Piše: Sead Zubanović
Šta je to što velikosrpska (četnička) i velikohrvatska (ustaška) politika, potpomognuta domaćim izdajnicima, iz sva tri bosanska naroda, nikada neće oprostiti prvom predsjedniku naše domovine, rahmetli Aliji Izetbegoviću? Zbog čega ga i danas, čini mi se još više, mrze i nastoje sataniziratiti, optužiti, poniziti i da iz obzira prema rahmetliji ne nabrajam dalje njihove pogane nakane. Zašto je na njegov mezar postavljen i aktiviran eksploziv? Koji je to momenat odlučio pa da do danas ne prestaju ogavni nasrtaji na onoga ko se sada ne može ni pravdati ni braniti? Kako mogu sebi dozvoliti i ugledni Bošnjaci da u javnim istupima samo imenom oslovljavaju ovu, za našu državu, historijsku ličnost? Kome i čemu on i mrtav toliko smeta?
Ljudsko dostojanstvo i ponos koji su proizašli iz moralnih načela vjere islama kao i razum pa nastavak tog Allahovog dara pamet, su ono što mu dušmani nikada neće oprostiti. On je odudarao i odudara od prototipa Bošnjaka pravljenog desetinama godina u Beogradu i Zagrebu. Nadaren osobinama navedenim naprijed, prisilno sudbinski dodatno školovan po zatvorima i kazamatima bivše države, zbog nikad dokazane krivice, sa doslovno golorukim i podebelo vjerski i nacionalno neosviještenim narodom iza sebe, uspio je, a mi znamo čijim određenjem, poraziti vojno i politički tri nam susjedne dušmanske tada, a po svemu sudeći i sada, zemlje. Uz to je razgolitio pred javnošću licemjernost međunarodne politike, posebno evropskih zemalja i postavio ih na povijesni stub srama. I pored svih jada i belaja sačuvao je i na slobodnim dijelovima Bosne provodio ideju suživota, čitavo vrijeme radeći po zaključcima nacionalno izbalansiranog predsjedništva! Uz njega, kao političari, izrasli su Haris Silajđić, Ejub Ganić, Muhamed Šaćirbegović . Zaista nije lahko, odnosno nemoguće je, takvu istorijsku gromadu smjestiti u vic o Muji, Sulji i Fati. A da se zna, tridesetak godina prije agresije se ismijavajući Bošnjake pripremao teren za zločine. Imalo je to itekako, a i danas ima svoj cilj. Jer nema veze kad ubijaš neke smiješne, glupe ljude i siluješ im majke, žene i kćerke. Možeš na tim „duducima”, prije nego ih pokolješ, zadovoljiti i svoje homoseksualne sklonosti. A za nagradu dobiješ bogatu, lijepu Bosnu za plijen ili njen podobar komad. Znate li šta znači uzeti zvijeri plijen iz kandži? Probajte svom ili tuđem, ako niste u „trendu” pa ga nemate, psu oteti komad mesa iz usta. Ustvari, bolje da ne probate. Loše bi proši. Eto šta je „grijeh” tog državnika, prvog našeg predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. Uspio je poremetiti planove krvolocima. I ne samo to. Ostala je iza njega država B i H u svojim granicama i svojom Armijom, prvi put formiranoj i to u kakvim uslovima. Ostale su iza njega napisane i vrijedne knjige da pomognu poluosvještenim Bošnjacima da do kraja otvore oči, a svojim je primjerom pokazao i dokazao da u svakom vremenu čovjek može hodati uspravan ispod zvijezda! Nije poklekao ni pred dušmanom, a ni pred iskušenjima bogastva. Znamo i da je griješio. I to je ljudski. Najviše su pogriješili oni koji za ovu zemlju ništa nisu učinili niti čine. A kritikovati ne prestaju. Oni sve znaju… Koji su to njihovi rezultati i šta su napravili nakon njegove smrti, pa da možemo reći – „Jeste, on im je smetao! On je bio apsolutista. Griješio je radeći sve na svoju ruku.” Njegova politička sudbina je bila da je skoro uvijek morao odlučivati se za jedno između više loših prijedloga rješenja. Međunarodni faktori su, kako tada tako i sada iz i pticama poznatih razloga, uvijek bili na strani onih koji su rušili Bosnu. Takva su im bila i politička djelovanja. Izetbegović je uvijek bio primoravan da prepozna i izabera samo manje zlo po svoju državu i narod. Bilo mu je suđeno da kroz život nosi zaista veliki teret.
