Za mnogobrojne žrtve zločina devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ ili ICTY) je predstavljao nadu za pravdu. Žrtve i akteri civilnog društva su zahtijevali od MKSJ da se oni koji snose najveću krivicu za zločine smatraju odgovornim. Oslobađajuće presude izrečene 2012. i 2013. godine najviše rangiranim hrvatskim i srpskim generalima – Anti Gotovini, Mladenu Markaču, Momčilu Perišiću, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću – uzdrmale su ta nadanja i proizvele zabrinutost za kvalitet nasljeđa MKSJ.
MKSJ suci počinju donositi oslobađajuće presude
Kritika oslobađajućih presuda ukazuje na neuspješan ishod napora da se politički ili vojni lideri smatraju odgovornim, kao i na nedostatak pravne konzistentnosti. Konzistentnost u navedenim slučajevima je važna za određivanje sadržaja zakona i uspostavljanja mogućnosti predvidivosti, kako je i sam MKJS naglasio. Od svih oslobađajućih presuda, ističu se tri.
Slučaj 1: Tužitelj MKSJ je optužio Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tokom Operacije Oluja. Prema optužnici, oni su naredili nezakonite artiljerijske napade i stvorili klimu nekažnjavanja nedostatkom poteza koji bi prevenirali, istraživali ili kaznili zločine počinjene od strane članova Specijalne policije nad srpskim civilima. Pretresno vijeće je Gotovinu i Markača proglasilo krivim za učešće u UZP, gdje su zajedničkim planom željeli istjerati srpsko civilno stanovništvo iz Krajine. Gotovina je osuđen na 24 godine zatvora, Markač na 18 godina, dok je Čermak oslobođen. Žalbeno vijeće je osporilo dokaz o postojanju UZP. S druge strane, Pretresno vijeće je presudilo da su artiljerijski napadi bili zakoniti. Ovo vijeće je nakon toga, tačnije 16. novembra, 2012. godine (kroz odluku 3 naspram 2), oslobodilo optužnice Gotovinu i Markača.
Slučaj 2: Momčilo Perišić, bivši šef Generalštaba Jugoslavenske armije, bio je optužen za ubistvo, istrebljenje, nečovječna djela, napade na civile, te progon kao zločine protiv čovječnosti i/ili kršenje zakona ili običaja rata. Zločini su se dogodili na teritorijama Bosne i Herzegovine i Hrvatske, između avgusta 1993. i novembra 1995. godine. Perišić je optužen, za pomaganje i poticanje na zločine protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u bosanskim gradovima Sarajevo i Srebrenica, radi svoje uloge u objezbjeđivanju vojne i logističke pomoći Vojsci Republike Spske. Pretresno vijeće je Perišića proglasilo krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 27 godina.
No, Žalbeno vijeće je navelo da pomaganje i poticanje na zločine zahtijeva blisku poveznicu između obezbijeđene pomoći i određenih kriminalnih djela. Pomoć mora biti “konkretno” – a ne “na neki način” – usmjerena na zločine. Presuda Perišiću Žalbenog vijeća od 28. februara 2013. godine je tvrdila da dokazi u slučaju nisu bili dovoljni da se uspostavi konkretna usmjerenost pomoći zločinima, te ga je oslobodila. Tokom daljnjeg razvoja događaja tužitelj MKSJ je trećeg februara 2014. podnio žalbu za preispitivanje presude Žalbenog vijeća Perišiću. Tužitelj je naveo da je presuda zasnovana na manjkavim uslovima, te je prema tome neodrživa. Žalbeno vijeće je 20. marta, 2014. godine odbacilo žalbu.
Slučaj 3: Tužitelj je optužio srpskog generala i bivšeg šefa Srpske obavještajne službe, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića (njegovog podređenog) za progon, ubistvo, deportaciju i prisilno premiještanje Hrvata, bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrpskih civila u velike dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u periodu od 1. aprila 1991. do 31. decembra 1995.
Primarni oblik odgovornosti je bilo učešće u UZP. Presuda Pretresnog vijeća od 13. maja 2013. godine je proglasila da obojica nisu krivi za učešće u UZP usljed nedostatka zaključnih dokaza o učešću. Nadalje su primjenili konkretnu usmjerenost kao uvjet za oslobađanje za pomaganje i podržavanje (poticanje) zločina.
Osporene presude u slučaju Perišić i djelimično u slučaju Stanišić i Simatović se tiču pravne doktrine; naime, da li je konkretno usmjerenje izdate direktive uslovljavajući element pomaganja i poticanja. Presuda Žalbenog vijeća Šainoviću i ostalima je 23. januara 2014. nedvosmisleno odbacila mišljenje iz slučaja Perišić. Prema njihovoj odluci, pomaganje i poticanje “sastoji se od praktičnog pomaganja, ohrabrivanja ili moralne podrške koja ima materijalni efekat na izvršenje zločina”. Rečeno je i da konkretno usmjerenje izdate direktive nije uslov. Ovakvo viđenje je podržano i u predstojećim obraćanjima.
