Piše: Dženana Karup Druško /Avangarda.ba
Vijeće: “Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH, te surađivala s njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama. Potpuno su irelevantne pobude učesnika u sukobu ili zakonitost njihovog učešća. U tom smislu, nebitno je da li je, na primjer, Hrvatska sudjelovala u sukobu u BiH protiv svoje volje, da li su vojnici HV-a dejstvovali u BiH kao dobrovoljci ,ili da li je HV pružao podršku ARBiH u sukobu sa srpskim snagama BiH. Onog časa kada je Hrvatska, bilo direktno intervenirala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv ABiH, bilo stekla opću kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni.”
Pretresno vijeće je ocijenilo da je Jadranko Prlić bio jedan od najvažnijih učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu. Od 14. avgusta 1992. do najmanje kraja aprila 1994. Jadranko Prlić je, kao predsjednik HVO-a a zatim predsjednik Vlade HR HB, na tim funkcijama imao velika de jure i de facto ovlaštenja, koja su se odnosila na koordinaciju i rukovođenje radom HVO-a/Vlade HR HB. Osim toga, on je donosio odluke u vezi s vojnim dejstvima, koje je provodio putem vojnog lanca komandovanja posredstvom predstojnika Odjela obrane.
25 godina zatvora za Prlića, uz uvažavanje olakšavajućih okolnosti
Vijeće podsjeća da je on konkretno doprinio ostvarivanju udruženog zločinačkog poduhvata u općinama Gornji Vakuf, Prozor i Jablanica, ultimatumom iz januara i aprila 1993; u općinama Mostar, Stolac, Čapljina i Prozor tokom ljeta 1993. objavljivanjem zajedničkog proglasa s Brunom Stojićem 30. juna 1993; u istočnom Mostaru, time što je podržavao kontinuiranu kampanju granatiranja i drugog vatrenog djelovanja od strane HVO-a i zaprečavanjem i blokiranjem dostavljanja humanitarne pomoći.
Pored toga, Jadranko Prlić, koji je bio ovlašten za zatvaranje zatočeničkih centara HZ(R) HB, opravdavao je zatočenja i negirao stvarnost situacije zatočenika u tim centrima. Jadranko Prlić je imao namjeru diskriminacije Muslimana kako bi se omogućilo njihovo protjerivanje iz HZ(R) HB, a iako je u više navrata bio obaviješten o zločinima koje su činili pripadnici HVO-a, te zločine nije iskreno osudio, niti je od svojih potčinjenih tražio da se pokrenu istrage protiv počinilaca i da ih se kazni. Prema tome, Jadranko Prlić je imao jednu od glavnih uloga u ostvarivanju sveukupnih krivičnih djela.
U skladu sa svojim funkcijama i ovlaštenjima u Vladi HZ(R) HB, Jadranko Prlić je imao jednu od glavnih uloga u počinjenju zločina. On je kao predsjednik HVO-a HZ HB i kasnije predsjednik Vlade HR HB zloupotrijebio svoju vlast kako bi omogućio zločine, koristeći resurse kojima je raspolagao za ostvarivanje sveukupnih krivičnih djela.
Vijeće konstatuje da se optuženi Prlić dobrovoljno predao Međunarodnom sudu 5. aprila 2004, ubrzo nakon uručivanja optužnice. Dobrovoljnu predaju Jadranka Prlića Vijeće smatra olakšavajućom okolnošću za potrebe odmjeravanja kazne.
Što se tiče ponašanja Jadranka Prlića nakon sukoba, Vijeće uzima u obzir izjavu optuženog Jadranka Prlića na suđenju, te pismene izjave Jacquesa Paula Kleina, Carlosa Westendorpa, Wolfganga Petritscha i Carla Bildta. Prema njihovim izjavama Jadranko Prlić je tokom pregovora o dejtonskim sporazumima, i u periodu poslije potpisivanja tih sporazuma, za međunarodnu zajednicu bio nezamjenjivi politički akter, posebno aktivan u naporima na pomirenju triju konstitutivnih naroda BiH i nastojanjima da se riješe međunacionalni politički problemi konkretno u Federaciji BiH.
Po Carlosu Westendorpu Jadranko Prlić je kao ministar vanjskih poslova BiH od 1997. imao suštinsku ulogu u stvaranju višenacionalnog diplomatskog kora i doprinio stabilizaciji stanja u BiH. Vijeće smatra ponašanje Jadranka Prlića poslije sukoba olakšavajućom okolnošću.
