Piše: Sead Zubanović
Narod čijih je dvadeset pet hiljada pripadnika, samo na jednom mjestu, učestvovalo u planskom ubijanju preko deset hiljada 
golorukih civila, prvom genocidu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, a zatim doživio da njegova, u to vrijeme još nerođena omladina, na sportskim manifestacijama nosi transparente sa natpisima: Nož, žica, Srebrenica i skandiranjem ovog jezivog slogana bodri svoje ljubimce, zaista ima razloga da se zabrine nad svojom budućnošću. Još više razloga za brigu ima bošnjački narod koji je u historijskom kontinuitetu postao stalna žrtva kolektivne histerije svojih komšija.
Izvor Mržnje
Gdje izvire ta ogromna mržnja koja je odrednica novim generacijama srpskocrnogorskog naroda? U čemu se to nalaze motivi, razlozi i opravdanja za činjenja zla drugom i drugačijem? Otkud proističe pravo na osvetu zbog koje se ubijaju, kolju, pale živi ljudi, siluju žene, muškarci i djeca?
Može li ljudski um shvatiti kolika je to monstruoznost bagerima iskopavati i pri tome komadati tijela pobijenih žrtava, odvoziti ih i ponovo bacati i zatrpavati u još dublje i skrivenije jame sa namjerom prikrivanja kolektivnog zločina?
Šta reći za psihičko stanje tog naroda iz Bratunca i okolnih srpskih sela, u većini žena pa zatim i muškaraca, koji su danima poslije ovog pogroma pljačkali napuštene bošnjačke kuće u Srebrenici, vodeći i vozeći ukradenu stoku, namještaj i sve što se ponijeti moglo u kamionima, automobilima, zaprežnim kolima, na konjima i kojekakvim kolicima. Snimci tih odlazećih i dolazećih pljačkaških kolona u kojima je bilo i mnogo njihove djece, ovjekovječeni kamerom kanadskog vojnika Unprofora, lede krv u žilama gledatelja svojom bezdušnošću. Kralo se i otimalo sa mrtvih i od mrtvih.
Pa kakva je to vrsta ljudi čiji vlastodršci i crkveni vrh organizuje narodne mase da svečano dočekuju, nakon završenog robijanja po svjetskim kazamatima, kao velike heroje ratne zločince, ideologe i izvršioce ovog i sličnih planetarnih zala počinjenih širom BiH?
Prvi šovinista u Srba bio je njihov opismenitelj, Crnogorac Vuk Karadžić sa svojom konstatacijom, da su Srbi svi oni koji govore štokavskim dijalektom. Najobrazovaniji Srbin tog vremena, Dositej Obradović, na istom fonu je rekao da Bošnjaci pravoslavci, Bošnjaci rimokatolici i Bošnjaci muhamedanci govore srpski jezik ma kako ga oni nazivali. Rečenicom koja je gnusna laž i čije je uporište samo u mitu, a glasi da Srbija ima historijsko pravo na Bosnu zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne države, Ilija Garašanin je 1844. godine kompletirao tajni plan vanjske i nacionalne politike tadašnje, tek formirane, vazalske kneževine Srbije.
Plan se počeo provoditi za knjaza Miloša Obrenovića, a njegovo postojanje je skrivano, sada se vidi sa kojim razlogom, sve do 1906 godine. Pozivajući se na takozvano Dušanovo carstvo koje je pored Kosova još jedan od najvećih velikosrpskih mitova, dakle laži, plan svojata i Crnu Goru, sjevernu Albaniju, tačnije Kosovo kao i Srem, Banat i Bačku.
Tako je nastala pansrpska ideološka krilatica: Srbi svi i svuda. Na istom ovom fonu ujedinjenja svih Srba osmišljen je i čuveni SANU-ov Memorandum iz 1986 godine. Jedna od glavnih Garašaninovih uputa bila je naglašena preporuka da se oprezno napiše historija koja će djelovati u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka sve tri vjeroispovjesti. Međutim, pisanje zajedničke historije nije imalo nikakve logičke šanse. Najstariju, dugo vremena najbogatiju i najjaču državu na Balkanu, srednjovjekovnu Bosnu, i njenu historiju od Humačkih ploča kao prvih pisanih tragova njenog postojanja skraja jedanaestog vijeka, preko Kulina bana do moćnog kralja Tvrtka i njenu višestoljetnu neprekinutu kraljevsku lozu kao i ogroman međunarodni ugled, pomiješati sa nomadskom prošlošću pravoslavnog stanovništva tek formirane vazalske kneževine Srbije, nije bilo moguće baš nikako učiniti. Iz tog razloga se, s ciljem lakšeg anektiranja Bosne, ubrzo krenulo sa nasilnim razdvajanjem njenog stanovništva, Bošnjaka, na vjerskoj osnovi.
