
Morao je na kundure obući penjalice koje su imale željezne, polukružne kose sa zubima, kako bi njima ubujmio banderu i onda koračao uvis, a oko nje i sebe imao je široki kožni kaiš da se unazad mogao i nasloniti. Na opasaču u velikoj platnenoj torbi bio mu je alat. Mujo je kačio jednu nogu, pa drugu i pomjerao kožni opasač uvis. Svojom težinom, više od devedeset kilograma, a skoro dva metra visine, pritiskao je čelične zube u banderu te se nije mogao okliznuti. Kada je pričvrstio staklenu teglu na drugoj banderi, otvorio je kutiju sa osiguračima, a onda je nešto puklo i sijevnulo, a iz kutije svjetlucave iskrice zasule su Mujinu glavu. Instiktivno je zažmurio, alat spustio u torbu koja mu je visila o pojasu, a onda rukama prekrio oči. Nakon pola minute, spustio je ruke i otvorio oči. Ništa nije vidio. Opet je zažmirio i naslonio glavu na banderu.
Mujo! Čuješ li me? – sa zemlje ga je zvao Muharem,
koji je s njim radio u Pilani. Naišao je baš tada, sve je vidio.
Čujem te, ali ne vidim ništa.
Hajde, spuštaj nogu jednu, pa drugu.
Tako je i bilo, Mujo se spuštao sve dok željezne penjalice nisu zakačile zemlju, a Muharem ga je raskopčavao. Mujo je na očima držao ruke. Smetala mu svjetlost.
Muharem ga je doveo do Doma zdravlja i predao dežurnoj sestri, a penjelice, opasač i alat odnio je alatničaru u Pilanu.
Muji je u Domu zdravlja medicinska sestra Stanojka sipala kapi u oči svakih dvadeset minuta. Sve je bolje vidio. Predvečer ga Stanojka ispratila kući, rekavši mu da mu je od strujne varnice vid bio zamućen i da se čudi da mu se upotpunosti vratio. Oči su mu mogle sagorjeti.
Sve ovo proletjelo je kroz Mujinu glavu, dok je pijano zurio u svjetleću teglu koja je obasjavala prostor između prodavnice i stadona, a i put prema koloniji. Tek sada ga uhvati strah. Skoliše ga misli. Šta bi bilo da je oslijepio? Ko bi ga vodʹo? Šta bi bilo s njegovom ženom Magbulom, sinom i kćerkom, Ćirom i Sadom?
Njemu su iz Komiteta došli i rekli da mora s ženom i djecom sići u grad i raditi u fabrici. Ovo je naređenje da se ide, rekli su mu, to nam je budućnost. I Mujo i Magbula su sve napustili. Porodične kuće, stotinu duluma zemlje, krave i ovce, a došli da žive u montažnoj, duguljastoj baraci. A šta sam ovdje dobio?, pitao se u pijanstvu Mujo. Živim od malo para, od muke do muke, od pijanstva do pijanstva. Na selu nije pio, svega su imali. Magbulu je upoznao u džamiji. Bio je najraniji na kosidbi, prvi na namazu kod hodže Ibrahima, oca Magbulinog. Ovdje od moje elektrike, bude nam jedva za hranu, mislio je Mujo. Potroši i u „Složnoj braći“. Partijski sekretar Generalni, kada se napije, kaže da moramo čuvati bratstvo i jedinstvo i u radu i u rakiji. Samo da se ne razdvajamo.
Sjeti se da mu je sin Ćiro dobio jedinicu iz matematike, kod učiteljce Mensure i to ga razljuti. Ako će slabo učiti, neka odmah ide u selo Sudiće i radi na zemlji, ja ga ne dam za električara, nije on za struje, oslijepit će. I još da živi u baraci, koja prokišnjava… Sve ovo vrtjelo se u glavi Mujinoj, huja ga tresla, činila ga još pijanijim. Gegajući se dođe do prizemne, montažne kuće u koloniji. Vidje svjetlost u svome stanu, njegovi nisu htjeli zaspati dok on ne dođe. Mujo koraknu na verandu. Nije skinuo teške radničke čizme, već pravo u hodnik, pa lijevo, gdje mu je žena Magbula širom otvorila vrata. Iza nje stajali su sin Ćiro i starija kćerka Sada. Čim uđe, Mujo pijano obiđe ženu Magbulu, krenu prema sinu.
