Piše: Muhidin Karšić, pravni ekspert/[email protected]
Svojim Dopisom od 21.10.2015.g., predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija, je svim predsjednicima sudova i glavnim tužiocima na svim nivoima, uputio usmeni zaključak ili rezime zaključka sa sjednice VSTV-a održane dana 21.09.2015.g., na kojoj je bilo tretirano pitanje nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama od strane uposlenih i stranaka. Polazna osnova prilikom donošenja zaključka je bilo poštivanje principa nepristranosti pravosuđa, i to s aspekta percepcije javnosti o postojanju vjerski motivisane pristrasnosti u pravosuđu. VSTV-a je na spomenutoj sjednici u pogledu nošenja vjerskih obilježja od strane uposlenih u pravosudnim institucijama, donijelo zaključak da se rukovodiocima pravosudnih institucija u BiH skrene pažnja na „zabranu“ nošenja vjerskih obilježja svim uposlenima u pravosudnim institucijama u BiH.
U pogledu nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka, rukovodiocima pravosudnih institucija u BiH je ostavljena sloboda da cijene i odlučuju o ovom pitanju u svakom konkretnom slučaju, pri čemu je potrebno svaku pojedinu situaciju pažljivo procijeniti u njenom cjelokupnom kontekstu, imajući u vidu sa jedne strane prava pojedinaca na slobodu vjere i prava na jednak pristup pravdi za sve, i sa druge strane zahtjev poštivanja i očuvanja ugleda pravosudnih institucija te objetivne zahtjeve sudskih postupaka.
Proučio sam zakonodavstvo koje se odnosi na rad sudija i tužilaca, te našao da na državnom nivou (u Zakonu o Sudu BiH i Zakonu o Tužilaštvu BiH), ne postoje bilo kakve zabrane po pitanju isticanja vjerskih obilježja. Takođe, ne postoje takve zabrane ni u kantonalnim zakonima o tužilaštvima. Zabrane se uvode Zakonom o sudovima u FBiH, gdje je u članu 13, pod naslovom Oznaka pripadnosti, propisano sljedeće„ Sudije i službenici Suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti. Oznake vjerske, političke, nacionalne ili
druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama Suda.
Zabrana iz stava 1.ovoga člana ne odnosi se na stranke i treće osobe. “ Isto je propisano i članom 14 Zakona o sudovima u Republici Srpskoj. Jedina je razlika što ovaj član ne sadrži tekst koji glasi :“ Zabrana iz stava 1. ovoga
člana ne odnosi se na stranke i treće osobe.“
Članom 4.4. Kodeksa tužilačke etike, propisano je sljedeće:“ 4.4 Tužitelj ne smije ispoljavati bilo kakvu
vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.“ Isto je propisano i za sudije u članu 4.4. Kodeksa sudijske etike.
Ovdje je jako bitno pozvati se na raniju praksu VSTV-a. Naime, VSTV-e ranije nikada nije postavljalo bilo kakva ograničenja sudijama, tužiocima ni drugim zaposlenicima sudova i tužilaštava po pitanju njihove nošnje tokom rada u sudu i tužilaštvu, a pogotovo to nije radilo prilikom prijema u radni odnos novih sudija i tužilaca. Takođe, Zakonom o VSTV-u, kojim su u članovima 56 i 57 propisani disciplinski prekršaji sudija i tužilaca, nije nigdje propisano da bilo sudija ili tužilac koja je žena, vrše disciplinski prekršaj ukoliko nose hidžab tokom vršenja službene dužnosti, niti je propisano da bilo sudija ili tužilac muškarac i žena, vrše disciplinski prekršaj ukoliko nose križ ili krst. Da bi sudija ili tužilac u svome radu mogao disciplinski odgovarati, nužno je da počini jedan ili više disciplinskih
prekršaja propisanih članom članovima 56 i 57 Zakona o VSTV-u. U tom slučaju se pokreće disciplinski postupak i utvrđuje disciplinska odgovornost sudije koji je izvršio spomenuti prekršaj. Sudija ili tužilac, mogu odgovarati samo ukoliko učine radnju koja je u članovima 56 i 57 Zakona o VSTV-u prepoznata i propisana kao disciplinski prekršaj. Ukoliko takva radnja nije učinjena, onda se ne radi o disciplinskom prekršaju i sudija i tužilac ni u kojem slučaju ne mogu odgovarati, odnosno protiv istih se ne može pokrenuti disciplinski postupak.
To što Predsjednik VSTV-a želi da nošenje hidžaba ili krsta ili križa poveže sa pristrasnošću prilikom suđenja, pa da se onda može pozvati na tačke 1 i 2 članova 56 i 57 Zakona o VSTV-u, samo je dokaz da trenutno VSTV-e nema nikakve Zakonom osnovane mehanizme da nametne svoj Zaključak. Poznato je kad i u kojim slučajevima se smatra da su sudija ili tužilac pristrasni. Pojam „nepristrasnost“ je definisam u članovima od 2.1 do 2.5 Kodeksa sudijske i tužilačke etike, i tamo nigdje nije navedeno da sudija postaje pristrasan samim tim što nosi hidžab kao odjeću jednog velikog broja muslimanki u BiH, ili što nosi križ ili krst. Tako da je ovo poređenje sasvim neosnovano i neumjesno.