Mada do tada nije bilo nikakve narodne veze između Bošnjaka pravoslavaca i Srba, Garašanin dalje razrađuje svoju plan ovako: Na istočnog veroispovedanija Bošnjake, veći upliv imati neće za Srbiju težak zadatak. Nažalost, bio je u pravu. Sve bune i ustanci tog vremena su bile posljedica direktnog huškanja bosanskog pravoslavnog življa od strane Srbije i Crne Gore i njihove finansijske i vojne pomoći. Svakim danom slabija Otomanska imperija je zbog svoje nemoći prešutno dozvoljavala da se u pogranična krajeve Bosne iz Crne Gore smišljeno, a vremenom i dublje prema unutrašnjosti, naseljavaju Cnogorci koji su po naravi oduvjek bili prgavi, nasilni, skloni tuči, svađi, ubistvima i krađi.
Na takav način, primorani su da se udaljavaju od njih i protjerivani starosjedioci, Bošnjaci muslimani. Uz pomoć tadašnje kršćanske Evrope i Rusije, Srbi su prvi put dobili svoju državu 1862. godine! Na ovom mjestu treba aposrofirati činjenicu da su Bošnjaci pravoslavci i dalje, sve do 1920. godine bili pod vjerskom upravom Carigrada. Za milion i po zlatnih franaka je SPC od Carigradske patrijaršije doslovno tada kupila pravo na svoju vjersku nadređenost nad pravoslavnim stanovništvom u BiH. Već iduće, 1921. godine vlada Kraljevine SHS provodi agrarnu reformu, ustvari ozakonjenu državnu pljačku, otima 546 000 hektara zemlje od Bošnjaka muslimana i djeli je Srbima, novoimenovanoj naciji u Bosni.
Na takav način su Bošnjaci pravoslavci, sada Srbi, dojučerašnji kmetovi, postali zemljoposjednici i slijepi poslušnici beogradske politike. I ova činjenica je jako bitna, a to je da se Srpska pravoslavna crkva proglasila svetosavskom tek 1930. godine. Ovo su neupitni podaci o historiji pravoslavlja, vere pradedovske, u Bosni.
U međuvremenu, Bošnjaci katolici su pod uticajem propagande iz Zagreba, takođe u većini, pristali da nacionalno postanu Hrvati. Činjenica je da su pravoslavni vjerski službenici u Bosni, pod ingerencijom Carigradske patrijaršije uvijek bili uz Otomansku vlast, uživali u svom povlaštenom statusu i agitovali protiv bilo kakvih pobuna Bošnjaka pravoslavaca. Međutim, kada je već bilo jasno da će evropske države zajedno sa Rusijom protjerati Otomane sa ovih prostora, u cilju zaštite svog privilegovanog položaja, oni postaju čak i podstrekači buna.
Crkveni vrh izmišlja i afirmiše navodne narodne predaje o otimanju srpske djece nazvane danak u krvi i njihovom prisilnom školovanju za turske vojnike, janjičare, što je čista nebuloza kao i takozvano pravo prve bračne noći koje su, po njihovim predajama, uživali vlasnici zemlje, tadašnji begovi. Dok bi musliman zemljoposjednik bio u postelji sa tog dana tek vjenčanom nevjestom, njen bi muž, kmet pravoslavac, tu čitavu noć morao vodati u krug njegovog konja. Po tome je i ova izmišljotina nazvana šetanje opanaka. Ovakve i slične nastale neistine izazivale su mržnju, revolt, gnjev i želju za osvetom kod dolazećih generacija pravoslavnog naroda pogotovo što su maksimalno eksploatisane, uz ostale ciljane laži, u epskim guslarskim pjesmama kao i u kasnijoj književnosti.
