Piše: Abdulmelik Bašić
Slušajući danas šejha Omera Ez-Zejda na kanalu Safa, naučio sam sljedeće:
1- Da je IDIŠ Bešarov saveznik, znali to ili ne obični pripadnici kojima se vješto manipulira. Vjeruje se da je u rukama Irana i da je nakon što je u Iraku neutralizirao sve džihadske skupine poput Džejšhu-l-islami, Sura el-mudžahidin i druge, poslan u Siriju da isto učini sa džihadskim skupinama koje se bore protiv Bešarovog režima i spasi ga kao što je spasio šiitski režim u Iraku.
2- Da su najbliži saradnici Ebu Bekra el-Bagdadija – emira države Iraka i Šama ljudi koji dolaze iz šiitsko-Bešarovog miljea. Prvi Ebu-Ejmen je šija, koji je kao prešao na Sunnet i dva oficira iz Bešarove vojske. Oni prave vojne planove IDIŠ-u.
3- Da Bagdadija niko nije vidio, pa ni na slici. Nek nam se pohvali bilo koji borac IDIŠ-a da je lično vidio el-Bagdadija. Tako da može biti izmišljeni, nepostojeći lik kojim šije manipulišu, jer ako ga nema – ne može biti ni ubijen. A može biti i šija. Poznato je da šije, kada se javljaju u programima uživo uzimaju imena Omer i slično. Također, nadimak Ebu Bekr može da ima za cilj da sunije zamrze Ebu Bekra, zbog zločina koje im pričinjava to ime od Iraka do Sirije. A ako je stvarno biće, igračka je šija i saveznik njihovih režima.
4- Formiranje države umjesto pokreta ili jedinice je samo pokriće da se Bagdadi ne pokazuje u javnosti, jer da je komandant jedinice morao bi biti ili na frontu ili među borcima poput Usame, Hattaba, Horanija, Zerqawija itd. Ovako, umjesto da je sa borcima na frontu, on je emir koji se skriva a drugi izvršavaju vojne zadatke.
5- IDIŠ nije oslobodio ni pedalj zemlje u Siriji, nego je poslan da zauzme već oslobođene teritorije i koristi zauzetost mudžahida ratom sa Bešarom za utvrđivanje svojih pozicija, da bi po naredbi režima udario na mudžahide s ciljem spašavanja režima. Jer režim im je, u slučaju da su njegovo sredstvo, saveznik, a u slučaju da su iskreni a naivni, režim im je manji neprijatelj od revolucionara, jer sa režimom mogu popoloviti Siriju na alevijsku Bešarovu i sunijsku IDIŠ-ovu, što opozicija ne bi prihvatila ni od režima ni od IDIŠ-a.
6- Da ni na jedno sjedište IDIŠ-a diljem Sirije, a koja su označena i sa velikim nazivima pred ulazima nije bačena nijedna bomba. Dok su npr. komandanta Livau tevhida, šehida Abdulkadira Saliha ubili bombama, pored svih mjera predostrožnosti, što jasno govori da niti je IDIŠ cilj režimu i niti režim IDIŠ-u. Napuštanje linija koje su držali prema režimu, a koje su jedva dočekali, je dokaz da im nije cilj rat protiv Bešara.
7- Da su tekfrici i IDIŠ stopostotne haridžije, u što se ne smije sumnjati. Čim se spoji tekfir (proglašavanje muslimana nevjernicima) sa ubijanjem, to je pravi haridžizam, na kojeg je upozorio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i to automatski znači da je rat s njima, rat sa haridžijama. Jedini lijek protiv njih je njihovo potpuno istrebljenje i spašavanje ummeta od te rak rane. Sve drugo samo omogućava metastaziranje rane u tijelu, koja zahvata veći dio islamskog tijela.
8- Da su IDIŠ i En-Nusra El-Kaida, samo što je En-Nusra iskrena u borbi protiv Bešara, ali naivna što je svoju sudbinu povezala sa el-Kaidom, jer ko se proglasi El-Kaidom izgubio je na globalnom planu! Npr. smije li Maoca kazati da je El-Kaida ili sa El-Kaidom? Zašto da mudžahidi sebi taj teret stavljaju na pleća. Dok je IDIŠ provaljen od strane Irana i režima i nije mu cilj rat protiv Bešara. Zato se Hurani otcijepio od države i pobjegao nakon što je izbjegao atentat koji mu je IDIŠ pripremio.
9- Da je spektakularni napad na zatvor Ebu-Gurejb na početku događaja u Siriji u stvari bio film u izvedbi Irana i iračke vlade u dogovoru sa Bešarom. Time su El-Kaidini zarobljenici prebačeni za Iran, a odatle poslani u Siriju kao IDIŠ da odrađuju posao u korist režima.
