Povodom Dana džamija portal Islamske zajednice u BiH “Preporod” objavio je intervju sa direktorom Vakufske direkcije IZ dr. Senaidom Zajimovićem koji je govorio o procesu odštete za rušenje džamija tokom agresije na BiH. Prije pet godina je predmet protiv Republike srpske je bio pred sudom u Strazburu. S tim u vezi, želimo se podsjetiti da li se šta promijenilo u proteklom periodu te koji je trenutni status ovog i drugih procesa, kao i planova IZ u vezi s tužbama ove prirode.
Od općinskog suda do Strazbura
Prema riječima direktora Vakufske direkcije IZ dr. Senaida Zajimovića, Islamska zajednica vodila je nekoliko postupaka protiv bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska na ime naknade za rušenje džamija, prije svega džamija koje se nisu nalazile u neposrednoj zoni ratnih dejstava. Predmet ovih postupaka je bila naknada štete za porušene vjerske objekte – džamije u periodu 1992-1995. Jedan od najznačajnih postupaka Islamske zajednice protiv Republike srpske tiče se 16 porušenih banjalučkih džamija sa odštetnim zahtjevom od blizu 64 miliona maraka. Javnosti je poznato da je prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci prihvaćena tužba Islamske zajednice, ali je od strane Okružnog suda žalba Pravobranilaštva Republike srpske uvažena, te presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Odlučujući po reviziji, Vrhovni sud Republike srpske je odbio reviziju, a odlučujući po apelaciji Islamske zajednice protiv presude Vrhovnog suda RS-a, Ustavni sud BiH je 21. jula 2015. godine odbio apelaciju kao neosnovanu.
– Sudovi RS-a su se pozvali na, navodnu, zastaru, smatrajući da tužba nije podnesena u roku od tri godine od kada je prestala neposredna ratna opasnost, već nakon četiri godine.
Bespredmetno je bilo naše pozivanje na to da je tužba podnesena u apsolutnom roku, da je shodno odredbi člana 377. ZOO zastara vezana za krivična djela, jer su objekti porušeni ciljano, sistematski i organizovano od RS-a, a za takva djela postoji niz presuda, uključujući i onu Krajišniku, Brđaninu, Plavšić i dr. Islamska zajednica je sve vrijeme zastupala stav da je rušenje vjerskih objekata djelo urbicida, koje spada u okvire djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Objekti su porušeni u područjima gdje nije bilo ratnih dejstava, pa je odgovornost RS-a, odnosno njegovih lokalnih organa nedvojbena. Naravno, stavovi sudova Republike srpske nas nisu iznenadili. Nas je iznenadio i razočarao stav Ustavnog suda BiH čiji članovi su dobro znali o čemu se radilo i u kakvim uvjetima su rušeni vjerski objekti. Ustavni sud BiH je rekao da se odredba člana 377. ne može primijeniti na odgovorno lice, već isključivo na počinioca djela, što u praksi znači da Republika srpska ne može odgovarati za sistemsko rušenje džamija u vrijeme kada nije bilo ratnih dejstava i da za to mogu odgovarati samo pojedinci. Ispada kao da je Ferhadiju džamiju srušio pojedinac, kao da to nije učinjeno organizovano i sistemski, kao i sa svim ostalim banjalučkim džamijama. Ustavni sud BiH je zatvorio oči pred ovim zločinima i uveo pravnu praksu kojom je amnestirao Republiku srpsku za ovakva i slična djela. Radilo se o sporu ukupne vrijednosti 128 miliona KM, od kojih je 64,7 miliona KM bila glavnica, dok se drugi dio odnosio na kamatu koja je dostigla iznos glavnice – objasnio je Zajimović.
