Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, dž.š., objavio je u Kur'anu: ”Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (Muhammed, 29.)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi i samilosti je kao primjer tijela, ako oboli jedan organ, cijelo tijelo obuzme groznica i nesanica.” (Buharija i Muslim)
Ovi i drugi ajeti i hadisi uče nas da su muslimani i muslimanke povezani čvrstom i neraskidivom imanskom vezom koja je zasnovana na iskrenoj i istinskoj ljubavi, međusobnom pomaganju, saradnji, solidarnost i povjerenju. Uče nas također da su muslimani jedni drugima najpreći i nezamislivo je da jedan drugog prevare, izdaju i ostave na cjedilu. Oni čak daju prednost potrebama drugih muslimana nad vlastitim potrebama i spremni su se odreći svoga prava u korist muslimana i žrtvovati se za njih.
Poput muslimanskog vojnika koji je tražio od komandanta da ga pusti da potraži svog najboljeg druga koji je nestao u toku bitke protiv neprijatelja, pa mu komandant nije dozvolio, jer je bio ubjeđen da mu je drug poginuo i da se ne vrijedi izlagati opasnosti zbog mrtvih ljudi. Međutim, on se nije složio sa komandantom, već je na svoju ruku otišao i nakon izvjesnog vremena vratio se ranjen noseći mrtvog druga. Kad ga je ugledao u takvom stanju, komandant mu je rekao: ”Rekao sam ti da mrtvo tijelo ne zaslužuje da se izlažeš tolikoj opasnosti i pogibelji.” Mudžahid je, prije nego je ispustio dušu, uz veliki napor uspio odgovoriti komandantu, rekavši mu: ”Tak mi Allaha, vrijedilo je! Kad sam ga našao još uvijek je bio živ i uspio mi je reći: ”Prijatelju, bio sam ubjeđen da ćeš doći po mene.”
Takvih primjera je bilo mnogo kroz veličanstvenu islamsku povijest. Sjetimo se da je Muhammed, s.a.v.s., podigao čitavu vojsku protiv jevrejskog plemena Bejnu Kajnuka’ čiji pripadnici su oskrnavili čast jedne muslimanke i skinuli joj hidžab sa glave.
Abasijski halifa Mu'tesim je čuo da je jedna muslimanska zarobljena kod Bizantinaca u Amuriji, pa je poslao pismo Biznatijskom caru, sljedećeg sadržaja: ”Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Od halife muslimana, bizantijskom psu. Ako ne oslobodiš našu sestru muslimanku, dolazim ti sa vojskom čiji će početak biti u Amuriji, a kraj u Bagdadu.”
Slično je uradio i Hadžib el-Mensur u Endelusu kada je od svog izaslanika saznao da su tri muslimanke zarobljene u jednoj crkvi u državi Navara. Podigao je vojsku i oslobodio muslimanke.
Tako je bilo i tako bi trebalo biti, kad su muslimani iskreni u svom vjerovanju i slijeđenju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad je bratska, imanska veza jaka i kad je muslimanu život i čast drugog muslimana svetiji od Ka'be. Nažalost, danas nije tako!
Za mnoge današnje muslimane, spomenuti primjeri su čudniji od fantazije, jer mi ne razumijemo i ne čujemo vapaj i krike obeščašćenih muslimanki, ne čujemo bolne krike muslimanskih žena, djece i staraca Halepa i cijele Sirije, Iraka, Palestine…. Zaboravljamo patnje i stradanja drugih muslimana i muslimanki, jer smo zaboravili sami sebe, jer su nam srca razjedinjena, a razjedinjena su jer smo neiskreni u našem vjerovanju, jer smo neiskreni prema Allahu, dž.š., pa umjesto da samo Njemu robujemo i da se samo Njega bojimo, mi se bojimo svega drugog.
Mnogi muslimani, za spaljenu Siriju i Irak, za hiljade ubijenih, obeščašćenih, protjeranih muslimana i muslimanki, uglavnom krive muslimanske vladare. No, to je samo donekle tačno. Istina je da muslimanski vladari snose najveću odgovornost, ali ni muslimanski narodi ne mogu pobjeći od krivice i odgovornosti, shodno svojim mogućnostima i pozicijama.
