Djeca, draga djeca, najnemoćnija bića u prirodi ? Da li to znamo i jesmo li svjesni toga? Da li ih smijemo prepustiti samo njihovoj sudbini, nekome, bez naše posvećenosti? Sve su prilike da ih prepuštamo, tamo nekome, nikome! Pa se pitam, šta bi se moglo reći o povjerenju koje ovaj narod gaji prema kancelariji OHR – a, u Sarajevu, u BiH, kancelariji – instituciji koja ne zna niti je u stanju definisati sebe i svoje dužnosti, da ne kažem ovlaštenja? Šta reći o onima koji predstavljaju tu kancelariju – instituciju? Ustvari, da li je to, uistinu, institucija? Da li tu instituciju smijemo smatrati i zvati je respektabilnom? Da li ćemo one koji je predstavljaju zvati licemjerima ili jednostavno humanitarnim kriminalcima, one što sjede i iza zavjesa, u svojoj dobro osiguranoj tvrđavi, posmatraju agoniju nemoći, agoniju dječice koja dane i noći provode na zemlji pored rijeke koja, nažalost, u ovom vemenu i nije rijeka. Mora se priznati, ti isti posmatrači se sjetiše, čudo da se desi, jednog dana u jedno jutro da toj nevinoj dječici pošalji toplu čokoladu, da djeca vide blagodati i humanost Evrope!? Ironija, bezobrazluk, nema defnicije? Druge reakcije na tu situaciju, situaciju bolne patnje i beznađa za tu djecu, iz te institucije, nije bilo osim izigravanja i glume nekakve jalove diplomatije i uvježbane elokventnosti! Samo prazna priča. Da se vratim rijeci, ta rijeka je u ovom trenutku samo kanalizacija, mogli bismo reći kanalizacija ljudske savjesti? Rijeka koja porađa zaraze svih vrsta? Ali, ovdje i sada, ne treba da je riječ o rijeci, rijeka nije kriva, ona ne porađa ljudsku pokvarenost, nego je obrnuto, ljudska pokvarenost i nemoral truju i obezvrjeđuju rijeku, obezvrjeđuju ideale, ideale, prije svega ljudskosti! Treba li nešto više? Ipak, na kraju, rijeka će pobijediti i ostati rijekom! A šta ćemo mi? Ustvari, pita li se bilo ko, šta se to dešava? Niko ne zna niti broji provedene dane i mračne noći djece pored te rijeke, zagađene otrovima ljudske pohlepe i pokvarenosti, tu ispred dobro osigurane tvrđave međunarodne zajednice koja nam “pomaže”, koja nas”usmjerava i uči demokratiji”? Oni nas uče kako da živimo zajedno, kakve li ironije, kao da mi to nismo naučili i znali, davno, stotinama godina prije njih!?