Predsjednik VSTV-a govori o tome da postoji zabrana nošenja vjerskih obilježja svim usposlenim u pravosudsnim institucijama u BiH. Postavljam mu pitanje, gdje je propisana ta zabrana u poglavlju disciplinski prekršaji sudija i tužilaca? Drugo, u Zakonu o sudovima FBiH, propisano je da sudije i službenici Suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti. Isto je propisano i Kodeksom sudske i tužilačke etike. Ovdje treba imati na umu da se u zakonu nigdje ne spominje pojam„ vjerska obilježja“ koja spominje predsjednik VSTV-a, već se spominje pojam„ vjerska pripadnost“.
Vjerska obilježja je pojam koji nije propisan ni Zakonom o VSTVu, ni Zakonom o sudovima u FBiH i RS-u, niti u Kodeksima sudske ili tužilačke etike.
Drugim riječima, predsjednik VSTV-a i članovi VSTV-a uvode novi pojam koji ne poznaje sadašnje zakonodavstvo i novu zabranu koju ne poznaju Zakon o VSTV-u, i koja nije nigdje propisana kao zabrana.
Drugo, riječ koja je slična riječi „obilježja“, a radi se o riječi „oznaka“ spominje se u članu 13 Zakona o sudovima u FBiH i članu 14 Zakona o sudovima u RS-u, ali u sljedećem kontekstu:“ Oznake vjerske,
političke, nacionalne ili druge pripadnost i ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama Suda. “ Iz stava ovog člana se jasno vidi da se vjerske oznake ne smiju isticati na zgradi suda ili prostorijama suda. Nigdje se riječ „oznaka“ ne dovodi u kontekst nošenja i isticanja vjerske odjeće, simbola ili sl.
Zaključak Predsjednika VSTV-a je čak protuzakonit, jer se protivi stavu 3 člana 13 Zakona o sudovima u FBiH, gdje je propisano da se zabrana S udij ama i služ benici Suda da ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnost i, ne odnosi na stranke i treća lica. Međutim, predsjednik VSTV-a je ostavio na volju predsjednicima sudova u FBiH i glavnim tužiteljima da po svojoj ocjeni odluče hoće li zabraniti ili ne strankama i trećim osobama da nose vjerska obilježja.
I još nešto jako bitno, kada govorimo o nadležnostima VSTV-a propisanim u članu 17 Zakona o VSTV- u, nigdje se ne spominje da predsjednik VSTV-a niti Vijeće, imaju nadležnost da upućuju predsjednicima sudova i glavnim tužiocima obavezujuće zaključke niti zaključke kojima se „skreće pažnja“, niti bilo kakve druge zaključke koji se odnose na pitanje vjerskih obilježja. Nadležnosti i ovlaštenja VSTV-a su taksativno određena i pobrojana, a ovakvo se ovlaštenje nigdje ne spominje.
Svim sudijama i tužiocima koje su pokrivene i koje rade u pravosuđu, predlažem da nastave raditi i da se ne osvrću na ovaj protuzakoniti Zaključak VSTV-a, a ako bi ih bilo ko pozvao na disciplinsku odgovornost, morao bi dokazati da:
-je njihov prijem u radni odnos bio protuzakonit od samog početka ( stupanja u radni odnos);
– da je nošenje hidžaba propisano kao disciplinski prekršaj prema članovima 56 i 57 Zakona o VSTV-u, što svakako nije;
– morali bi ustanoviti kad su tačno počinile disciplinski prekšaj u skladu sa Zakonom a ne u skladu sa Zaključkom;
– morali mi objasniti u čemu se ogleda prekšaj i gdje je propisan, i koja je sankcija propisana za taj prekršaj;
– morali bi dokazati da ovim nisu željeli da učine zabranjenu diskriminaciju iz člana 2 Zakona o
zabrani diskriminacije koji glasi::
„Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatra će se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života.
Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.“
Još da naznačim da se u ovom slučaju radi o diskriminaciji po najmanje dva osnova: po osnovu vjere i po osnovu spola. Pripadnicama ženskog spola, jedne vjere, se zabranjuje da rade u pravosuđu, iako im se do dana donošenja spornog Zaključka dozvoljavalo da bez bilo kakvih ograničenja rade u pravosuđu. Ovim se u povoljniji položaj dovode pripadnice ženskog spola druge vjere, ili pripadnice ženskog spola koje se izjašnjavaju kao ateisti ili pripadnice neke druge vjere, što je očita diskriminacija.
Ovdje je ključno da se krećemo u okviru postojećeg zakonodavstva. Zaključak VSTV-a gledano sa aspekta prava predstavlja potpuni pravni promašaj, i vrlo lako se može oboriti.
Dakle, sve treba vratiti na pravni teren, i očekivati je da će predsjednik VSTV-a shvatiti kakvu je grešku napravio.