Zbog toga su u srpskom življu nastajali jezivi pozivi na osvetu tipa: Ko je drugi, ja sam, prvi da pijemo turske krvi. Na takav način je ostvaren cilj sveštenstva koje je lažne priče ovakvog sadržaja uporno pripovijedalo da bi sačuvalo svoj povlašten status, a ujedno je bivala zaboravljana i potisnuta iz memorije naroda dojučerašnja lojalnost vlasti i servilni, podanički odnos crkve spram vladavine Otomanske imperije.
Mnogo je pitanja iz vremena od 460 godina njihovog podaništva na koje Srbi, a ni Crnogorci, sami sebi niti drugima nisu u stanju dati adekvatan i logičan odgovor. Naprimjer, zašto se granice takozvane velike Srbije u potpunosti poklapaju sa nekadašnjim granicama Otomanske imperije, zašto u Bosni nema traga niti jednoj pravoslavnoj crkvi do dolaska na ove prostore njima mrskih Turaka? Pa, zašto se kćerka kneza Lazara udala dobrovoljno za Bajazita, sina Murada, kao četvrta njegova žena, a i kćerka Đurađa Brankovića Mara kasnije postala sultanija i normalno, obadvije to učiniše ušavši u te brakove kao muslimanke. Šta je razlog da Lazarov sin Stefan, Bajazidov šura, učestvuje u čuvenoj Nikopoljskoj bitci u Bugarskoj 1396. godine i pomogne Osmanlijama da pobijede do tada najveću evropsku kršćansku vojsku?
Bio je Stefan na Bajazidovoj strani i u zajedničkom im porazu od mongola Timur Lenka 1402. godine, bitka kod Angore, ali kako se mogao boriti skupa sa Osmanlijama, ako on i njegovi vojnici nisu bio muslimani?!
Nikada se za vjeru islam nisu mogli boriti ratnici, pripadnici drugih konfesija! Na sva ova i more drugih sličnih pitanja velikosrpska propaganda nema adekvatne odgovore. Ali, zato u lažima krcatim epskim guslarskim pjesmama i uporno tiskanim romanima koji se neprestano pišu sa obaveznom napomenom da su historijski, Srbija prekraja prošlost i retroaktivno oblikuje ishode događaja iz davno prošlih vremena onako kako njoj odgovara. Veliko je pitanje otkud tolika čitanost knjiga takve vrste i pozivanje na iste kada u njihovim pogovorima često piše da su historijske činjenice voljom autora izmjenjene i prilagođene književnoj građi! Ta historija se maltene iz godine u godinu, novim romanima i TV serijalima koriguje, dotjeruje i licka tako da ni sami Srbi u zadnjoj agresiji nisu znali protiv koga ratuju. Ubici Arkanu se u Bjeljini devedeset druge godine prikazala Handžar divizija za koju reče da su joj njegovi borci nanijeli velike gubitke , a ratnom zločincu Mladiću, po ulasku u Srebrenicu devedeset pete, Turci i dahije kojima su se, on kaza, Srbi tog dana konačno osvetili na ovim prostorima oslobodivši ovaj grad ?!
Za sve loše što im se desilo, dešava ili će se tek desit Srbima i Crnogorcima su isključivi krivci Turci. Pošto Turaka na ovim prostorima već stoljećima nema, uloga stranog i nepoželjnog elementa, naroda koji samo svojim fizičkim prisustvom sipa so po srpskocrnogorskim vekovnim patriotskim ranama natovarena je na leđa Bošnjaka. Čak šta više, oni su okarakterisani kao još gori narod od Turaka jer su poturice i izdajice vere pradedovske. Nikakvi kontra argumenti i logika tu ne pomažu. Postojanje bošnjačkog naroda nosi sobom opasnost od afirmisanja historijske istine koje bi oni morali da se stide. Zaista bi im bilo bolno kada bi se kao kula od karata srušila njihova dugo (s)lagana predodžba o svojoj prošlosti, u koju su već čvrsto uvjereli sebe i uporno uvjeravaju druge. Psihičko stanje u kom se nalazi ogromna većina stanovništva, nažalost, susjedne nam države, ovih dana američki ambasador u beogradu Majkl Kirbi diplomatski formulisao ovako: Srbi su pomalo šizofreničan narod. A medicinsko pojašnjenje tog psihičkog oboljenja glasi: Šizofrenija je psihijatrijski poremećaj koji označava hroničnu, ozbiljnu mentalnu bolest koja primarno pogađa sposobnost razmišljanja i otežava shvatanje stvarnosti. Tačnost ove dijagnoze potvrđuju svojim nenormalnim ponašanjem skoro svi optuženici i osuđenici međunarodnog suda u Hagu, a ne samo citirani Arkan i Mladić. I u haškim sudnicama, pravdajući monstruozne zločine, za sebe kažu da su: Nebeski narod, Božji narod i Carski narod. Od ove bolesti još davno žestoko oboljeli Vojislav Šešelj ovih dana izjavi da je Sarajevo srce Srbije! Budimo sigurni da sada velika većina stanovnika te države, nakon ovih njegovih riječi, misli isto kao i on.
