Piše: Ramiz Hodžić
Rekli su nam koje boje je bio automobil rahmetli Nerdina Ibrića. Prenijeli su nam šta je govorio dok je išao prema svojoj prvoj žrtvi. Saznali smo i iz kakve puške je pucao. Istražili su i biografije osoba s kojima se Nerdin družio. Vidjeli smo i kako izgledaju Ibrićevo selo i kuća.
Neke izuzetno bitne detalje, potrebne da se konstruira stav o napadu na zvorničku stanicu policije, kukavice koje uređuju i kreiraju informativne programe na bh. televizijama nisu nam prenijele.
Nerdinov otac, rahmetli Sejfo Ibrić, 1. juna 1992. godine i još 750 Bošnjaka odvedeni su na Bijeli Potok, a ubijeni su na nepoznatoj lokaciji. Taj zločin su izvršili pripadnici takozvane Vojske Republike Srpske u suradnji sa zvorničkom policijom i paravojnim jedinicama iz Srbije.
Pripadnici “sedme sile” na našim televizijama nisu ni izvjestili o tome da se ubijeni policajac Dragan Đurić nalazio na spisku osumnjičenih za ratne zločine u Srebrenici, ali i da se on spominje u dokumentaciji Haškog tribunala unutar dokaznih materijala protiv Ljubiše Beare i Vujadina Popovića, već osuđenih za genocid u Srebrenici. Također, i ranjeni srpski policajci su na istim spiskovima i spominju se u dokumentaciji Haškog tribunala.
Kako je moguće da gledalac naših televizija ima kompletnu sliku, da izvuče kvalitene zaključe iz priče o Nerdinovom pohodu da policiju u gradu na Drini, ako mu nisu saopštene ove dvije krucijalne stvari? Kao da je cilj bh. televizija da gledaoci zaključe kako je u pitanju Nerdinov hir, bezrazložna mržnja, ludilo i urođeni teroristički gen, a što im se dobro uklapa u globalnu tendenciju pretvaranja muslimana u teroriste. Boje se medijski drhtavci reći istinu o zločinima na Bošnjacima, a koji su neodvojivi dio mozaika zvorničke epizode.
Saff je analizirao centralne, ali ne samo te, informativne emisije domaćih televizija i nismo zabilježili da su izvjestili o sudbini Nerdinovog oca i ratnoj ulozi ubijenog Đurića. Od svega, ipak, najteže pada činjenica da ni na Javnom RTV servisu BiH, prevenstveno BHT1 i FTV nisu našle volje, snage i želje da istraže i prezentuju spomenute ekstremno bitne podatke. Nije čak ni trebalo puno istraživati, mnogi online mediji su govorili o tome. Iako je Javni RTV servis BiH jedan od stubova države, ovakvi kakvi jesu sada – ne služe najvećem dijelu građana.
Već smo navodili primjere nepostojanja dostojanstva i istinoljubivosti kod bh. novinara. Neki od tih primjera su i tekstovi “Federalne medijske kukavice ne smiju reći da su Aladžu srušili Srbi” i “Hayatov novinar u centru Zvornika govori kako ima razloga za strah od terorističkih napada na vrtiće i škole“. Ipak, uvijek je šokantna i obeshrabrujuća spoznaja koliko najgori segment bh. društa (mediji i novinari) mogu nisko pasti, koliko mogu imati autocenzure i kukavičluka u sebi.
Još se ti isti urednici i novinari nađu da kritikuju sve oko sebe. Oni nešto pametuju. Političari su mila majka za njih.
