Piše: Sejfudin Dizdarević
Nedavno sam prisustvovao jednog zanimljivom workshopu o temi “rasizam”. Na početku svog izlaganja referent je s nama proveo jedan eksperiment. Svakog od prisutnih je zamolio da na papir napiše sedam osobina koje smatra najvažnijim u izgradnji svog identiteta. Nakon što smo bili gotovi, zamolio nas je u dva-tri navrata da prekrižimo one koje smatramo manje važnim, dok na kraju nije ostala samo jedna jedina osobina. Auditorij je bio većinom muslimanski, ali stepen prakticiranja islama među njima je varirao. Ovaj podatak je važan zbog zadnje osobine koja je ostala kao najvažnija. Dok je kod muslimana praktičara to bila „vjera”, kod drugih su bili zastupljeni„obrazovanje”, „jezik” „porodični odnosi” itd. Zanimljiva je i informacija referenta zbog čega je želio da se ograničimo na jednu osobinu – a to je da razumijemo dehumanizaciju rasista koji od brojnih osobina koje su prisutne kod jedne osobe (u našem eksperimentu taj broj je bio ograničen na sedam) oni biraju samo jednu, i to onu koja odvaja njih od objekta njihovog rasizma. Prilikom analize koja je nakon toga uslijedila bila je uočljiva razlika u nošenju s redukcijom na jednu osobinu: dok su one osobe koje sebe definišu putem osobine koja je suprotna većinskom stanovništvu (vjera) redukciju doživljavale samo kao potvrdu svog identiteta, dotle su se osobe koje su odabrale jednu od osobina svojstvenih i većinskom stanovništvu („obrazovanje”, „jezik” „porodični odnosi”) mnogo teže nosile s redukcijom na osobine koje njima samima nisu prioritetne, ali preko kojih ih definišu rasisti.
Ovaj bolni proces buđenja, odnosno saznanja da uprkos odbacivanju onih identiteta koje ne dijeli većinsko stanovništvo, to nije doprinijelo tome da budu prihvaćeni kao ravnopravni članovi društva, zadnjih godina uočljiv je među visokoobrazovanim potomcima turskih gastarbajtera, koji zbog latentnog rasizma u Njemačkoj na tržištu rada ne nalaze posla i zbog toga se vraćaju u zemlju svojih roditelja, neplanski pomažući ekonomski napredak kojem Turska zadnjih godina svjedoči.
Mi, bosanski muslimani, na svojoj koži smo iskusili uzaludnost odbacivanja onih identiteta koji su nas činili zasebnim u nadi da će naša autonegacija pospješiti naš položaj u socijalističkom društvu. Nažalost, naše trogodišnje buđenje iz ove iluzije popraćeno je ubijanjima, silovanjima, etničkim čišćenjima i svakim mogućim neljudskim ponašanjem koje su nam priredile komšije za čiji hatar smo prakticirali petodecenijsku samonegaciju.
Vrijednost islama ne leži samo u regulativama na relaciji Bog – čovjek. U međuljudskim odnosima islam ima mehanizme da muslimane sačuva od iluzija koje oni zbog svoje udobnosti i kratkovidnosti žele da budu istinite. Islam sprečava naprasno buđenje svojih sljedbenika jer ih već unaprijed upozorava da spavaju na jedno oko. Jedan od razloga zbog kojih je period od 1992. do 1995. za nas bio u toj mjeri razarajući jeste i taj što smo totalno nespremni dočekali genocid. Van granica naše mašte se nalazila mogućnost da bi naše dojučerašnje komšije bile u stanju uraditi takvo nešto.
„Antisemitima ne trebaju Jevreji da bi bili antisemiti”; ovo jednostavno saznanje iz istraživanja o rasizmu ukazuje na jednu činjenicu koju mnogi muslimani danas previđaju – a to je da postoji mržnja rasista prema određenim grupama ljudi koje s njima nisu ni u kakvoj relaciji. To znači da jedan dobar dio islamofoba ima negativno mišljenje o objektu svoje mržnje (nas zanimaju islamofobi, ali ista stvar je i s antisemitima ili bilo kojim drugim rasistima) bez obzira na to da li objekt (muslimani, Jevreji, crnci itd.) svojim ponašanjem doprinosi ili odmaže slici o njemu kakvu rasist ima. Da li će im poći za rukom da svoje pozicije koje cvatu na periferiji društva – i zbog toga su ekstremne – uspješno instaliraju u društvu zavisi od brojnih faktora. Jedan od najvažnijih je stepen odlučnosti državnih i civilnih struktura društva da im se suprotstave i na taj način im ne dopuste prodiranje u centar društva. Postoje brojni mehanizmi pomoću kojih se državna aparatura i civilno društvo hvataju u koštac s pomjeranjem ekstremizma ka sredini: uspješna izolacija onih koji zastupaju antisemitske ili homofobne stavove je pokazatelj da je izolacija moguća. Ali njoj prethodi društveni konsenzus koji u slučaju islama ni u začetku nije prisutan. Islam se još uvijek poima kao nešto prijeteće, slika na kojoj rade brojni društveni akteri većinskog društva. Muslimanski radijus djelovanja je maksimalno ograničen i ovdje leži odgovor onima koji su podlegli iluziji da bi se stanje muslimana popravilo ukoliko bi se mi uvjerljivo, odlučno suprotstavili ekstremistima iz svojih redova. Takvima za razmišljanje: ako je negativna slika islama nastala politiziranjem islama (kolokvijalno poznato kao „islamizam”) kako to da zapadna društva ne reaguju na isti način kad se jedna druga vjera – judaizam – ispolitizira i od nje nastane jedna teroristička ideologija (cionizam)?
Zbog čega niko iz zapadnih društva ne traži distanciranje Jevreja od „političkog pervertiranja judaizma”?
