Autor: Avdo Huseinović
Nakon hapšenja desetorice bivših pripadnika HVO u Orašju, osumnjičenih od strane Tužilaštva BiH da su počinili ratni zločin nad srpskim stanovništvom, u Hrvatskoj se u pojedinim medijima postavlja pitanje zašto zvanični Zagreb ne uzvrati udarac, na primjer, podizanjem optužnice protiv oficira Armije RBiH Atifa Dudakovića.
Šta je to što je toliko uzbunilo hrvatski politički vrh na čelu sa premijerom Andrejom Plenkovićem, i kakve to veze general Atif Dudaković, kao komandant Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, ima sa hapšenjem pripadnika HVO-a?
General Dudaković je kriv jer je na prostoru gdje je komandovao grčevitom odbranom i spasom Bošnjaka od nestanka, srušio dio dogovora, postignutog u Karađorđevu kod Bačke Palanke 26.marta 1991.godine.
Po svjedočenju Stjepana Kljujića, bivšeg predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH, Slobodan Milošević je Franji Tuđmanu, predsjednik Republike Hrvatske, u Karađorđevu rekao: “Poklanjam Ti Cazinsku krajinu“.
Uručenje tog poklona su spriječili pripadnici Petog korpusa Armije RBiH, i zbog toga je general Dudaković „kriv“.
Duga je lista međusobnih zločina između srpskih i hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995.
Međutim, shodno rezultatima ranijih dogovora, a i savezništva u većem periodu rata, ti međusobni zločini se nisu publikovali, niti se iskazivao interes za njihovim procesuiranjem. Neko je „slučajem Orašje“ grubo narušio višedecenijsko primirje.
Po našim saznanjima, kontroli su se otrgli posavski Srbi, bivši logoraši u Orašju.
Oni su vršili godinama pritisak na Tužilaštvo, prikupili stotine stranica dokaza, svjedoka i barnuli tamo u šta se ne dira.
I ko je kriv za to? Pa, naravno general Dudaković i ostali oficiri Armije RBiH.
Na lokalitetima Uborak i Sutina, nedaleko od Mostara, desio se jedan od najvećih masovnih ratnih zločina u Hercegovini, gdje je 13. juna 1992. godine, 114 građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti odvedeno iz svojih kuća i stanova u Mostaru i ubijeno na dva lokaliteta gradske deponije. Ove zločine počinile su združene snage Vojske Jugoslavije i tek formirane Vojske Republike Srpske. Za zločin je direkno odgovoran general Momčilo Perišić. Ubijeno je tada i oko 30 Hrvata. Nikada niko sa hrvatske strane nije spomenuo potrebu za procesuiranjem ovog zločina.
Na obilježavanja godišnjice masakra, Hrvati ne dolaze.
Krivac je general Dudaković.
Juli je 25-ti, 1992.godine. Vojska Republike Srpske i Intervni vod Stanice policije Prijedor u jednom danu, u selu Briševo kod Prijedora, ubili su 68 bosanskih Hrvata.
U Briševu su ubijene kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić.
Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač.
U zaseoku Mlinari, Stipo Ivandić, njegova familija i još neki izvedeni su iz kuća i natjerani da sami iskopaju sebi grobnice, a zatim su pobijeni, djelimično zatrpani i ostavljeni.
Tokom genocida u Prijedoru, ubijeno je oko 300 Hrvata i dolazi se do zaključka da ni u jednoj općini u Bosni i Hercegovini, tokom agresije nije ubijeno toliko hrvatskih civila, koliko u Prijedoru.
U Prijedoru su ubijeni Silvio Sarić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Prijedor i njegov zamjenik Jozo Maračić. Tamo hrvatski političari ne idu na obilježavanja godišnjice zločina. Za ovaj veliki zločin, hrvatski zvaničnici ne traže procesuiranje odgovornih pripadnika srpskih snaga.
Među zadnjim žrtvama genocida u Prijedoru bili su katolički sveštenik Tomislav Matanović, odveden 19.septembra 1995.godine sa svojim roditeljima Josipom i Božanom Matanović. Poznato je da je porodicu Matanović noću 24. augusta 1995. godine u Župnom uredu u Prijedoru uhapsila policija i odvela u policijsku stanicu Urije u Prijedoru, da bi potom bili smješteni u kućni pritvor. Porodicu Matanović su u kućnom pritvoru držali pripadnici policije na osnovu pismenih naredbi i rasporeda komandira Ranka Jakovljevića. Porodica Matanović držana je u pritvoru do 19. septembra 1995. godine, kada je Jakovljević došao do njihove kuće, zaključao Matanoviće i ključ predao načelniku Simi Drljači. Nakon toga su oko 2:00 sata noću, po porodicu Matanović došli nepoznati ljudi i odveli ih u nepoznatom pravcu. Dana 5. oktobra 2001. godine njihovi leševi pronađeni su u bunaru u selu prijedorskom selu Rizvanovići.
I, onda banjalučki biskup Franjo Komarica, u povodu „9.januara-Dana Republike Srpske“, 2012.godine primi „Orden časti RS“ od Milorada Dodika.
A, ko je kriv? Pa, naravno Dudaković Atif.
Ivo Lozančić, zapovjednik 111 XP brigade HVO-a iz Žepča, 27. septembra 1992. godine, naredio je Bosiljku Mijatoviću, zapovjedniku dijela HVO-a da izvrši napad na srpsko selo Želeća, udaljenom nekoliko kilometara od Žepča.
U ovom napadu HVO-a, ubijen je veliki broj srpskih civila, procjena je da se radi o oko 100 žrtava. U svom izvještaju od 1.oktobra 1992.godine, Ivo Lozančić priznaje „da su pripadnici HVO-a“ u selu Želeća, ubijali nenaoružane srpske civile i da su im odsijecali glave“.
Niko još nije procesuiran za ovaj veliki zločin, a ono što je možda najbitnije, preživjeli članovi porodica srpskih žrtava, koji uglavno žive na području Doboja i okolice, izbjegavaju da daju izjave u Tužilaštvu o onome šta su vidjeli tog kobnog dana.
Nema sumnje, Dudaković je kriv.
Logor „Dretelj“ kod Čapljine je tokom 1992. i prve polovine 1993.godine, bio mjesto zatočenja Srba s područja Hercegovine. U ovom logoru, koji će od ljeta 1993.godine postati mjesto strave i užasa i za Bošnjake, ubijeno je više srpskih logoraša, silovane su desetine Srpkinja, logoraši su doživjeli najstrašnije muke. I ovdje je samo nekolicina preživjelih žrtava pristala svjedočiti.
Kriv si Atife.
Ovo je samo mali dio međusobnih srpsko-hrvatskih zločina, koji su ograđeni zidom šutnje. Siguran sam da u ovom slučaju, u cijeloj ovoj medijskoj ofanzivi, susjednoj Hrvatskoj nisu prioritet oficiri i bojovnici iz Orašja, koji su na svojoj koži podobro osjetili snagu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i koji su časno izbjegli prodati svoj grad, na način na koji je početkom jeseni 1992.godine, Tuđman Miloševiću poklonio dio Posavine, naseljen velikim brojem bosanskih Hrvata.
„Slučaj Orašje“ je samo energičan odgovor na grubo narušavanje sporazuma Cvetković-Maček, Pavelić-Stojadinović, Tuđman-Milošević, Karadžić-Boban…
A, ko je kriv? Pa, zna se.