Vijeće je Jadranku Prliću izreklo kaznu od 25 godina zatvora.
Međunarodni oružani sukob
Član 2 Statuta Haškog tribunala u vezi s teškim povredama Ženevskih konvencija primjenjiv je ako su ispunjeni sljedeći uslovi: (a) postojanje oružanog sukoba; (b) postojanje oružanog sukoba koji ima međunarodni karakter ili karakter okupacije; (c) činjenica da su osobe ili imovina nad kojima su počinjene teške povrede zaštićene Ženevskim konvencijama, i (d) postojanje neksusa između oružanog sukoba i krivičnih djela za koja se tereti.
Neosporno je da je sukob međunarodni ako se odvija između dvije ili više država. Također, oružani sukob koji je prima facie unutrašnji može postati međunarodni ili imati međunarodni karakter ako “druga država sopstvenim trupama intervenira u sukobu”. Prvostepeno vijeće je smatralo da se prilikom utvrđivanja da li sukob ima međunarodni karakter, taj sukob mora promatrati kao cjelina. Dakle, nije potrebno dokazati prisustvo jedinica druge države na svakom mjestu na kojem su počinjeni zločini. Prisustvo jedinica strane vojske na području zahvaćenom sukobom ili na područjima koja graniče s teritorijom na kojoj se odvija sukob – području odnosno područjima od strateškog značaja za sukob – može biti dovoljan pokazatelj na osnovu kojeg se može zaključiti da je riječ o direktnoj intervenciji strane države u sukobu i utvrditi međunarodni karakter tog sukoba.
Međunarodni karakter unutrašnjeg sukoba može proizaći i iz činjenice da neki učesnici unutrašnjeg oružanog sukoba djeluju u ime neke druge države. U tom slučaju važno je bilo utvrditi stepen vlasti ili kontrole strane države nad oružanim snagama koje se bore u njeno ime.
U predmetu Tadić, Žalbeno vijeće je zaključilo, nakon što je konstatiralo da međunarodno pravo ne zahtijeva uvijek jednak stepen kontrole nad pripadnicima oružanih grupa, kao i nad pojedincima kojima domaći zakoni ne daju status agenata države da bi se utvrdilo da li se ovi potonji mogu smatrati de facto organima države, da se u svrhu utvrđivanja da li su učesnici u unutrašnjem sukobu djelovali u ime druge države i time dali sukobu međunarodni karakter, mogu primijeniti tri različita kriterijuma, ovisno o karakteru entiteta o kojem je riječ.
Riječ je o sljedećim kriterijumima: (a) kriterijum opće kontrole (za oružane grupe koje djeluju u ime druge države); (b) postojanje konkretnih uputstava ili naknadnog javnog odobravanja (za izolirane pojedince ili grupe bez vojne organizacije), ili (c) izjednačavanje pojedinaca sa državnim organima na osnovu njihovog stvarnog ponašanja (actual behaviour) unutar državnih struktura.
Praksa ICTY
U svom završnom podnesku, Tužiteljstvo je tvrdilo da je oružani sukob između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana bio međunarodnog karaktera jer je: 1) HV direktno učestvovao u sukobu na strani HVO-a; 2) Hrvatska imala opštu kontrolu nad vlastima i oružanim snagama HZ(R) HB i 3) optuženi Praljak, koji je de jure i de facto imao kontrolu nad oružanim snagama HZ-HB, bio zapravo agent Hrvatske.
Vijeće je smatralo da, nasuprot tome što tvrdi Tužiteljstvo, pitanje da li je optuženi Praljak bio agent Hrvatske nije od presudnog značaja prilikom utvrđivanja međunarodnog karaktera sukoba u ovom predmetu, nego ukupnost svih dokaza. Vijeće je u ocjeni dokaza apsolutno koristilo standarde iz prakse ICTY-a, posebno slučaja Tadić.