Ipak mi smo poslušni, slušamo i “učimo”. I šta drugo reći nego, hvala im, zaista, za napore da u narodu “probude svijest za …”, neizmjerna im hvala na iskazanom dušebrižništvu. Oni rade svoje! A mi, šta mi radimo, ovdje se broje i zna se, da je do slijedeće zimske olimpijade ostalo, tačno, 100 dana! Zamislite! Idemo dalje. Neukom narodu ovdje se stvaraju perfidne euforije o nekakvom istorijskom uspjehu “naših zmajeva”? Šta je to i čemu sve to? U našim medijima, slobodno ih mogu nazvati “nazovi medijima” prenose se detalji o broju postignutih golova za taj i taj klub “našeg fudbalskog reprezentativca”, tamo negdje!! Dijasporca, rekao bih! Zamislite, našem narodu se servira i to koliko je neko u NBA ligi imao asistencija i skokova! Veoma interesantna i životno važna vijest ovom narodu!!! Pa, to se više ne može nazvati ni domaćim glupostima, to su, jednostavno rečeno, plasirane informacije pokvarenih umova, ovdašnjih “umova” opsjednutih uvjerenjima o vlastitim vrijednostima, umova opsjednutim njihovoj samoproglašenoj istorijskoj ulozi spašavanja naroda! Da nije tragično bilo bi, neznam kako, kako bi bilo? Pita li se bilo ko, šta će se desiti sa tom dječicom, tamo ispred tog OHR -a, kojoj se zabranjuje učenje, obrazovanje, pravo na dostojanstvo i uspjeh. Ne! Izgleda da je odgovor jednostavan, a što bi to oni trebali i biti obrazovani, učeni, intelektualci? Oni su Bošnjaci!? Mogu i treba da budu, bez potcjenjivanja i uvrede bilo koga od onih koje navodim, samo radnici u livnicame, željezarama, drvosječe, smetljari, hamali, čistači hala i kanala … ? Da lli je to, novi test izdržljivosti, sada samo za bošnjačku djecu, pa ako prežive možda ih treba prevesti u kršćansko misionarsku uniju organizacija u BiH? Tada bi, zasigurno, agonija te djece hitno bila hrješena, djeca bi dobila identitet i, naravno, svako jutro toplu čokoladu! Da bi se ovo zlokobno rješenje i taj odgovor barem dijelom ubllažio, izgleda da se ne može zaobići ili prešutjeti jedino logično pitanje koje se nameće u mnoštvu pitanja, pa gdje ste vi, domaći glasnogovornici humanizma, ljudskih prava, prava na izbor, gdje ste vi što pozivate i što ste pozivači na narodnu neposlušnost, vi koji ste pozivali na kafu i na i teferić svaki dan u 12 ispred institucija BiH, gdje ste vi četverorazredni glumci željni neostvarene a sanjane promocije i od svega najviše željni da osvojite vlast na slijedećim izborima, gdje ste vi “urbani” za koje su svi “neurbani” koji nisu sa vama na kafi i na teferiću svaki dan u 12? Da vas podsjetim, za takve i slične vlastoljupce, bezvrijedne, neprevaziđeni Đoni još davno je rekao: “sve bi dao da se proslavi”! Da, istina je to. Tužna?
Zašto se vi, promašeni karijeristi, barem na trenutak ne zamislite i upitate, pa ta djeca što noći i dane provode pored te rijeke, čekajući rješenje za vlastiti identitet, mogla su biti i vaša djeca? Zašto se sada ne oglasite, vi, pozivači na narodnu neposlušnost i pozovete ljude da dođu pred taj OHR, da biste, tim činom, pokazali svoju solidarnost i iskazali uvjerenje da je pravo na izbor legalno i demokratsko pravo. Takav vaš čin bio bi pozdravljen i prihvaćen i vjerovatno bi bio veliki doprinos vašoj, još, neostvarenoj želji za vlašću. Vjerujem da bi vam to koristilo. Ali, vi se niste sjetili takve mogućnosti, jer nije vrijeme za teferić i kafu u 12? Duboka je jesen 2013 – te! Gdje ste vi iz tih silnih i dobro plaćenih nevladinih organizacija koji nam prodajete svoje glupave performanse, kojekakve festivale, vi koji nas uvjeravate da je halloween kulturni događaj, vi koji nas doslovno “ubijate” učeći nas o demokratiji o evropeizaciji, o pomirenju, regionalizaciji, o potrebi