Šta je sa jedinicom iz matematike?- nagnu se onako krupan
iznad njega – nećeš školu, hoćeš da budeš električar. E, nećeš dok sam ja živ!
Šta ti je, Mujo? – stade ispred njega Magbula. I još kaza:
Zar muslimani piju? Ovo ne smijem reći babi Ibrahimu.
Mujo se trznu, uspravi se, kʹo da se u trenu otrijeznio:
Što pijem… Ne smijemo se razdvajati, kažu u Partiji. I ti kada
klanjaš u sobi, zamrači prozore, nemoj da te vide…
Magbula će njemu:
Bajrami nam prolaze, a oni drže do svojega. Lijepo se obuku,
idu jedni drugome.
Mujo jedva odgega do sećije i strovali se na leđa… Zaspa, samo što je dohvatio sećiju.
Magbula je rekla Sadi da joj s Ćirom donese vode, pa da ga zajedno skinu i operu. Čim njih dvoje odoše po vodu, Magbula je Muji skinula čizme i znojave čarape i odnijela ih ispod klupe na verandi. Zajedno su ga prevrtali i skidali radno odijelo, pa znojavu majicu, da je ostao samo u gaćama. Takvog su ga ispirali krpama, koje bi umakali u vodu u teknetu. Znoj i prljavštinu su mu sprali, a da se Mujo nije probudio. Iz spavaće sobe, Magbula je donijela jorgan i prekrila ga, a ispod glave stavila mu jastuk s čistom presvlakom. Kada su to uradili, ponovo su napunili vodom tekne i na čučavcu jedno drugom zalijevali. Prali ruke i umivali se.
Ćiro i Sada su odmah zaspali. Magbula je klekla na serdžadu, doklanjavala namaze i do sabaha dovila Gospodaru. Molila je Gospodara da joj Muju udalji od kafane „Složna braća“. Da ga vrati na Njegov put.
Čim je svanulo, vekerica je sviju razbudila. U cijeloj koloniji zvonile su vekerice za one koji su morali u prvu smjenu.
Mujo je ustao, polahko se spremao na posao. Magbula mu je iznijela čisto, radno odijelo.
OSKAR
Oskar Kuštek živio je u dva izdanja. U prvom je bio Trijezni, u drugom Pijani. I tako su zvali jednog i drugog. Kada bi se ova dvojica srela na putu ne bi se prepoznali. Ako bi išli jedan prema drugom, ovaj prvi zbog svog obrazovanja i škoskog odgoja, pobjegao bi od ovog drugog.
Strojar Gerhard, rođeni Nijemac, nakon rata nije se vratio u svoju domovinu. Sreo je na putu Pijanog. Htio mu je vratiti knjigu „Nebo ne zna za miljenike“, njemačkog pisca Erih Marije Remark, koju mu je Trijezni, onaj obrazovani, sedam dana ranije donio iz svoje biblioteke.
I ponio je knjigu da je vrati Oskaru. Slučaj je htio da u Aladžanskom parku sretne Pijanog, a da nije vidio da je ovaj pijan. Njemu razdrljana košulja i pantalone koje su se vukle po zemlji nisu ništa govorili. Kad su se sreli, Pijani ga nije prepoznao, htio je proći pored njega. Gerhard, kada je vidio da će ga zaobići, stao je pred njega, pružajući mu knjigu, govoreći: „Evo, tvoja knjiga“. Pijani je zastao, pogledao ga u čudu, otkud ovaj ispred njega, još mu nudi neku knjigu. Samo je rekao: „Ni tebi nije lako.“
Zaobišao ga je, kao neki stub, da ne udari u njega.