Vijeće je navelo: “Kako bi utvrdili da li je taj sukob, koji je prima facie unutrašnji, imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba, potrebno je da se dokaže bilo 1) direktna intervencija oružanih snaga Hrvatske u BiH na strani HVO-a, bilo 2) da je HVO bio organizirana grupa sa hijerarhijskom strukturom nad kojom je Hrvatska imala opću kontrolu ili da je bio neorganizirana grupa ili skup pojedinaca i da je ta grupa odnosno da su ti pojedinci postupali kao organi Hrvatske ili u dosluhu s organima vlasti Hrvatske. Iz tog razloga Vijeće će, u ovom trenutku, isključivo razmatrati da li je, na osnovu kriterijuma sudske prakse, sukob između HVO-a i ARBiH intervencijom Hrvatske postao međunarodni sukob. Vijeće neće analizirati dokaze koji se odnose na logističku i humanitarnu podršku koju je Hrvatska pružila RBiH, na to da li je Vlada RBiH priznala legalnost HVO-a kao sastavnog dijela ARBiH, na podršku hrvatskih vlasti referendumu o nezavisnosti RBiH, i tako dalje. Međutim, ti dokazi će se, ako to bude potrebno, uzeti u obzir prilikom zaključivanja da li je postojao udruženi zločinački poduhvat.”
Upravo zbog ovoga važno je istaći stav Prvostepenog vijeća pri analiziranju stavova odbrane optužene šestorke koja je negirala međunarodni konflikt, odnosno agresiju Republike Hrvatske na RBiH. Vijeće: “Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH, te sarađivala sa njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama. Potpuno su irelevantne pobude učesnika u sukobu ili zakonitost njihovog učešća. U tom smislu, nebitno je da li je, na primjer, Hrvatska sudjelovala u sukobu u BiH protiv svoje volje, da li su vojnici HV-a dejstvovali u BiH kao dobrovoljci ili da li je HV pružao podršku ABiH u sukobu sa srpskim snagama BiH. Onog časa kada je Hrvatska, bilo direktno intervenirala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv ABiH, bilo stekla opću kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni.”
Zaključci Vijeća
Dokazi pokazuju da je, pod pritiskom međunarodne zajednice, Hrvatska ili pokušala da prikrije prisustvo HV-a u BiH, ili pokušala da ga opravda riječima da su na toj teritoriji pripadnici HV-a bili dobrovoljci. Većina Vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila je da je HV bio prisutan u općinama na koje se odnosi optužnica i u periodima tokom kojih se odvijao oružani sukob između ARBiH i HVO-a.
Na osnovu dokaza, većina Vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da je HV direktno intervenirao u sukobu između HVO-a i ARBiH na strani HVO-a u većini logora i općina navedenih u optužnici i tokom perioda na koji se ona odnosi. S obzirom na tu direktnu intervenciju može se van razumne sumnje zaključiti da je sukob između ARBiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba.
Vijeće je konstatovalo da na osnovu dokaza može van razumne sumnje da zaključi da je HV, te samim tim i Hrvatska, direktno intervenirao u sukobu između ARBiH i HVO-a, te da je uslijed te intervencije sukob dobio međunarodni karakter. Stoga nije potrebno da Vijeće detaljnije razmatra to pitanje i donosi zaključak u vezi s postojanjem opće kontrole Hrvatske nad oružanim snagama HZ(R) HB/HVO-a kako bi izvelo zaključak o međunarodnom karakteru sukoba. Međutim, s obzirom na broj dokaza, koje su strane u postupku predočile, i rasprave koje su se s tim u vezi vodile, kao i u cilju iscrpnosti, Vijeće će iznijeti svoje zaključke o tom pitanju.
Vijeće je prihvatilo dokaze na osnovu kojih je većinom, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključilo da je Hrvatska imala opću kontrolu nad HVO-om. Kontrola se ispoljavala na više načina: a) Slanje oficira HV-a iz Zagreba u sastav HVO-a; b) Združeno rukovođenje HV-a i HVO-a vojnim operacijama; c) Dostavljanje izvještaja HVO-a hrvatskim vlastima; d) Postojanje logističke podrške iz Hrvatske, Finansijska podrška, slanje oružja i opreme, Pomoć u obuci i stručnom znanju; e) Politički aspekti opće kontrole Hrvatske nad HVO-om HZ(R) HB. Opća kontrola koju je Hrvatska imala nad HVO-om i vlastima HZ(R) HB imala je i političke aspekte i sastojala se konkretno u kontroli i indirektnom uticaju Hrvatske na HVO i HZ(R) HB.
