Umrla je srebrenička majka Nura Alispahić čijeg su jednog sina Azmira ubili zloglasni “Škorpioni” u Trnovu 1995. godine, a drugi joj je sin Admir ubijen na Tuzlanskoj kapiji. Vijest o Nurinoj smrti objavio je Pokret Majke enklava Srebrenice i Žepe.
– Preselila je Nura Alispahić. Majka kojoj je na tuzlanskoj Kapiji ubijen sin Admir, i koja je na televiziji gledala kako joj Škorpioni u Trnovu ubijaju sina Azmira – napisali su iz Pokreta Majke enklava Srebrenice i Žepe na svojoj Facebook stranici.
Nuru je rat dočekao u opkoljenoj Srebrenici, a čiji je stariji sin Admir ranjen, u jednom selu iznad Srebrenice. Prebačen je helikopterom u Tuzlu na liječenje. Kada se malo oporavio, dobio je zaduženje u Tuzli, u policiji. Tužnu vijest Nura je dobila 25. maja 1995., kada se Tuzla suočila sa stradanjem civila na Kapiji. Tada je ubijen i Admir.
Koji mjesec kasnije, vidjela je da Srebrenica pada i da joj se iznad kuće nalazi četnička vojska. Krenula je prema UN-ovoj bazi. Tu se smjestila, u dvorištu fabrike za pocinčavanje željeznih elemenata. Tamo je zatekao užas. Vidjela je kako su upucali djevojku koja se izdvojila iz mase i krenula da nešto donese. Vidjela je njeno sasječeno tijelo kako se valja.
Potom, kad su ulazili u autobuse, vidjela je kako žena drži dijete od pet-šest godina u krilu. Kada su joj četnici uzeli dijete iz ruku, čula ja kako žena moli da joj puste dijete, jer su joj upravo muža ubili. Ipak, četnici su ga, odmah tu, uz glasnu psovku, nožem zboli i usmrtili.
Autobusom je deportovana prema Kladnju. Boravila je neko vrijeme na aerodromu Dubrave sa drugim prognanicima.
Jednoga dana primila je telefonski poziv od Nataše Kandić koja joj je rekla da posjeduje snimak na kojem su Škorpioni, koji pucaju u leđa zarobljenicima iz Srebrenice. Nura je na tom snimku poznala svoga sina. Izgubila je svijest od bola.
Nurin sin Azmir ukopan je 2003. godine u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, nakon što je pronađen samo jedan manji dio njegovih posmrtnih ostataka. Nekoliko mjeseci kasnije, ribar je našao njegovu lobanju i kost ruke, nakon čega je izvršena reekshumacija te su njegove kosti dodane u mezar.
– Zvali su me i pitali da li dozvoljavam da se dodaju njegova lobanja i ruka, ja sam pristala. Otišla sam tamo, kada su izvadili njegov tabut, otvorili ga, vidjela sam njegove kosti. Bilo mi je teško i zamalo sam se onesvijestila. Ali dok sam gledala u njegove kosti, bilo mi je lakše. Uzela sam i ljubila njegove kosti – ispričala je za Anadoliju jednom prilikom Nura.
Tada je kazala da joj je kroz Potočare teško proći, a posebno doći do mjesta gdje je ukopan sin.
– Kad pođem prema sinovom mezaru, isto kao da ću ga naći tamo živa, zateći ga kako sjedi i čeka me. Tako mi nešto srce bude puno. Sve očekujem da će me čekati, ali njega nema. Priđem mezaru, izgrlim i izljubim njegov nišan, proučim Fatihu, i vratim se kući – govorila je Nura.