Vrijeme koje protiče sve više pokazuje i dokazuje da se taj čovjek dogovarao, savjetovao, činio „šuru” kao i naš poslanik s.a.v.s. I to ne sa bilo kim. Sem članova predsjedništva kod donošenja važnih odluka tražio je mišljenje onih ljudi i stručnjaka čije je to naučno područje bilo. Tim njegovih najbližih saradnika je bio strukovno i generacijski raznolik i šarolik. Za razliku od ovih današnjih prepotentnih, umišljenih, pohlepnih političara koji su spremni čitavu državu držati na “ledu” dok dobiju funkciju koju žele i kao takvi iz svog okruženja stalno izbacivati sve one čiji bi intelekt mogao razotkriti njihovo neznanje, sujetu i nesposobnost, on se nije stidio pitati za savjet. Mnogobrojni, česti sastanci sa takvim nijjetom obavljani su po rahmetlijinoj želji. Bio je prema općem mišljenju njegovih sagovornika zahvalan slušalac i nikoga nije prekidao u razgovoru, mada mu mnogo toga što bi čuo nije bilo po volji. Rahmetli Alija Izetbegović je znao pocrvenjeti slušajući tuđa promišljanja, ali nikome nije osporavao njegov stav. Važne odluke je donosio sam prihvatajući odgovornost, ali tek poslije mnogobrojnih i dugih konsultacija. Ono što je za našu današnjicu, nažalost, u najmanju ruku neobično je to što se i pored svojih godina, svog iskustva i znanja kao i funkcije na kojoj se nalazio, nije stidio pitati za savjet druge. Slijedio je primjer Muhameda a. s. koji je obavljao šuru (dogovor) po pitanju poljoprivrednih radova, političkih odluka pa i ratne strategije sa onima koji su u tome imali iskustva. Poručio nam je tako da nije pametan onaj koji sve zna, nego onaj koji pita onoga koji zna. A, vidimo šta se nama Bošnjacima dešava iz neznanja. Izgubili smo, naprimjer, između dvadeset pet i trideset posto državnih funkcija koje nam pripadaju po ključu. Na tim stolicama, zahvaljujući nečijoj gluposti, sada sjede Srbi i Hrvati. Presjednik četniteta se javno hvali da je iz državnog budžeta prošle godine uspio oteti jedanaest posto novca. (Nije spomenuo koliko mu je u tome pomogao tadašnji predsjedavajući, a sadašnji, bože nas sačuvaj, ministar državnih finansija). Tim novcem se sigurno finansiraju i otvaraju predstavništava manjeneg entiteta širom svijeta. Bivšeg ministra državne bezbjednosti, Bošnjaka, policija manjeg entiteta pred kamerama TV RS u Sarajevu je privodila na saslušanje u njegovu kancelariju, a on se u prolazu pravdao, govoreći novinarima –„ Ja sam čist, ja sam čist!” Njegov nasljednik je otišao još dalje. On je tužio magistra Fatmira Alispahića, intelektualca i prije svega patriotu, zato što ga je ovaj javno napomenuo da pročita šta piše u opisu njegovog ministrarskog radnog mjesta!