Velikosrpski pisci na zajedičkom zadatku
Najveće, pod navodnicima, zasluge što se stanovništvo ovih dviju država nalazi u opisanom psihičkom stanju, koje traje skoro sto pedeset godina, ima takozvani srpski Gebels, crnogorski vladar Petar Petrović Njegoš. Odgajan mitom i mržnjom, odrastao pod uticajem hrišćanskog sveštenstva, pisao je o boju na Kosovu 420 godina poslije njegovog dešavanja sa tolikom strašću, kao da je maltene on bio njegov učesnik . Sa užitkom je opjevao 120 godina nakon njegovog dešavanja, genocidni pokolj Crnogoraca muslimana za badnje veče 1711. godine koji počini crnogorski knez Danilo. Dijelovi tog spjeva imena Gorski vijenac citirani su, takođe ovih dana, u prisustvu Gojka Kličkovića bivšeg Predsjednika vlade genocidne tvorevine, svjedoka na suđenju u Hagu jednom od kapitalaca velikosrpske šizofrenije, zločincu Radovanu Karadžiću. Zaključak suda je da se u ovom književnom (ne)djelu slavi ubijanje Muslimana, uništavanje njihovih kuća i rušenje džamija. Sudsko vijeće nije imalo težak zadatak da bi došlo do navedenog zaključka poslije iščitavanja stihova koji glase :
Sve je pošlo krvavijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom.
Ko ne misli na Koran pljunuti, neka bježi glavom bez obzira.
Kako smrde ove poturice.
No lomite munar i džamije pa badnjake srpske nalagajte.
Hulitelja imena Hristova da krstimo vodom ili krvlju. Trijebimo gubu iz torine. Nek propoje pjesna od užasa, oltar pravi na kamen krvavi.
Ovaj zadnji stih propagira i naređuje klanje pripadnika islama pošto oni neće da promijene vjeru dobrovoljno, krsteći se vodom. Klanje čovjeka druge vjere je znači za velikosrbe njegovo krštenje koje garantuje, dodatnim crkvenim tumačenjem, odlazak u raj zločincu kao i žrtvi. Iz tog razloga je ovo omiljeni način ubijanja muhamedanaca koje Njegoš naziva još i: poturice, guba, kuga, smrad, đavo, vrag, nekrst, domaće zlo. . . Na proslavi dvijestote godišnjice od Njegoševog rođenja pjesnik Matija Bećković deklarisani četnik, kao jedna od perjanica srpskog fašizma rekao da se: Celokupna Srpska akademija nauke i umjetnosti doslovno klanja Petru Drugom Petroviću, nebeskom stubu srpske svesti i savesti. Kaza još da su o ovom najvećem gorostasu srpske književnosti, kao takvom, pisali sve najlepše, Laza Kostić, Bogdan Popović, Jovan Skerlić, Branislav Petronijević, Isidora Sekulić, Jovan Dučić, Veljko Petrović, Ivo Andrić i Meša Selimović. Svaki komentar o istorijskoj percepciji, svjetonazoru i stavu prema srpskom šovinizmu nabrojanih književnika je suvišan. Vjerovatno je ovaj vladikin zloslutni stih koji glasi: Borbi našoj kraja biti neće, do istrage turske ili naše, bio inspiracija Bećkoviću za onu njegovu futurističku mrzilačku nabrajalicu, Ćeraćemo se mi još.
Nije današnja velikosrpska šovinistička mržnja prema Bošnjacima, tek tako nastala i opstala. Svako srpsko dijete u Srbiji , kao i na pola trenutno okupirane BiH, do polaska u osnovnu školu mora obavezno naučiti dvije podugačke epske pjesme. Prva je pomenuti Boj na Kosovu, a druga Smrt majke Jugovića, tragična mitska priča o smrti devetorice braće i na kraju i njihovog oca, ubijenih navodno od strane Turaka na Kosovu polju jer su branili otadžbinu Srbiju i njenu nejač.