10- Da su braća koja su, pogođena režimskim, hizbullatovim i iranskim pokoljima i zločinima nad sunijama krenula u džihad radi Allaha, lahko pala na vanjski izgled i parole koje su postojale na terenu i masovno se priključili ”najžešćem” – IDIŠ. Ali su, kroz zadnje događaje, uvidjeli nešto sasvim drugo. Kao posljedica tog otkrića, već se neki vraćaju kući ne prihvatajući da ubijaju sovju braću. Oko 500 Čečena i 200 Saudijaca je izašlo u Tursku iz Sirije, ostavljajuci IDIŠ, koji od njih traži da svom silom i bez milosti udaraju na braću mudžahide. Ja pozivam i naše ljude, da ili nastave džihad tamo gdje on zaista postoji, u borbi protiv Bašarovog režima, ili da se vrate.
11- Da je tekfir razotkriven i da mu ne treba dati pardona. Jer kad su za njih kafiri mudžahidi koji svu vjeru svjedoče svojim životima i žele trijumf islama, šta bi tek radili sa ljudima grješnicima ili onima koji čine određene novotarije ali su ipak muslimani? Ta opcija je bez perspektive i osuđena je na propast. Bolje ju je sahraniti u povoju, prije nego ”stasa” i počini nered na zemlji.
12- Da je haram biti s njima i pomagati ih makar jednom rječju, makar lajkom. Čak je pomirba sa njima, u slučaju da ostanu onakvi kakvi jesu, sa svom snagom i oružjem, da i dalje budu prijetnja muslimanima, nedopustiva. Nego potpuni beraet (odricanje od njih).
P.S. Za više znanja i saznanja o IDIŠ-u preporčujem vam šejha Omera ez-Zejda, možete ga potražiti na google-u, youtube, a vjerujem da ima i na fb i tweeteru. Čovjek je enciklopedija za iransku zavjeru i njene produkte.
Saff nije protiv legitimnog islamskog džihada, nego protiv smutnji, laži i krivih interpretacija koje se podmeću muslimanima kao džihad
Kao odgovor na optužbe lažnih dušebrižnika, prema kojima je redakcija Saff-a svojim pisanjem navodno stala na stranu neprijatelja islama a protiv džihada i boraca na Božijem putu, da je poginule Bošnjake u Siriji nazvala ”džehennemskim psima”, da negira da je u Bosni i Hercegovini bilo džihada (borbe u ime uzvišenog Allaha za odbranu vjere i topraka) u vrijeme srpsko-hrvatske agresije na našu državu, i da svojim tekstovima želimo zadobiti simpatije i naklonost raznih službi, kako unutarnjih tako vanjskih, i oprati se od stavova koji bi nas mogli kompromitovati i inkriminirati kod domaćih organa gonjenja, izjavljujemo:
1. Džihad je šerijatski propis, kojeg je Uzvišeni objavio i naredio u svojoj časnoj knjizi, i kojeg je, rječju i djelom, oživotvorio njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i preporučio ga kao jedno od Allahu najdražih djela, i u kojem je, kroz dugu islamsku povijest, za islamske ideale, milione najboljih sinova islamskog ummeta položilo svoje živote, i samo ohol, uobražen i neuk čovjek može negirati njegovu utemeljenost, vrijednost i važnost. No treba napraviti jasnu distinkciju između džihada kao šerijatskog propisa i borbe koju El-Kaida i njene isturene postave u Siriji i na drugim svjetskim žarištima pokušavaju nametnuti kao jedinu autentičnu, iskrenu i ispravnu interpretaciju tog uzvišenog islamskog propisa. Do koje mjere je situacija kulminirala i na šta su sve spremni u rukovodstvu IDIŠ-a, svjedoči izjava egiptatskog mudžahida i vojnog zapovjednika Ebu-Ibrahima el-Misrija, koji je svoje istupanje iz El-Kaidinog krila, IDIŠ-a, sa još 25 svojih vojnika obrazložio sljedećim argumentom: ”Ti ljudi i najmanju kritiku i sugestiju smatraju otpadništvom od vjere i izdajom.” (pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=nGyRQtCHf4M).