Gerhard je knjigu vraćao pogrešnom čovjeku, ovo nije bila knjiga Pijanog. Knjigu mu je dao Trijezni.
Oskar Kuštek je odrastao u sirotištu. S djecom iz sirotišta završio je četiri razreda osnovne škole. Bistrog i nadarenog, primili su ga u Građansku školu, koja je bila u rangu niže realne gimnazije, a trajala tri godine. U njoj su se školovali kadrovi za privredni i društveni razvoj. Tako je pisalo u publikaciji ove škole.
Dođe rat. Oskar je sa školskom torbom na ramenu išao iza neke žene. U Aladžanskom parku naletjeli su na pijanog vojnika. Jednim pokretom ruke vojnik je oborio ženu na zemlju, izvukao kamu i preko vrata povukao liniju. Krv je šiknula. Žena je samo zapraćakala nogama, kao riba perajima na suhom. Oskar se u mislima i tijelu zaledio. Vidio je ovu sliku ispred sebe, ali mu ona zaledila misli. Sav se ukočio. Takvog, kakav je, misli nisu tjerale na bijeg. Vojnik je ustao, prišao školarcu, svjedoku svog zločina i oborio na zemlju. Kamom mu je povukao crtu, od desne vilične kosti do ispod vrata. Zaklao je i Oskara. I otišao s ovog posla, ko da mu je završeno radno vrijeme.
Oskar se probudio u talijanskom stacionaru. Talijani su ga spasili.
Izišao je u talijanskom šinjelu sa razrezanom vilicom, pa je mogao sastaviti bradu s nosom. Vrat mu je dugo bio u gibsanoj obujmici.
Nakon rata, Oskar je bio u najmu kod bogatog stočara, podalje od grada. Čuvao mu krave i raznosio mlijeko. Uvijek čist i uredan, razgovoran, dostojanstven, a znalo se i da je obrazovan, pa su ga ukućani u pojedinim gradskim četvrtima zvali u kuću da im podučava djecu. Sva djeca uz Oskara bila su dobri učenici.
Prolazile su godine, a Oskar je zalazio u kafane i trošio honorar od učenja djece. Kada bi potrošio, drugi bi mu zvali piće. Tako se rađao Pijani, a sve manje je bilo Trijeznog. Na kraju, slika Trijeznog je izblijedila, ostao je samo Pijani. Ovoga je trebao narod da mu razbija čamotinju. Pijanog su hranili Pekari, rakiju mu zvao Narod. Pijani i Narod bili su kao šipka i bubanj. Pijani je bio bubanj.
Bogati stočar više nije htio Pijanog, pa je Pijani spavao u kanalu, hrkao u noći, prekriven snijegom, iz nosa mu virila ledenica. Zdrav kʹo drijen, govorio je Narod. Odnekle bi izvukao talijanski šinjel, onaj iz stacionara i hodao u njemu uprkos minusima.
Jedan fotograf u bifeu „Ćehotina“ pokazao je Pijanom veliku fotografiju učenika Građanske škole, prstom upirući u Oskara. Pijani je dugo gledao učenike. Fotografiju je polio pivom. I bacio je pod sto. Gazio nogama.
Ja više znam od njih – rekao je Pijani i nastavio – oni od sebe
ne vide okolo. Zato su mrtvaci. Oni su mrtvi, a ja sam živ.
Fotograf je zanijemio. Pijani je nastavio:
On znaju samo za sebe, a ja znam Narod. I mene zna Narod. Oni
znaju račun i zemljopis, a ne znaju otkuda meni talijanski šinjel i ova brazda na vratu.
Oskar je ustao za stolom, podigao glavu uvis da su svi u hanu mogli vidjeti crnu guju koja se pružala ukoso na vratu. Svi su zanijemili, a Oskar je uzviknuo:
Eto, što ja mogu sastaviti bradu s nosom, nije što nemam zuba.