Šovinistička srpska usmena i pisana književnost osmišljena je i pažljivo kroz vrijeme uzgajana sa višestrukom namjenom za potrebe velikodržavne politike.. Ona je univerzalno sredstvo za brisanje mnogobrojnjih mrlji sa njene nacionalne i crkvene počesto veoma sramne prošlosti. Njeni stalni baštovani su srpski političari, zatim redom svi crkveni službenici locirani od vrha do dna svetosavske sekte hrišćanskog usmjerenja, a u prvom redu za nju su zaduženi književnici, ljudi od pera, kao najvažniji faktor ispiranja indivindualne pameti i formiranja kolektivne svijesti. A, opet među tim književnicima, najveće zasluge za afirmaciju velikosrpstva pripadaju zlatnom trolistu nesrba i to redom, Njegošu, Andriću i Selimoviću. Za njih trojicu u Srbiji kažu da su za velikosrpstvo učinili više nego svi srpski književnici zajedno..
Njegoš je optužio muslimane za izdaju vjere i dao uputu na koji način treba sa njima postupati, odnosno ubijati ih. To je taj krvavi recept koji se neprestano primjenjuje. Ogromnu cijenu njegovog huškačkog spjeva Bošnjaci su platili svojim životima u pogromima tokom Balkanskih ratova. Zatim u Plavu i Gusinju od strane crnogorske vojske 1913. godine bi streljano više od 1800 mještana, a pokršteno njih 12 500. 1924. godine u Šahovićima za vladavine Kraljevine Jugoslavije u miru je izvršen genocid. Niko od oko 600 mještana živ nije ostao pa čak i selu promjeniše ime u Tomaševo.
Tadašnji reis džemaludin Čaušević za francuski list Tomps izjavio da je po njegovim saznanjima po istočnim djelovima BiH pobijeno hiljade ljudi, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano Po istoj matrici su na početku Drugog svjetskog rata samo četnici popa Đujića u Istočnoj Bosni poklali 9200 prije svega žena i djece. Zasluga vrsnog pripovjedača i velikog lažova Ive Andrića za velikosrpstvo je u tome što njegova perfidna književnost prikazala muslimane u najgorem mogućem svjetlu. Blaćenje fizičkog izgleda i ponašanja istih ide tako daleko da kod čitaoca stvara osjećaj gađenja i prezira tog cjelokupnog naroda.
Njegove laži o seksualnoj devijaciji Turaka, odnosno Bošnjaka koje je do u grozne detalje opisao zahvaljujući svojoj bolesnoj mašti, tokom agresije su na bošnjačkim ženama, djeci i muškarcima primjenjivali četnici. Mržnja prema svom ocu Bošnjaku nepriznatog vanbračnog dječaka Ive, indirektno je taj narod koštala desetine hiljada života tokom zadnje agresije. Ratni zločinac iz Višegrada, doživotno osuđeni Milan Lukić, polupismeni nečovjek koji je u samo jednoj kući zapalio sedamdeset i dvoje djece, žena i staraca, braneći se na suđenju u Hagu molio je sudiju da pročita Andrićevu knjigu i nudeći mu je objašnjavao da će ga tek po njenom iščitavanju razumjeti i shvatiti njegovo pravo na osvetu. Usput reče da je on do tada knjigu pročitao četiri puta i da će i dalje to činiti.
Rahmetli Muhsin Rizvić, književni kritičar koji je na šest stotina stranica izanalizirao podlosti i laži ove književne spodobe, nakon agresije reče, spravom, da je Andrićevo pisanje koštalo Bosnu više nego sve vojske koje su kroz nju prošle. Nobelovu nagradu za književnost je dobio zahvaljujući zajedničkom lobiranju četničke emigracije i SANU-a jer se njegovom knjigom Na Drini ćuprija pravdao svojevremenim turskim zulumom ratni i poratni velikosrpski genocid izvršen nad Bošnjacima, narodom koji je poslije Jevreja procentualno bio najveća žrtva Drugog svjetskog rata. Evo, samo jedne rečenice iz Andrićevog pisma iz pedesetih godina, tada narodnog poslanika u Skupštini BiH, kojeg je napisao svom prijatelju i istomišljeniku Niki Miroševiću: Mene ova sredina loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice ( misli na Muhameda a. s.) guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni. Ko, nakon ove rečenice, ima pravo da vjeruje u Ćosićevu mudro osmišljenu podvalu da je Andrić sav novac dobijen za Nobelovu nagradu poklonio bibliotekama u BiH?
