Autor: Yasin Aktay
Odnos između Ankare i Rijada počeo je naglo zahladnjivati nakon vojnog puča u Egiptu kojim je svrgnut prvi demokratski izabran predsjednik zemlje Muhammed Mursi. Svi već znaju da je Saudijska Arabija podržala vojni puč, finansirala ga i još uvijek finasira režim koji je potom uspostavljen, dok je Turska jedina zemlja koja je jasno stala protiv vojnog puča.
Saudijski mediji su, umjesto da racionalnim i logičnim dokazima brane postupak svoje zemlje, odmah započeli kampanju protiv Erdogana i njegove vlade proglasivši ih„ihvanijama“ (pripadnicima Muslimanske braće), iako Turska nije branila navedeni pokret kao takav, nego ljudska prava i demokratske principe, a suprotstavila se vojnom udaru kao metodi političkog djelovanja.
Nakon vojnog udara u Egiptu oko 100.000 ljudi je uhapšeno i izloženi su različitim vrstama zlostavljanja, hiljade nevinih je ubijeno, brojni ranjeni. Oko 60.000 je još uvijek u zatvoru u nehumanim uslovima, izloženi svakodnevnoj torturi, bez adekvatne medicinske njege, bez pravednog suđenja… ti ljudi bez obzira na vjersku i ideološku pripadnost zaslužuju da se stane u njihovu odbranu. Turska je učnila ono što je bila obaveza svih zemlja, naročito muslimanskih, a to je da dignu svoj glas protiv nehumanog postupanja novog egipatskog režima prema ideološkim protivnicima. To nema nikakve veze s tim što je u pitanju pokret Muslimanska braća.
Ovaj pokret je danas prisutan širom svijeta i dobor organiziran. U nekim zemljama njihova stranka je na vlasti, u nekim je dio vladajuće kolacije, a u nekim zemljama predstavlja najjaču opoziciju. Oni su sposobni na uspostave nekoliko država, a ne jednu, no, ovaj pokret je davno, jasno i decidno, odbacio nasilje i terorizam kao metodu svog djelovanja. Tačno je da postoje pojedinci, počinioci terorističkih djela, koji su nekada bili članovi ovog pokreta, ali je činjenica i to da ovakve individue svoju nasilnu prirodu nisu mogle ispoljiti dok se nisu izdvojile iz pokreta, stoga je nepravedno kriviti ovaj pokret za postupke pojedinaca koji su ionako napustili pokret.
Saudijska Arabija bi trebala shvatiti da je tursko iskustvo potpuno drugačije od ihvanskog, ali za tursku je pokret Muslimanska braća nepobitna realnost islamskog svijeta koju treba prihvatiti. Isto kao što, umjesto produbljivanja jaza između Saudijske Arabije i Irana, Turska pokušava približiti njihove stavove.
Po mom sudu, sudijska bojazan od ihvanija nije opravdana, jer nema ni jednog jasnog dokaza da je ovaj pokret neprijateljski nastojen prema vladajućoj dinastiji u Saudijskoj Arabiji. Na stranu stavovi nekih pojedinaca koji su lični i stoga nisu relevantni.
Koliko su Muslimanska braća željna da imaju dobar odnos sa vladajućom saudijskom dinastijom najbolje se može vidjeti iz toga što se ovaj pokret, uprkos saudijskoj podršci Sisiju i oštroj kampanji protiv njihovog pokreta, suzdržao od neodmjerenih i oštrih komentara protiv Saudijske Arabije.
Da je dinastija Saud kadra pravilno izvagati ko su im istinski prijatelji, a ko neprijatelji, shvatili bi da u islamskom svijetu, osim Muslimanske braće, nemaju nijednog snažnog i utjecajnog društvenog i političkog pokreta koji je spreman na iskreno prijateljstvo i savez sa dinastijom.
U onoj mjeri u kojoj neopravdanu bojazan od Muslimanske braće pretvara u političko djelovanje upereno protiv jedne velike grupe muslimana, u tolikoj mjeri Saudijska Arabija potkopava svoje vlastite društvene temelje.
Ovaj tekst završio bih s napomenom da je razlog njegovog pisanja da u ovom blagoslovljenom mjesecu ramazanu učinim koliko mogu u svjetlu kur‘anskog imperativa: “Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (Hudžurat, 10)
Preveo: Abdullah Nasup