Na osnovu svih dokaza većina Vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da su vlasti Hrvatske i HV-a imale opću kontrolu nad HVO-om tokom perioda na koji se odnosi optužnica.
S obzirom na sve razmotrene dokaze, većina Vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da je oružani sukob bio međunarodnog karaktera, zato što je HV direktno intervenirao u sukobu između HVO-a i ARBiH, i zato što su HV i Hrvatska imali opću kontrolu nad HVO-om.
Okupacija
Tužiteljstvo je u optužnici navelo da krivična djela protiv imovine i civilnog stanovništva na okupiranoj teritoriji mogu predstavljati tešku povredu Ženevskih konvencija po članu 2 Statuta. Tužiteljstvo također navodi i da zapovjednik okupirane zone ima obavezu da zaštiti imovinu i zaštićeno stanovništvo iz te zone, te se može smatrati odgovornim zato što je svojim propustom pomogao i podržao počinjenje zločina nad tom imovinom i osobama. Stoga je Tužiteljstvo tvrdilo da su optuženi Praljak, kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, i optuženi Petković, kao načelnik Glavnog stožera HVO-a, odgovorni, budući da nisu ispunili obavezu pružanja zaštite, zato što su svojim propustom pomogli i podržali počinjenje zločina nad imovinom i zaštićenim osobama na okupiranim teritorijama. Naposljetku, Tužiteljstvo je podsjetilo da je, u skladu sa sudskom praksom Međunarodnog suda, raseljavanje civila van okupirane teritorije dovoljne težine da bi se smatralo deportacijom.
Budući da u Ženevskim konvencijama nema definicije okupacije, Prvostepeno vijeće se pozvalo na Haški pravilnik, čije odredbe čine dio običajnog prava i kriterijume koje je iznijelo Vijeće u predmetu Naletilić za utvrđivanje da li je vlast okupacione sile stvarno uspostavljena i u vezi s tim smatra da se ti kriterijumi ne moraju primjenjivati kumulativno.
Vijeće se držalo sljedećih kriterijuma kako bi utvrdilo postojanje okupacije: okupaciona sila mora biti u mogućnosti da organe vlasti okupiranih teritorija, koji su onemogućeni u javnom funkcioniranju, zamijeni svojim organima vlasti; 2) neprijateljske snage su se predale, poražene su ili su se povukle. U tom smislu, Vijeće podsjeća da se područja borbi ne mogu smatrati okupiranom teritorijom, ali da sporadičan lokalni otpor, čak i uspješan, ne utiče na stvarnost okupacije; 3) okupaciona sila ima dovoljno snaga na terenu, ili je u mogućnosti da u razumnom roku pošalje snage tako da se vlast okupacione sile osjeti; 4) na datoj teritoriji je uspostavljena privremena uprava i 5) okupaciona sila je izdala naređenja civilnom stanovništvu i obezbijedila njihovo provođenje. Međutim, kako bi zaključilo da li je postojalo stanje okupacije na nekom određenom mjestu, Vijeće je reklo da mora najprije da razmotri situaciju u cjelini. Nije nužno dokazati da je ispunjen svaki pojedinačni kriterijum kako bi se konstatovalo da je postojala okupacija.
U svojoj završnoj riječi Praljkova odbrana je tvrdila da je Tužiteljstvo napravilo pravnu grešku prilikom analize pitanja da li je u vrijeme predmetnih događaja u Herceg-Bosni postojalo stanje okupacije i smatra da postojanje međunarodnog oružanog sukoba nije isto što i postojanje okupacije. Petkovićeva odbrana, pozivajući se na presudu u predmetu Naletilić i na Dopunski protokol I, u svojoj završnoj riječi tvrdi da se radi o situacijama koje se međusobno isključuju.
Vijeće je smatralo da treba podsjetiti da je jurisprudencija Međunarodnog suda jasna kad je riječ o kriterijumima primjenjivim na utvrđivanje međunarodnog karaktera sukoba. Žalbeno vijeće je utvrdilo da oružani sukob ima međunarodni karakter kada, na primjer, strana država vrši opću kontrolu nad jednom od strana u sukobu. Vijeće zaključuje da je – kada Tužiteljstvo dokaže da strana u oružanom sukobu nad kojom strana država vrši opću kontrolu ispunjava gore iznesene kriterijume kontrole nad teritorijom – stanje okupacije tog dijela teritorije dokazano.