Bošnjaci u vrhu često ne znaju svoj posao. Naučeni kroz vrijeme na individualan, a ne timski rad stide se priznati, prvo sebi, da nisu popili svu pamet svijeta pa umjesto da taj već genetski feler mijenjaju, tvrdoglavo idu iz greške u grešku i tako postaju svjesno i nesvjesno dušmani narodu koji ih je birao.Iz tog razloga se i okružuju saradnicima, isključivo poltronima, čiji je primarni zadatak da što češće podilaze „liderovom” egu. Da ovaj put ne spominjemo njihovu sve prisutniju pohlepu i zbog toga Bosnu punu zaklanih volova zbog kile mesa. Kadrovska politika je rak rana bošnjačkog naroda. Dodajmo tome većinu „truhlih” medija koji će zbog svojih mecena učiniti sve da ometu pošten rad rijetkih sposobnih i odgovornih pojedinaca u vlasti, eto razloga zašto smo tu gdje se trenutno nalazimo.
I na kraju uvijek ono pitanje:” Šta je pisac htio da kaže navodeći za primjer rahmetli prvog predsjednika suverene Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića i način njegovog rada i razmišljanja?” Evo slikovitog odgovora.
Dok je u fudbalskom klubu Sarajevo igrao sadašnji selektor naše reprezentacije i jedan od ponajboljih fudbalera rođenih na ovim prostorima Safet Sušić, trajala je kroz većinu sezona agonija i borba za opstanak mlađeg sarajevskog ligaša. Ovaj fenomenalni igrač je obavezno izvodio sve jedanesterce, kornere, slobodne udarce, aute, a znalo se da će odmah završiti na klupi saigrač, ako mu nije u datom momentu, po njegovoj procjeni, dodao loptu. Pričalo se da trener bez Sušića nije mogao odrediti tim. Iz tog razloga i nasta ona popularna pjesma: „ Ne, sam Safete!”
U prvoj sezoni po njegovom odlasku u inostranstvo F.K. Sarajevo je osvojilo šampionsku titulu! Što će reći, samo timski rad donosi uspjeh, a veličina pojedinca je da svoje kvalitete podredi uspjehu kolektiva (čitaj države). Treba napomenuti da je tako radeći i razmišljajući kasnije, Safet postao nezamjenjljiv reprezentativac one, bivše države, a kasnije i „prva violina” francuskog ligaškog fudbala. Ovo mu je iskustvo sigurno mnogo pomoglo da se sada svi, zajedno sa njim, ali i njegovim savjetnicima i saradnicima, radujemo najvećem uspjehu naših „Zmajeva”, plasmanu na Svjetsko fudbalsko prvenstvo koje će se održati naredne godine u Brazilu.
Dušmani ostvaruju jedinsvo u cilju zla koje im je, nažalost, vodilja na putu planiranog uništavanja Bošnjaka i njihovih tragova postojanja, a Bošnjaci još uvijek u ovoj silom nam nametnutoj Dejtonskoj državi nisu formirali odbrambeni linije otpora prema agresorima i njima odanog dijela domicilnog stanovništva, izdajnika svoje domovine. Kakav je to mentalni sklop u pitanju pa ni jedan Bošnjak političar nije došao,ovih dana, makar da obiđe roditelje i njihovu djecu iz Konjević Polja pred zgradom OHR-a u Sarajevu, kojima je oduzeto ustavom garantovano pravo školovanja na maternjem jeziku. Kakvu nam to poruku šalju izabrani predstavnici? Za koga oni rade? A rahmetli Alija je uspio obići haman sve linije fronta u ratu, noseći svoje teško staračko breme godina na leđima?
Od smrti prvog predsjednika suverene, jedinstvene i nedjeljive države Bosne i Hercegovine prošlo je deset godina Allah rahmetile! Vrijeme koje dolazi će tek otkriti i pokazati veličinu djela tog čovjeka kojeg, nažalost još uvijek, više cijene ljudi van granica ove zemlje nego njegov narod.
