Ispadaju im fićoci, novine, tiketi sportske prognoze, te masne kupusare na koje bilježe kafanske mudrolije, što ih naredno popodne, trijezneći se pretvaraju u novinske stupce. Trubim im i tersam dok oni pokazuju srednjak i ko medvjedi urlaju: za socijalizam i demokratiju!
Oh, kako mrzim tu skojevčad što s gomile leševa uredno zavedenih u arhivama Odjeljenja za zaštitu naroda, danas organizuju forume i panele, druže se s Hennessey i skoro pa uvjerljivo trkeljaju o ljudskim pravima, slobodama i konvencijama. A zaboravljaju svog dedu, selonačelnika i batinu koji je pod pazuhom noseći spomenicu, mogao zatvoriti i ubiti koga je htio, oteti i prisvojiti šta mu za oko zapne – za narodno dobro.
Oh, kako mrzim sarajevske komunjarske kvarnjake, bijesne što im ujaci nakon što su sišli s haubica, nisu uspjeli povratiti vojne stanove po Ciglanama. Mrzim i sopstvenu militarističku zapitanost: gdje ste bili ‘92.? U materinoj strini… tamo su obitavali bh. komunisti, mudri oci današnjih sarajevskih ljevičara koji su predali oružje Teritorijalne odbrane, ukinuli sarajevsku Vojnu oblast i instalirali Kadijevićev vojni kadar koji je narodnu stečevinu, do posljednjeg milimetra, sručio na Sarajevo i druge bosanske enklave.
Nijedan od tih bh. komunjara, začešljanih nasljednika Narodnooslobodilačke borbe nije osnovao partizansku četu u Bijeljini, Višegradu, Zvorniku u namjeri da se odupre fašističkim snagama zalutalog proletera s Dedinja. Štaviše, partijske su šuge ‘91. obilazile sela i gradove, pozivajući narod na predaju oružja i lojalnost prema JNA. To je povijest bosanske ljevice, i stoga vam se pišam na revoluciju, onu pređašnju a i ovu kameničarsku i piromansku.
Oh, kako mrzim Sarajevo u kojem me je sramota reći da sam sin pripadnika Armije RBiH i da je svo muškinje u mojoj porodici nosilo pušku, pod komandom prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, jer k'o vrane zagrakću uhljebljeni špiclovi, sinovi sarajevskih podrumaša: ”Zagradite što ste odbranili”! I njih zovu ljevičarima.
Oh, kako mrzim Sarajevo, taj lijepi grad na čijim ulicama mogu sresti seratora Vuka Bačanovića, koji bosansku vojsku naziva ”tobože multietničkom”, s optužbom da je Armija RBiH zatrla vogošćansko selo Grahovište. Pritome prevideći da su mještani Grahovišta bili naoružani, i da su neki od njih bili pripadnici Vogošćanske brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa tzv. Vojske RS-a, dok su se potonji dobrano prošetali haškim sudnicama u svojstvu svjedoka odbrane paljanskog krvožednika i vukodlaka Radovana Karadžića.
– Vaistinu nevin, rekli bi Vukovi Grahovštani.
Oh, kako mrzim Sarajevo u kojem čipčija Vuk Bačanović uvredljivo ismijava prvog predsjednika i vrhovnog komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine r. Aliju Izetbegovića autora idiotskog spisa, zvanog ”Islamska deklaracija” i voditelja idiotske i destruktivne politike, koji je, kako Vuk škraba zaslužio muzej u koji si dužan voditi učenike da, kao, tobož, nešto nauče.
Oh, kako mrzim priznati i da sarajevski gimnazijalci nisu što su nekad bili. Da jesu, neki bi vižljasti sarajevski deran svom površnom i neupućenom profesoru znao razjasniti da muzej između ostalog sadrži replike improvizovanih pušaka, kojima su mladići koji leže podno muzeja, u dobi u kojoj se profesor nalazi, zaustavili jednu od najrespektovanijih vojnih sila u Evropi. Gimnazijalac bi znao obrazložiti i da se sve to dešavalo još u vrijeme dok se Vuk hranio sadržajem vlastitih pelena, te da nije umjesno ismijavati dostignuće koje poštuje sav normalan svijet.
Također mrzim Sarajevo, taj divni grad za čiju gimnazijsku katedru može sjesti anonimni mahnitov koji slijedi manire svog gorljivog fana Rajka Vasića, inače učkura posrnulog svesrpskog vlastelina Milorada Dodika, koji s ponosom tweetuje Bačanovićeva grdila u kojim raspravu upućenu muslimanskom svijetu, prevedenu na brojne svjetske jezike i u kojoj se Bosna i Hercegovina uopšte ne spominje, naziva idiotskim spisom.
Kako je teško proniknuti u suštinu Bačanovićeve kritike Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji, (ova me rečenična konstrukcija idiotski zabavila do smijeha), treba znati da Islamska deklaracija u svom sadržaju eksplicitno poziva na iskorjenjivanje alkoholizma, pornografije i prostitucije, pa se možda upravo tu javlja stanovit ideološki rascjep, koji i danas predstavlja žestok udarac nafuranoj sarajevskoj ljevici.
Oh, kako mrzim Sarajevo, grad u kojem je uz silne savjetnike i plaćene kabinetske manekene, na mene spalo da stanem u zaštitu imena, lika, djela i muzeja Alije Izetbegovića, tekovina odbrambeno-oslobodilačkog rata, natčovječno hrabrog i časnog puta Armije Republike Bosne i Hercegovine. Valjda su oni u tom poslu preči no ja, kukavac sinji. Eh, to tek mrzim, znati da je Bačan upravo zbog toga, ponekad i ponegdje, sasvim u pravu.
I na kraju, u kategoriji ”autorska sloboda i preneseno značenje”… mnogo mrzim bosanskog bega, tu raspojasanu i lojavu dasinu, šenutog muškog vjetropira po čijem je nalogu s crnogorskih prokletija na obronke Sarajeva, tog lijepog grada, nekoć u sepetu donesena Vukova prababa, onomad vrijedna snaša. Zemlja mu kosti izbacila!
Za Akos.ba piše: Ismet Bećar