Oskar je sahranjen u katoličkom groblju iznad bolnice. Zapravo, Pijani je sahranjen u katoličkom groblju. Narod njega pamti. Trijeznog niko se i ne sjeća.
U tom groblju iznad visoke, vlažne travuljine su velike grobne mermerne ploče sa uglačanim slikama uglednih familija Koderman, Košir, Vetrih, Huđec. Sve ove, velike, mermerne ploče podigle su familije, potomci umrlih.
Oskarova ploča je betonska, trideset visine sa šezdeset centimetara dužine. Ne vidi se od trave, dok se ne pokosi. Ploču će vidjeti onaj ko slučajno zapne nogom za nju, pa se sagne da vidi o šta je zapeo.
Ploča ubodena u zemlju. Grob odavno potonuo.
Na ploči piše: Kuštek
Oskar
1926 – 1988.
Spomenik podiže Narod.
Ko će drugi. Pijani nikog nije imʹo. Samo Narod.
Ispod ploče flaša. Kuškovača. Neko ostavio.
Nakon godinu dana, posjetiše ga oni rakijaši što mu ubodoše ploču u zemlju.
Kruške u staklenoj flaši bilo dopola.
Nije vjerovati Pijanom.
Ili ovim što ga posjetiše.
Na groblju, jednom od „ljubitelja kruške“ džep od kaputa protegao je dugi kaput do zemlje. Ovaj iz džepa izvuče flašu i strane od kaputa se izjednačiše. Uze onu flašu od Pijanog da je dopuni.
Pijani bi mu rekʹo: Ni tebi nije lako.
PREVODILAC GERHARD
Nakon završetka rata postignut je dogovor vlasti sa zarobljenim Nijemcima. Trebalo je iznova podizati fabrike, a u tome su bili od velike pomoći. Nakon prvih godina obnove, prema dogovoru, otišli su u svoju domovinu, ali neki su i ostali.
Gerhard je bio inženjer strojarstva, ali je tražio da radi kao fizički radnik u Pilani. Capinom bi na lageru pomjerao šumsku oblovinu prema gaterima, a nakon radnog vremena kopao bi zemlju ili sjekao drva za nadnicu u koloniji. Sve je radio. Kada je druga smjena, od jutra bi nekima popravljao bravariju ili radio elektroinstalacije u kućama na selu. Održavao je struju u hotelu „Zelengora“, iako je bilo električara, ali njemu su vjerovali. Kada bi se pokvarilo parno grijanje, opet bi zvali Gerharda. U hotelu se pojavio majstor sa papirima za održavanje parnog grijanja, ali nije znao otkloniti niti jedan kvar, pa ih je spašavao Gerhard. Tu je bio i kada je trebalo stručnu, fabričku dokumentaciju prevoditi sa njemačkom jezika.
Jednom je došla privredna delegacije iz Njemačke. Ponudila je savremene mašine za rezanje šumske građe, a za ovo je trebao prevodilac. Direktor Pilane i načelnik Općine pozvali su Gerharda. On je došao u radnim pantolonama i bluzi, a Nijemci su se u čudu zgledali. Nakon razgovora u Općini, potpisani su ugovori, a Gerhard je pohvaljen za prevođenje. I nakon svega, otišli su zajedno na svečani ručak u hotel „Zelengora“.
Sutradan je direktor Pilane pozvao Gerharda na razgovor. Rekao mu je da njih dvojica idu u Sarajevo da njemu kupe odijelo. A Gerhard će njemu:
Vi meni kupila odijelo. Ja ga nosila neću. U tvoje odijelo ne
mogu radila ni sa čekić, niti sa lopata. Mene u tvoje odijelo niko neće tražiti da ja radila, pa ja nemala para. Kako ću cijepala drva u tvoje odijelo? Kako ću kopala bašta u tvoje odijelo? Niko tražila neće mene. Bježala će narod od Gerhard. Kazala bi da ja političar, koji neće radila.