humanijeg odnosa prema životinjama, o zaštiti pašćadi koja kruže gradovima BiH ujedajući djecu i ljude. Izgleda da su ta pašćad jedini putokaz našoj evropeizaciji? Gdje ste vi čuveni “zviždaći” i vi “sekundanti”, brojači sekundi, utroška, naravno. Da li ste i vaše sekunde debilnog sjedenja uključili u te cifre koje vam mi plaćamo, od svojih usta i otimanjem od usta te dječice, zaboravljene pred tim OHR – om. Gdje ste vi, vajni TV voditelji koji lijete “krokodilske suze od sreće” u Litvaniji, vi koji neartikulisano urlate od tobožnje sreće, vi koji od gospodina Visokog … tražite “stručno” mišljenje i impresiju o uspjehu reprezentacije a ne sjetiste se ili nemate m..a da tog istog gospodina Visokog, tu, za vrijeme tog događaja, upitate zašto nije usmjerio svoju pažnju za rješavanje žalosne sudbine djece, na milost i nemilost, ostavljene pred tim OHR- om. Upitaste li tog gospodina, da li je posjetio, primio tu djecu, da li ga zanima njihov opstanak i budućnost i šta je uradio u tom smislu? Zašto, umjesto neartikulisanog urlanja, niste smireno i razgovijetno, podsjetili tog gospodina da je to, između ostalog, bila njegova zadaća i dužnost kao gospodina Visokog …? Pitam se, zašto je on uopšte i došao tamo, u Litvaniju? Zašto? Voli Bosnu? Svaka čast fudbalskoj reprezentaciji, ali ne i vama, vajni TV voditelji, kojima je po svoj prilici, po onoj “ne talasaj”, uskraćena prirodna razlika koja odvaja muškarca od žene! Bilo bi moralno, sa vaše strane, da ste tom gospodinu, njegovoj personi lično, toplo i prijateljski savjetovali GO HOME Mr Visoki … ! Ali, kako to reći kad ste vi bili opijeni, opijeni ….. , srećom? Ko bi se toga mogao, tada, sjetiti? Da li ste vi “čuveni voditelji” nekad pomislili i razmišljali, barem na tren o tome, šta ako, ne daj Bože, izgubimo tu djecu hoćemo li izgubiti i drugu, još nerođenu? Hoćemo li sutra imati bilo kakvu reprezentaciju, sport? Možda, samo reprezentaciju penzionera ili ne daj Bože, još gore, samo reprezentaciju sjedeće odbojke!? Ponovo citiram neprevaziđenog Đonija: “užas je naša furka”. Užas, da. Dosadašnji odnos, vaš, naš, gospodina Visokog … , briga – nebriga prema djeci ostavljenoj pred kapijama OHR – a daju jasan odgovor. Alternativa ne postoji, ostaje samo BOLNI VRISAK i još jedan dolazak, pred tu uzvišenu kuću što je nazvana OHR – om, nove grupe bošnjačke, entitetske djece! Nazire li se makar mali tračak nade za rješenje agonije? Čini se, ipak, od svega je najvažnije bilo biti snimljen u pozi kako se liju”krokodilske suze sreće”, na stadionu, tamo u Litvaniji? Djeca ispred OHR – a, koga briga, vama nisu vrijedna, to su entitetska djeca, šačica djece?
Mi imamo”zmajeve”!!! Ostaje da je samo to važno! Stadioni, oni fudbalski, postadoše kultura življenja! Gladni stomaci se mogu popuniti i sadržajem iz kontejnera.
Zato, sve navedeno može se sublimirati samo u zaključak, sramite se svi gore spomenuti i vi, transparentni i netransparentni, sposobni da konstatujete samo ono što je prohujalo, što je bilo jučer, što je gola evidencija, bez ideje i prijedloga, da ne kažem kreativnosti!? Naravno, sramiti se može samo onaj ko srama i u tragovima ima u sebi?! Sjedite, šutite, dobro vam je, ne talasajte jer moglo bi se svašta dotalasati do vaših usta! To je vaše rješenje!
Na kraju, ne želim da govorim o vlasti, ne želim da ih pitam da li su odgovorni ili ne, samo ponavljam, sjetimo se , SVI, da su to mogla i mogu biti i naša vlastita djeca, najljepša vrijednost ovog svijeta. A Djeca, ostavljena i zaboravljena ispred OHR – a, ustvari, i jesu naša Djeca. Zaboraviti na vlastitu Djecu i svu dragu Djecu svijeta, više je od Sramote, viiše je od Grijeha. Ima li šta gore?