2. Čista laž i kleveta je da smo mi poginule Bošnjake nazvali ”džehennemskim psima”, to je podvala, falsifikat i zlonamjerno tumačenje samozvanih sljedbenika pravog puta, koji su naš komentar na video klip, na kojem se vide tijela izmasakriranih i ubijenih sirijskih mudžahida koje su pobili vojnici IDIŠ-a (za počinioce ovog gnusnog zločina jesmo kazali da su u općem smislu ”džehennemski psi”, jer je tako Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nazvao haridžije, one koji ubijaju nevine i nedužne muslimane) uopćili i proširili na sve borce IDIŠ-a, a među njima i naše poginule Bošnjake. Jasno kažemo: pitanje čovjekovog statusa i mjesta nakon smrti ili pogibije, spada u domen gajba i van domašaja je ovozemne ljudske spoznaje, tako da niko, pa ni mi, nema pravo ni za koga garantovati, pojedinačno ili poimenično, da je stanovnik Dženneta ili Džehennema. Isti ovi dušebrižnici koji su putem svog portala osudili naš komentar, jasno i nedvosmisleno, svoje neistomišljenike (nesimpatizere IDIŠ-a, Eš-Šebaba, i drugih ogranaka El-Kaide, koji siju smrt među muslimanima) zovu murtedima, munaficima, izdajnicima, i u pogledu toga nemaju nikakve sumnje. Pitajte ih za Bošnjake poginule u našem oslobodilačko-odbrambenom ratu, ili za one koji se trenutno bore u redovima Slobodne sirijske vojske, pa će cijela stvar biti jasnija?
3. Svjesni smo činjenice da mladi ljudi imaju ”višak” imanske energije, koju negdje moraju potrošiti, da ih, kao i nas bole dešavanja u islamskom svijetu, da njihova srca kucaju za islam i za njegov napredak i prosperitet, da bi dali ono najdragocjenije što imaju za svoj din, ali moraju znati da, oni kao takvi, mogu postati lahak plijen i lahkomisleno nasjesti na propagandu raznih manipulatora, hohštaplera i laskavaca, koji su spremni zarad svojih prizemnih pobuda te mlade ljude poslati i u smrt, ako treba, a da ti mladi ljudi ne znaju ništa o njima, ni ko su, ni šta su, ni za koga i čije interese rade, i koji se čak nisu udostojili da nam otkriju svoj identitet. Omladino islama, shvatite već jednom, da je onaj ko vas pozove u džihad, a sam to svojim primjerom ne posvjedoči, obični manipulator i varalica, koji ima svoje ciljeve iza toga. Život koji nam je poklonjen i darovan od Allaha, dželle šenuhu, je blagodat za koju ćemo biti pitani na Sudnjem danu, i preskupa je roba, da bi je prodali za tuđe interese i u tuđim ratovima. Kažemo tuđim, jer je to tuđina, u kojoj se teško snalaze lokalni stanovnici, u kojoj sve vrvi od fitne i smutnje, u kojoj se više ne zna ko na koga puca. Jedan dio naših mladića je već izgubio život u međumuslimanskim obračunima, da im se Allah smiluje i oprosti im njihovo neznanje i neiskustvo, i primi njihovu žrtvu, za koju želimo vjerovati da je bila iskrena (to potvrđuju i osmjesi na njihovim nevinim licima), pa hoćemo li primiti pouku. To ne znači da se mi ne trebamo brinuti za našu braću i sestre u Siriji, naprotiv dužni smo im pomoći, svako na svoj način i u svom domenu, ali im sigurno nećemo pomoći slanjem vojnika koji će im, svojim međusobnim obračunima, samo otežati situaciju, udaljiti ih od uspjeha i približiti propasti. Taj ”višak” duhovne energije i napona trebali bi iskoristiti za popravljanje svog duhovnog i materijalnog stanja, za obrazovanje i usavršavanje na raznim poljima, za dobročinstvo prema sebi i drugima, za koristan društevni rad, za osnivanje porodica koje ćete ustrojiti po vašoj mjeri, jer će te samo kao takvi koristiti i sebi i ummetu.
4. Ko zaista širi smutnju i fitnu? Mi koji odvraćamo omladinu od tekfira, mržnje prema drugim muslimanima, isključivosti, priključivanja skupinama koje ne znaju nizašto drugo osim za mržnju, klevetanje, ogovaranje, proklinjanje, iznalaženje mahana drugim muslimanima, omalovažavanje svojih neistomišljenika, kod kojih je sve crno-bijelo, ili oni koji svojim tekstovima, predavanjima i uopće svojom interpretacijom islama huškaju mlade ljude protiv njihovih roditelja, imama, daija, islamskih učenjaka, neistomišljenika i društva u cjelini? Nas ovih dana zovu ljudi, šalju nam savjetodavne ali bogami i prijeteće poruke, da se bojimo Allaha, da ne širimo smutnju, da prešutimo sramote muslimana, a mi samo pokušavamo suzbiti fitnu u korjenu i ukazati na njene izvore i generatore. Naravno ti isti ljudi neće pozvati ”drugu” stranu, zastrašiti je Allahovom kaznom i tražiti od nje da prestane sa širenjem smutnje, publikovanjem neprimjerenog materijala i promovisanja ideja tekfira i isključivosti koje nanose ogromnu štetu islamu i muslimanima i koje su, u kratkom vremenskom periodu, uzrokovale više štete ehlisunetskoj davi, od bilo koje kafirske i dušmanske propagande.