Nakon ovog, svaki razgovor između direktora i Gerharda bio je završen. Ko će mi sada prevoditi, pitao se direktor. Niko to nije znao bolje od Gerharda. Bio je jedan priučeni nastavnik, ali on nije volio njemački. Nazivao ga je okupatorskim jezikom. I nije bilo druge, direktor i načelnik nisu smjeli odustati od Gerharda.
Direktor ga je posjetio u njegovoj maloj baraci sklepanoj od lesonitke, s krovom od azbesta, s jednom prostorijom i kupatilom. Prema tamnim flekama po plafonu i zidovima vidjelo se da baraka prokišnjava. U sobi šporet fijaker, željezni krevet i sto. I iznenađenje za direktora?
Uza jedan zid, od patosa do plafona, Gerhard je sjekirom i čekićem sklepao police na kojima je bilo knjiga. Neke od njih bile su na stolu na njemačkom jeziku. Kada ih je čitao, pa cijeli dan je radio fizičke poslove u pilani i u koloniji, ili dangubio u kafani „Složna braća“, pitao se u sebi direktor.
Utom dođe i načelnik Općine. I njega iznenadiše knjige. Prišao je stolu, podigao jednu otvorenu knjigu koju je Gerhard čitao, okrenuo naslovnu stranu i rekao:
„Na zapadu ništa novo“! Erih Maria Remark! Ovako
sjajan roman Hitler je zabranio?
To velika roman o Prvi svjetski rat – kaza mu Gerhard.
I ja tako mislim – odgovori mu načelnik.
Ona Paul, glavna u roman, bila u rat. I ja otišla u rat, ko Paul. Mi
mislila da će biti zanimljiva rat. Kad tamo ljudi ubijala ljude. Svi ubijala i svi bila ubijana. I ja ko Paul vidjela mrtva ljudi puno. Mislila ja i Paul da se malo igrala rata i vratila se kuća – završi Gerhard i ušuti.
Načelnik mu polahko kaza:
Ti si strojarski inžinjer. Ne stidiš se raditi ni fizičke poslove.
Mnogo znaš, pametan si, obrazovan, a nisi napuhan. Živiš i ti si zadovoljan. Ali ti zaslužuješ više. To što ti pripada, treba da uzmeš.
Kako ja uzela to?- upita Gerhard.
Ja ću tebi dati jednosoban stan u gradu. Ti ćeš raditi na
održavanju hotela „Zelengora“. Imat ćeš inžinjersku platu. Bit ćeš šef za održavanje. Nećeš morati raditi fizičke poslove. Bit će ti dovoljna plata. To tebi pripada. I da se oženiš.
Ja biti šef u „Zelengora“?
Tako je.
Ne živjela u kolonija.
Nećeš živjeti u koloniji. Tebi pripada da živiš u gradu.
Kako se ja oblačila u „Zelengora“?
Kako ti hoćeš? Kao šef možeš biti u odijelu, ili u radničkoj bluzi
i pantalonama.
Gerhard je zašutio. Hodao je u malom prostoru između zidova. Nije mu ovo bilo jasno. Odjednom dobije stan u gradu, bude šef. Upitat će:
Ja više ne mogla dolaziti u „Složna braća“ u kolonija?
Imaš radnički autobus, dođi kada hoćeš.
Gerhard se zagledao u svoje knjige. Sva trojica su šutjela. Odjednom će Gerhard:
Šta ja tebi bila dužna?
Ništa.
Hoćeš ja prevodila tebi?
To hoću – odgovori mu načelnik, kao da je čekao ovo pitanje.
Hoću li ja nosila odijelo kada budem prevodila?
Hoćeš. Kupio sam dva u Sarajevu. Možeš ih mijenjati.
Ja nosila odijelo samo kada prevodila. Ti odijela čuvala u tvoja
kancelarija.
Neka bude tako, Gerharde – odgovori mu načelnik.
Pružiše ruku jedan drugom.
