Piše: Said Šteta
Siguran sam da se većina Zeničana još sjeća čestitog čovjeka Zaima, u kinu „29. novembar“ koji je prije tridesetak godina tamo održavao red. Kada bi neko prosipao kokice po podu Zaim bi iz prikrajka s baterijskom lampom prišao i opomenuo izgrednika, što je značilo da će ako nastavi, biti izbačen iz kina. A ako bi neko imao petlju da zapali cigaretu, Zaim je isti tren prilazio i izvlačio duhandžiju iz kino sale. Nije se Zaim osvrtao na upadice jalijaša, koji su dobacivali: “Zaime, evo ti ‘vamo puše!“ Samo je radio svoj posao.
Ali kada bi Zaim čuo škripanje stolica, potom komešanje koje bi dolazilo iz neke lože u parteru, odmah bi upalio svjetlo i predstava bi bila prekinuta. Značilo je to da je bezobrazlucima u prostoru kulture odzvonilo.
Dugo već nema Zaima, samo je svijet postao jedno veliko kino u kojem se čine daleko veći nakaradluci.
Tako haški optuženik Šešelj, na kojeg se kao birvaktile na junakinju televizijske serije Đeknu, čeka da umre, šepuri sa televizijskih ekrana vrijeđajući sve i svakog. Obaška Bošnjake, jer mu se čini da im je malo zla nanio. U javnom kupleraju, kojeg savremeno zovu „rijaliti“ zločinac je senilno zaigrao prljavi ples, dok glavni tužilac haškog tribunala, Sergio Bramerc, na pitanje, kako je to moguće, ako je Šešelj pušten iz Haga radi zdravstvenih problema, samo sliježe ramenima. Poput nevjeste koja se ne sjeća gdje i kako izgubi svoje djevičanstvo i glavni tužilac se zbunjeno rasipa frazama koje više ni njemu samome nemaju smisla.
Za to vrijeme Šešeljev, nekada perspektivni poslušnik, u četničkom gebelsovskom pohodu na Bosnu i Hercegovinu, sada premijer Srbije Vučić, obećava ponovni dolazak u Srebrenicu ??? Haman donosi hediju!
Opet sa ove strane Drine, njihova produžena ruka, neću je nazvati crnom, jer je opredjeljeni socijalista, negira Bošnjake, bosanski jezik i u konačnici državu Bosnu i Hercegovinu i opstaje na tim lovorikama nudeći svome narodu praznu kašiku. Ne zlatnu ali zasigurno srpsku. Jer sve mora nositi taj predznak. Inače nije i ne postoji.
Tek nekolicina povratnika Bošnjaka u entitetu, na čijem je čelu debeloguzan, čije ime nije vrijedno spomena, organizovalo se i uz pomoć entuzijasta, učitelja i nastavnika, održava nastavu na bosanskom jeziku i doživljava da se istima uskrati plata. Tu su debelo umiješani i bošnjački prsti, tačnije političara te boje.
Ali kome su na umu ta djeca? Još bošnjačka! Valja se pozabaviti poslovima povodadžije Čovića ( jer je brojnost svoga naroda u BiH strpao u zadnji džep, op.a.) koji miri dvojac zavađenih, Izetbegovića i Radončića. Tako se oni na lijepi Bajram sastadoše u šok sobi restorana kod Kibeta. Nakon uvreda koje su zadirale duboko u čast i dostojanstvo majke, od strane glasila čiji je Fahro vlasnik, sada obostrano čujemo, nakon susreta čiji je medijator bio Čović, da se to oni mire u ime države Bosne i Hercegovine. Još nam i Čović razvlači mačku, kako je to sve za dobrobit Bosne i Hercegovine i išareti njegov drugi korak ovog pomirenja, da u „vrzino kolo“ BH političke perverzije, vrati svoga partnera Milorada Dodika, kojem crne ptice slijeću na prozor u porukama dojučerašnjeg kuma a sad bjegunca pred zakonom.
Neko je davno rekao da tamo gdje počinje vojska prestaje logika. Ja ću još dodati, da tamo gdje počinje politika prestaje čovjek! Svaka zdravorazumska polemika na ovu temu odvukla bi nas još dublje u ćorsokak iz kojeg nikako da izađemo. Podsjetit ću, da je samo prije mjesec-dva, slična obostrana retorika bila na relaciji Bakir-Sefer, iako su godinama pljuštale optužbe o atentatima i izmišljanjima istog, pa „sklopljeni mir“ puče brže od balona sapunice. Ili su to i oni, pisali scenarij za neku novu epizodu ove naše životne sapunice.
Zato je iluzorno njegovati nadu, jer samo ona još u Bosni i Hercegovini nije umrla, da će ovo partnerstvo donijeti dogovor i mogući napredak, kako ih vole nazvati „bošnjačkih plitičara“ iako lični karton makar jednog od njih krije i drugačije podatke. Doduše konspirativne prirode.
Svaki sahat pa i onaj od papira traži nekakvu energiju koja će pomjerati kazaljke. Tako i sahat naše političke elite koja od sarajevskih planina ne vidi da je Bosna i Hercegovina, čak i i po osporavanom dejtonskom sporazumu, i u Srebrenici, u Žepi ali i Banjoj Luci, Prijedoru, Mostaru, Stocu, kojeg sve češće zaboravljaju, namjerno ili dogovorno, ne zna se.
Zato i ovaj „dogovor“ koji meni po svim parametrima liči na veliki bezobrazluk, ali sada se to tako ne zove jer su bezobrazluci u modi i imaju značajnu dimenziju bitisanja na ovom svijetu, neće promijeniti ama baš ništa.
Ništa na bolje!
Narod će, kao i jedan moj poznanik, šaputati, „šuti mogli smo biti Palestina“ i tješiti se kako uvijek može biti gore. Ja mu na ovo rekoh da možemo biti i Novi Zeland. Zelene nam se neobrađena polja i livade a i ovi političari šišaju nas po nekoliko puta u godini.
Samo, ne moramo vala biti ovce!
Dok rudari zeničkih rudnika traže mrvu svjetla u utrobi zemlje kao odgovor na učinjenu nepravdu, ja se vraćam junaku Zaimu,više iz očaja nego li nade u boljitak. Kao insana, lijepo me strah da ne procuri kakav video klip o dešavanjima u šok sobi restorana kod Kibeta. Ako me čuje Zaim, negdje visoko iznad oblaka, da mu poručim.
Upali svjetlo Zaime!