S obzirom na sve dokaze, Vijeće je u mogućnosti da van razumne sumnje zaključi da je grad Prozor bio pod okupacijom HVO-a od 24. do 30. oktobra 1992, kao i da je selo Parčani bilo okupirano barem u danima nakon napada 17. aprila 1993. Općenitije govoreći, Vijeće smatra da je općina Prozor bila pod okupacijom HVO-a od augusta do decembra 1993. Osim toga, Vijeće smatra da su sela Duša, Hrasnica, Ždrimci i Uzričje u opštini Gornji Vakuf bila pod okupacijom HVO-a poslije 18. januara 1993; da su sela Sovići i Doljani u općini Jablanica bila pod okupacijom HVO-a poslije 17. aprila 1993; da je zapadni Mostar bio pod okupacijom HVO-a od maja 1993. do februara 1994; da je općina Ljubuški bila pod okupacijom HVO-a u augustu 1993; da je općina Stolac bila pod okupacijom HVO-a u julu i augustu 1993; da je općina Čapljina bila pod okupacijom HVO-a od jula do septembra 1993; grad Vareš i selo Stupni Do u općini Vareš bili su pod okupacijom HVO-a poslije 23. oktobra 1993.
Zahtjevi Republike Hrvatske za status prijatelja suda
Hrvatska Vlada je 22. septembra 2006. Prvostepenom vijeću uputila zahtjev kojim je tražila dopuštenje da postupa u svojstvu amicus curiae (“prijatelji suda”) na osnovu pravila 74 Pravilnika o postupku i dokazima ICTY-a. U prilog svom zahtjevu, hrvatska Vlada je rekla da će njen zahtjev omogućiti Vijeću da dobije objašnjenja u vezi s pitanjima koja se odnose na učestvovanje političkih i vojnih vođa Hrvatske u udruženom zločinačkom poduhvatu, i politikom koju je predsjednik Tuđman vodio u RBiH. Vijeće je 11. oktobra 2006. odbilo zahtjev jer su pitanja iz zahtjeva Hrvatske izlazila iz okvira optužnice i zato što su činjenične prirode. Vijeće je također konstatiralo da dopustiti državi, čiji se bivši politički i vojni čelnici spominju u optužnici kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata da u postupku postupa kao amicus curiae, ne bi bilo u interesu pravde. Žalbeno vijeće ICTY-a je odlukom od 13. decembra 2006. odbilo žalbu Hrvatske na odluku Prvostepenog vijeća.
U martu 2016. Vlada Hrvatske je drugi puta tražila da u svojstvu “prijatelja suda” bude uključena u žalbeni postupak bivših čelnika bosanskih Hrvata jer je smatrala da su prvostepenom presudom na osnovu “nepostojećih dokaza”, posthumno osuđena trojica bivših hrvatskih zvaničnika – Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Hrvatska je u svom zahtjevu navela da u prvostepenoj presudi “nije naveden nijedan valjan dokaz” da su Tuđman, Šušak i Bobetko “usmjeravali i koordinirali” događaje na terenu s ciljem i namjerom da se počine zločini. “Zaključkom da su navedena trojica hrvatskih zvaničnika bili dio udruženog zločinačkog poduhvata, Pretresno vijeće je prekršilo Evropsku konvenciju o ljudskim pravima” jer je “zanemarena pretpostavka njihove nevinosti”. Hrvatska je tražila od Žalbenog vijeća da joj dozvoli da kao “prijatelj suda” zastupa prava “posthumno osuđenih” Tuđmana, Šuška i Bobetka u žalbenom postupku zvaničnika Herceg-Bosne.
Žalbeno vijeće Tribunala je u julu 2016. odbacilo zahtjev hrvatske vlade da u svojstvu “prijatelja suda” bude uključena u žalbeni postupak bivših čelnika bosanskih Hrvata. Žalbeno vijeće je ukazalo da je Hrvatska u svom zahtjevu “slobodno interpretirala” dokaze koje Prvostepeno vijeće navodi u presudi bivšim čelnicima Herceg Bosne u kontekstu učešća optuženih u udruženom zločinačkom poduhatu. Hrvatska na taj način samo ponavljala ono što je zadatak Pretresnog vijeća i strana u postupku. S obzirom da Tuđman, Sušak i Bobetko nisu među optuženima u predmetu bivših čelnika Herceg Bosne, nalazi Pretresnog vijeća “nisu i ne mogu biti” nalazi o njihovoj krivičnoj odgovornosti. Stoga “pravo na pretpostavku nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka nije ugroženo, kao što ni nalazi Vijeća o njima (…) nisu nalazi o odgovornosti Hrvatske”.