Romani Derviš i smrt kao i Tvrđava potpisanih imenom Meše Selimovića takođe za velikosrpsku aspiraciju prema Bosni i Hercegovini imaju nemjerljivu vrijednost. U njima je potvrđeno na direktan i indirektan način sve ono što su pisali Njegoš i Andrić, a po uputama Dobrice Ćosića negirana je Bosna i njena viševjekovna državnost, zatim isponižavani, karakterno i fizički do bola urušeni Bošnjaci, njihova vjera i slavna historija. Poruka autora koja nije napisana, ali se nakon iščitavanja sama po sebi nameće, u najkraćem glasi ovako: Mi Bošnjaci smo narod koji je zbog interesa napustio vjeru svoje braće hrišćana, bez korijena smo, dostojanstva i pameti. Dođite Srbi, poubijajte nas slobodno, koliko hoćete i proširite svoju zemlju. Vi ste predodređeni da budete naši tutori, jer vi ste, za razliku od nas, pametan, radan i državotvoran narod. Upoređujući ostala djela koja je Meša Selimović napisao prije i poslije ova dva romana i najnaivnijem čitaocu mora biti jasno da taj režimski službenik nije autor niti jedne rečenice iz njih. Po narudžbi SANU-a i vrijeme izlaska ovih romana je politički tempirano. Derviš je imao zadatak da do tada poniženi neopredjeljeni, najbrojniji narod Republike BiH ostane bezimen, stvarajući političku atmosferu u kojoj će on sam odbiti naziv Musliman na popisu stanovništva koji je slijedio, kao svoju buduću nacionalnu i vjersku odrednicu. Roman Tvrđava je opet svojim sadržajem trebala uticati na javno mnjenje u kojem bi se osporilo pravo izjednačavanja SR BiH kao ravnopravne ostalim jugoslovenskim republikama po predloženom Ustavu dolazeće 1974 godine, sa konačnim ciljem njene podjele između Sbije i Hrvatske. Nadimak Meša, izveden iz imena Mehmed, i prezime Selimović samo su upotrijebljeni kao dekoracija iza koje je romane bilo moguće pisati u prvom licu što je stvarnom autoru, Ivi Andriću, relaksiralo poziciju i dodatno prikrilo njegov književni identitet, sve do danas.
Veliki je broj ljudi od pera, pravoslavne provenijencije, koje bi morali na kraju spomenuti kao indirektne saučesnike u zločinima tokom agresije na Bosnu. Jovan Dučić, Petar Kočić, dvojica Ćorovića i Aleksa Šantić su svojevremeno, svojim književnim radom, veoma mnogo pomogli u nečasnoj raboti posrbljavanja Bošnjaka pravoslavaca, što je kasnije rezultiralo velikim zlom. BH pisci Rajko Nogo, a zatim i Vojislav Lubarda planski su se preselili iz Sarajeva u Beograd osamdesetih godina navodeći ugroženost kao razlog svog odlaska. U cilju homogenizacije izmišljen je progon još desetina hiljada njihovih sunarodnika. Tako je u predvečerje agresije među Srbima, s druge strane Drine, stvarana nerealna slika o navodnoj nepodnošljivo teškom položaju njihove braće u BiH. O udjelu u zlu pisaca iz Srbije kao što su naprimjer Miloš Crnjanski, Vuk Drašković ili Momo Kapor i masa drugih, trebalo bi u sudnicama govoriti. Uglavnom, svi oni koji su svoja pera u predratnom i ratnom periodu umakali u krvavo gnojnu tintu šovinizma, mržnje i velikosrpstva, moraju da znaju da su zahvaljujući tome postali ubice djece, žena i nevinih ljudi. Oni su isto tako palili sela i gradove i zato će morati odgovarati, pred Bogom. Te zločine su činili rukama polupismenih, ali često i veoma pismenih četnika, čitalaca svojih književnih nedjela i gledalaca po njihovim literarnim gadostima snimljenih filmova i TV serija.
Saff.ba