Koliko to apsurdno zvuči kada se uzme u obzir samo koliko bi bilo kojem pojedincu trebalo stručnog znanja, ali i eksploziva da digne u zrak toliko džamija. S druge strane, na isti način bi neko mogao kazati da je hiljade Bošnjaka ubio pojedinac ili pojedinci, koji su imali na raspolaganju i oružje i metke za pucanje, i bagere za masovne grobnice, i vozila za čišćenje tijela i krvi s ulica…
Nakon stava Ustavnog suda, Islamska zajednica je prije nekoliko godina podnijela apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, i trenutno čeka ishod, o čemu je Preporod pisao. Iz Strazbura još nije došao nikakav odgovor po ovom pitanju. U Vakufskoj direkciji, ali općenito svi se nadamo da bi Evropski sud za ljudska prava bez imalo predrasuda trebao da uvaži Apelaciju Islamske zajednice.
Slučaj Turhan Eminbegove džamije
Islamska zajednica je pokrenula tužbe i u slučaju pojedinačnih rušenja džamija, a jedna od važnijih tužbi Islamske zajednice bila je i tužba zbog rušenja Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini. Prema riječima Zajimovića Islamska zajednica je tužbu pokrenula 1998. godine u onom objektivnom roku od 3 godine i Općinski sud u Goraždu je donio provostepenu odluku kojom je u potpunosti usvojen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud u Goraždu preinačava presudu i odbija tužbeni zahtjev opet radi zastare, ali ovdje stav Kantonalnog suda je apsurd svih apsurda i protivan stavu svih sudova u BiH, pa uključujući i sudove Republike srpske.
– Ovaj sud smatra da se početak zastare ne može vezati za prestanak neposredne ratne opasnosti, decembar 1996. godine, te smatra da je Islamska zajednica protiv Republike srpske mogla pokrenuti postupak 1992. godine kada je džamija porušena, jer je po mišljenju ovoga suda bio slobodan pristup sudu u Goraždu. Laik koji čita ovaj tekst će zasigurno na jasan način protumačiti neutemeljenost stava ovog suda. Zaključeno je kako je tužitelj ‘već tad, 05. 05. 1992. mogao znati za štetu’, te je mogao podnijeti i tužbu, jer nije bilo ‘nesavladivih prepreka’ da se to učini. Nakon ovakve presude Islamska zajednica je izjavila reviziju pred Vrhovnim sudom BiH, a postupak je u toku – pojasnio je Zajimović i istakao kako je porušen rijetko vrijedan kulturno-historijski spomenik.
RS ističe da se ne zna ko je to uradio, da u to vrijeme nije postojao RS niti njegova vojska, mada svako dijete, pa tako i uređujući sudija zna da su četnici organizovani u vojsku upali u Ustikolinu i porušili sve bošnjačke kuće uključujući i džamiju.
Medžlis Mostar protiv RS-a zbog rušenja 18 džamija u Hercegovini
Pored ove džamije poznato je da je Ustavni sud BiH odbio kao neosnovanu apelaciju Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Mostar podnesenu protiv presude Vrhovnog suda RS kojom je odlučeno da RS nije odgovorna za rušenje 18 džamija u Hercegovini. Vrhovni sud Republike srpske donio je tu odluku 23. oktobra 2014. godine i time potvrdio odluke nižih sudova. Identičnu odluku prethodno su donijeli Viši privredni sud u Banjoj Luci 23. februara 2012. i Okružni privredni sud u Trebinju 30. juna 2011. godine. Na te presude žalio se mostarski Medžlis i na kraju podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je ocijenio da je ona neosnovana.
– Podsjećamo, Medžlis je podnio tužbu protiv Republike srpske i BiH za isplatu materijalne štete zbog rušenja tih vjerskih objekata u toku rata. Radi se o rušenju džamija u Nevesinju i još nekim hercegovačkim mjestima. Tražena je naknada štete, a redovni sudovi su odlučili da je tužbeni zahtjev zastario. Nezadovoljan takvom odlukom, apelant se obratio Ustavnom sudu, ali je apelacija odbijena. Afirmisan je stav redovnih sudova koji se oslanja i na standarde Evropskog suda za ljudska prava kada je riječ o institutu zastare i o Zakonu o obligacionim odnosima – kazao je Zajimović te naveo i slučaj pojedinačne tužbe protiv Republike srpske i tužbu zbog granatiranja Gazi Husrev-begove džamije koju je podnio Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu, sa odštetnim zahtjevom u iznosu od 200.000 KM.