Hrvatska je u trećem pokušaju, 12. juna 2017. godine, tražila da se uključi u žalbeni postupak i da se u žalbenoj presudi bivšim čelnicima Herceg-Bosne naglasi da navođenje Tuđmana, Šuška i Bobetka u prvostepenoj presudi ne znači da su oni proglašeni krivim za bilo kakav zločin, kao i da pominjanje njihove uloge u udruženom zločinačkom poduhvatu ni na koji način ne predstavlja nalaz o odgovornosti Republike Hrvatske. Hrvatska je ovaj zahtjev podnijela nakon što se Tužiteljstvo na žalbenoj raspravi u predmetu “Prlić i ostali” pozvalo na nalaz prvostepene presude o učešću šestorice optuženih u udruženom zločinačkom poduhvatu na čijem su čelu bili hrvatski zvaničnici Tuđman, Šušak i Bobetko.
Zahtjev za “rehabilitaciju” Tuđmana, Šuška i Bobetka nije ni razmatran, jer je zaključeno da se radi o novom podnesku koji Hrvatska ne može da uloži budući da nema status stranke u predmetu bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne.
Izdvojeno mišljenje predsjedavajuće suca Antonettija
Sudac Jean Claude Antonetti će nesumnjivo ostaci upamćen po (skandaloznoj) oslobađajućoj presudi u korist Vojislava Šešelja. No, i pored toga opservacije, zaključci, analize i mišljenja, koje je izdvojio na preko 500 stranica presude, zaslužuju pažnju zbog više razloga. Sudac Antonetti je nakon 20 godine doveo u pitanje praksu ICTY-a, problematiziranjem jurisprudencije prije svega odluka žalbenih vijeća ICTY, a doveo je u pitanje i ukupan dosadašnji rad ICTY-a. Problematizirao je većinu najvažnijih zaključaka većine pravosnažnih presuda u slučaju procesa protiv Hrvata, dovodeći uz rad ICTY-a i međunarodno pravo u zonu nesigurnosti i spekulacija.
Posebno su interesantne opservacije i “dokazi” koji su direktno usmjereni protiv jurispudencije ICTY-a koje je Antonetti nalazio u postupcima ili statutima drugih međunarodnih sudova, a koji su korespondirali s odbranam optužene herceg-bosanske šestorke. Antonetti se pita: “Mogu li ja kao sudija zanemariti odluke žalbenog vijeća koje je više puta izjavilo da su, zbog pravne sigurnosti, njegove odluke obavezujuće za pretresna vijeća? Pored ovog teoretskog pitanja, postoji još jedan problem, kojim se doktrina ne bavi, a koji se tiče sljedećeg: može li sudija, za koga Statut kaže da je nezavisan, biti nezavisan ako mora da slijepo primjenjuje sudsku praksu koju su stvorile druge sudije? Ako to jeste slučaj, šta je s njegovom stvarnom nezavisnošću? Ona tada samo može biti veoma ograničena okvirima sudske prakse Žalbenog vijeća. (…) Stoga se razumno može zaključiti da bi doktrinu udruženog zločinačkog poduhvata ubuduće jednostavno trebalo odbaciti u korist sapočinilaštva u smislu Rimskog statuta, čime bi se omogućilo da se krivična odgovornost optuženog kao učesnika u kažnjivim radnjama grupe utvrdi na striktan i precizan način. (…) Štaviše, čisto teorijski gledano, da se Žalbeno vijeće u predmetu Tadić sastojalo od sudija koje su imale suprotna mišljenja ili se uzdržale od izjašnjavanja, gotovo je sigurno da sudske prakse iz predmeta Tadić nikada ne bi ni bilo. Povrh toga, Vijeće sigurnosti je jasno naznačio u Statutu da su svi sudije jednaki u svojim pravosudnim funkcijama. Ako sudija mora da gotovo vojnički primjenjuje sudsku praksu, gdje je tu proklamovana jednakost?”