Problemi ne generiraju iz jednog uzroka, već on za sobom povlači i drugi uzrok. Kako pojedinac može upravljati sudbinama miliona ljudi ako oni znaju put slobode, dostojanstva i slobodne volje? Nema tog vladara koji će njima zavladati ako mu oni ne pomognu u tome. Halifa Abdulmelik ibn Mervan, govorio je: ”O ljudi, budite pravedni i objektivni! Od nas tražite da budemo kao Ebu Bekr i Omer, a vi niste onakvi kakvi su bili muslimani kojima su oni bili halife.”
Ovu konstataciju potvrđuju sljedeće činjenice:
Dok se desetine hiljada Iranaca, odnosno zabludjelih šiijsko-rafidijskih sektaša, dobrovoljno prijavljuje za rat u Iraku i Siriji i jedva čekaju da uzmu puške i da ubijaju i kolju muslimane po Iraku i Siriji, dotle milioni, prije svega Arapa, ali i Turaka i drugih muslimana, čutke posmatraju pokolj njihove braće i sestara u susjedstvu koje vide golim okom. Dok iranski i ruski doborovljci i teroristi pristižu sa svih strana, dotle mnogi vojno sposobni Sirijci, a kamo li drugi muslimani, bježe iz svoje zemlje i traže glavi selameta po evropskim i drugim zapadnim državama i metropolama, a oni koji su ostali da se bore, međusobno su podjeljeni na stotine grupacija, od kojih je svaka ubjeđena da je na istini, a ona druga u zabludi. Dok krstaško-cionističko-šiijski teroristi ubijaju muslimansku djecu i žene i najsofisticiranijim i nekonvencionalnim vrstama oružja i oruđa spaljuju sve pred sobom, dok svakodnevno stižu izvještaji o pogibiji na desetine iranskih visokih oficira i vjerskih autoriteta, dotle arapsko-muslimanski oficiri uživaju u dunjalučkim blagodatima i benefitima koje su stekli kao ”stručnjaci” u svojo službi i kao velike ”patriote”, a muslimanska ulema, daije, imami i profesori, raspravljaju i razglabaju o marginalnim vjerskim (fikhskim) pitanjima i uglavnom pišu proglase i brane islam od stigme terorizma.
Ummet kojeg predvode kraljevi i vladari kojima je glavna briga i cilj kako da sačuvaju svoju vlast i pozicije, da sačuvaju svoje fildžan-kraljevine, državice i emirate, koji, s tim ciljem, sarađuju sa bjelosvjetskim moćnicima i antiislamskim režimima, koji daju milijarde dolara tiranskim režimima u borbi protiv islamskih skupina i islamski orijentisanih političara, koji, prije svih drugih, ugnjetavaju svoje narode, ne može ići naprijed.
Ummet koji je spreman međusobno da se svađa i ubija do istrebljenja, ummet u kojem postoje cijele skupine koje su, toliko ”dobro” shvatile Kur'an i Sunnet, da čvrsto vjeruju kako se do Dženneta dolazi isključivo preko muslimanske krvi i časti, iako im je poznato da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije ubio svoga amidžu Ebu Leheba koji je bio simbol nevjerstva i koji se svim sredstvima borio protiv Muhammeda, s.a.v.s., niti Nuh, a.s., svoga sina nevjernika, niti Ibrahim, a.s., svoga oca idolopoklonika, nit Lut, a.s., svoju suprugu nevjernicu, ne može se nadati boljem sutra.
Ummet čije generacije, bojeći se suočiti sa životom i životnom stvarnošću i bježeći od vlastite odgovornosti, ali i očaja, ne vide izlaza i spasa osim u pojavi i dolasku Mehdija (obećanog spasitelja), ummet čija ulema uglavnom piše knjige i drugima drži dersove i vazi i koja nije na visini zadatka, teško da može, u vrijeme stravičnih poniženja i stradanja muslimana, podići zastavu islama, zastavu slobode i odlučno i hrabro iskoračiti naprijed i boriti se, u ime Allaha, za svoju slobodu i dostojanstven život.
A jedno je sigurno, muslimanima Sirije, trenutno, ne trebaju dersovi, ne trebaju im knjige (kuće su im bile pune knjiga, preslušali su milione dersova iz fikha, akide i drugih oblasti), ne trebaju im saopćenja, proglasi i protesti, treba im oružje, novac i hrana, trebaju im učenjaci, daije, imami, oficiri, inženjeri, profesori i ostali muslimani, koji će, to što su pročitali i naučili iz knjiga, iz Kur'ana i Sunneta, primjeniti u praksi.
Ne trebaju im oni koji će ih podučavati namazu, već oni koji će im obezbjediti i osigurati mjesto gdje će živjeti i gdje će klanjati namaz.