Nažalost, i ova tužba je završila kao i prethodne, jer sada sudovi slijede prakse drugih sudova koji više i ne razmatraju svaku tužbu pojedinačno niti se unose u meritum stvari.
Važno mišljenje Suda u Strazburu
– Zbog ovih činjenica mislimo da trenutno nema efekta pokretati tužbe ove vrste, jer je Ustavni sud dao mišljenje i ustanovio pravnu praksu kod predmeta ovakve vrste i samim time unaprijed znamo rezultat takvih postupaka. Međutim, ukoliko bi se desilo da Sud u Strazburu da drugačije mišljenje i zauzme drugačiji stav u kojem bi eventualno ukazao da ne postoji zastara onda bi uslijedili novi postupci ne samo za vjerske objekte već i za druge objekte fizičkih i pravnih lica čija je imovina uništena u toku rata. Da li će biti ovakvih ili sličnih postupaka u budućnosti puno ovisi od mišljenja pravnih eksperata iz Strazbura. Naša apelacija je trenutno tamo i nadamo se da će ovaj sud, za razliku od Ustavnog, donijeti ispravnu presudu – pojasnio je Zajimović.
U vezi sa presudama protiv RS-a istakao je da Islamska zajednica nije izgubila postupak protiv RS-a kao takav.
– Izgubljen je samo dio koji govori o materijalnoj nadoknadi štete. IZ ga nije uspjela realizirati zbog navodne ‘zastare’. Važno je napomenuti da je dokazano da su banjalučke, kao i druge džamije, rušene ciljano, sistemski i planski od strane tadašnje policije i rukovodstva RS. To su nesporne činjenice koje su dokazane i utvrđene u toku sudskih postupaka. U toku postupka utvrđene su veoma važne okolnosti pod kojima su džamije rušene. Džamije su minirane sistematski, pod nadzorom policije i stručnjaka, a nakon rušenja, ostatke su uklonile vojne građevinske mašine. Prije rušenja stanovništvo je obaviješteno o zabrani kretanja, vršene su pripremne radnje, na snazi je u vrijeme rušenja bio policijski sat i dr. – kazao je Zajimović.
Nakon svega iznesenog, Zajimović kao odgovoran član ove Zajednice, ali i kao uposlenik čija je Ustanova direktno učestvovala u sudskim postupcima, izrazio je svoj stav riječima: “Svima je poznata činjenica da je oko 700 džamija i vjerskih objekata porušeno za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. I bez sudova svaki čovjek u ovoj državi zna ko je rušio džamije. Isto tako svaki čovjek zna da džamije nisu rušili neodgovorni pojedinci. Iza rušenja džamija stajao je sistem koji je planski i ciljano postavljao vjerske objekte za ratne ciljeve. Ako je tužbeni zahtjev za rušenje 16 banjalučkih džamija iznosio 64,7 miliona KM i isto toliko kamata, zamislite koliki bi zahtjev bio ukoliko bi se podnijela tužba za rušenje svih preko 700 džamija, ali i drugih objekata? Čiji bi to budžet mogao izdržati? Možda baš u ovoj činjenici leži odgovor zašto sudovi nisu donijeli jednu ovakvu odluku. Možda baš u ovoj činjenici leži konstatacija da se ipak radi o političkoj odluci koja je nastala kao rezultat pritisaka na sudove, što u našem slučaju i nije neobično!”
Naravno, ne treba zaboraviti da je rušenje džamija imalo za cilj i uništavanje kulturnog naslijeđa jednog naroda, jedne cijele nacije. Rušenjem džamija se htio postići cilj zatiranja sjećanja i uništavanja dokaza o višestoljetnoj egzistenciji jednog naroda na ovim prostorima. Prema mišljenju historičara Colina Kaisera, svjedoka Tužilaštva na suđenju Radoslavu Brđaninu, bivšem predsjedniku Kriznog štaba tadašnje Autonomne regije Krajina, u Haagu osuđenom na 30 godina zatvora, “minareti su uništavani s namjerom da se izbriše posljednji trag islama na prostorima s kojih je već protjerano bošnjačko stanovništvo”.
