Piše: Ramiz Hodžić
“Jutros su bajram-namazu prisustvovali mnogi građani Sarajeva, među njima veliki broj nemuslimana”. Zamislite ovakav medijski naslov nakon klanjanja namaza na prvi dan bajrama. Zvuči nerealno i smiješno, pomalo sablasno da stojite u saffu sa komšijom Vjekoslavom i Ivanom, pozanikom Bojanom i Dražom ili sa nekim tamo Matijom, Stankom, i Zdenkom. Nezamislivo je da se laktate sa Šimunom i Smiljanom na ulazu u džamiju u želji da što bolje čujete bajramsku hutbu. Nije ova naša imaginacije baš bez osnove, jer se nešto slično veće decenijama događa, ali sa obrnutim ulogama. Desetljećima su, ali i večeras će Bošnjaci muslimani hrliti na ponoćku u sarajevsku katedralu Srca Isusova.
Bukvalno će se mnogi Bošnjaci večeras gužvati u želji da čuju govor kardinala, da se nagledaju kipova, ali prije svega da ih vide sarajevski katolici. Mnogi katolici mrznuće se ispred katedrale, njihova mjesta zauzeće neki enveri, mirze, almiri, edini, amiri, enise… Zašto Bošnjaci iz Sarajeva ovo rade? Ima tu dubljih kompleksa, ali je jedan najznačajniji razlog za ovo samoponiženje: Bošnjaci žele poslati poruku da su miroljubivi, da nikoga ne mrze, ni one koji nisu njihove vjere, pa u tom nagonu za dokazivanjem svoje dobrote i miroljubivosti, hrle u katderalu da dočekaju dan Božića, da ih vide sugrađani katolici.
Lijepo bi bilo kada bi Bošnjaci jedno shvatili da ne trebaju djeci nadijevati nemuslimanska imena, upisivati ih u katoličke škole, ići na ponoćke, jesti čvarke i umirati sa nezelenim smrtovnicama da bi dokazali svoju miroljubivost. Mnogo puta u historiji, a ponajviše u proteklom ratu, muslimani BiH su dokazali svoj antifašizam i humanost jer nisu nikoga protjerivali niti bacali u masovne grobnice. O tome govori i kameni svjedoci, oko 650 srušenih džamija i sve sačuvane crkve.
Ne idite večeras na ponoćku, naspavajte se pa hairli ustanite na sabah-namaz.