Zaključak Žalbenog vijeća, u slučaju Gotovina i Markač je dalekosežan. Ratni zločini su nakon Operacije Oluja široko diskutovani, a mnogobrojni slučajevi su se našli pred hrvatskim sudovima. Međutim, prema MKSJ zaključku, ne postoji dovoljno dokaza da se kaže da je tadašnje hrvatsko vodstvo imalo plan da isprazni Krajinu od Srba.
Ishod ovih slučajeva je značajan za šire razumijevanje ratova iz perioda 1992-1995. u Bosni i Hercegovini. To znači da do današnjeg dana MKSJ nije osudio nijednog zvaničnika srpske vlade za učešće u počinjenim zvjerstvima u Bosni i Hercegovini. Postoji preovlađujuće i izrazito dobro dokumentovano stajalište koje govori da su vojne i paravojne grupacije bosanskih Srba, koje su napadale civilno stanovništvo u Bosni, bile snažno zavisne od podrške koja je dolazila iz Beograda. Takav rezultat dugotrajnih proces u Haagu će zasigurno ostati sporan.
Nadzirana nepristranost kao obavezujući pravni zahtjev
Glavni momenat osporavanja u dobro poznatom e-mailu suca Harhoffa je bila sugestija da se promjena doktrine dogodila kao rezultat pritiska izvršenog od strane predsjednika Merona na svoje kolege. Takva sumnja bi imala ozbiljan značaj za bilo koji sud, posebno za MKSJ koji je od svog osnutka optuživan za neobjektivnost aktera na koje se teritorijalno primjenjuje njihov pravni sistem.
Sudac Harhoff je tvrdio da je predsjednik Meron stavio “jak pritisak na svoje kolege” u slučajevima Perišić i Gotovina i Markač, da bi postigli oslobađajuće presude, i postavili pitanje o tome da li je i sam predsjednik bio pod pritiskom od strane američkih i izraelskih vojnih krugova.
Dolazimo do prijedloga Vojislava Šešelja; naime oformljeno je posebno Vijeće od strane tadašnjeg potpredsjednika MKSJ Carmela Agiusa – sadašnjeg MKSJ predsjednika – koje je odlučilo da će sudac Harhoff biti diskvalifikovan iz slučaja Šešelj, kao posljedica slanja svog e-maila.
Prema argumentima odluke, Harhoff je iskazivao neobjektivni stav koji se zalagao za osuđivanje srpskih vojnih komadanata bez dokazne osnove. Zanimljivo je da je sudac koji se nije složio, Liu Daqun, zaključio da kada se sadržaj e-maila posmatra u zasebnom kontekstu, on ne izražava neobjektivni stav. Posebno Vijeće je 7. oktobra 2013. godine odlukom većine, uz suca Daquna koji je bio protiv odbilo zahtjev Tužiteljstva da se prethodna odluka revidira.
Značajne akademske diskusije se vode o tome da li je diskvalificiranje suca Harhoff bilo opravdano ili ne. I dalje postoji preovladavajuće mišljenje da je on bio natjeran da napusti MKSJ, ne radi toga što njegove kritike oslobađajućih presuda nisu bile utemeljene, već zato što je napravio prestup unutar sistema nepisanih pravila o povjerenju među kolegama.
S obzirom na neizvjesnu situaciju u MKSJ, pitanje neobjektivnog stava predsjednika Merona se također postavlja. Uistinu, ukoliko bi stavove predsjednika Merona o UZP ili pomaganju i poticanju, podvrgnuli testu objektivnosti onim istim brzim načinom kojim se postupilo sa sucem Harhoffom – koji se sastoji od toga da li bi razuman, informirani vanjski posmatrač, sa znanjem o svim relevantnim okolnostima kreirao neobjektivan stav – nažalost je nejasan ishod ispitivanja. Postoji problematična slika predsjednika koja prevazilazi njegove moći i ulogu.
Možemo s pravom tvrditi da su nezakonite presude mnogo veći skandal nego pogrešna oslobađanja. In dubio pro reo je pravi pristup bilo kojeg krivičnog suda.
Međutim, problem sa kojim se mi u MKSJ suočavamo se razlikuje: tiče se promjene u evaulaciji dokaza i kvaliteta pravne analize. Ustvari, ono predstavlja načine potkopavanja povjerenja u nezavisnost sudaca, što je predsjednik Meron dobro objasnio riječima: “Suci su nezavisni i djeluju u skladu sa zakonom, njihove odluke imaju određenu dozu predviđanja, zato što su zasnovane na postojećem zakonu, pravnom presedanu i nepristrasnoj primjeni tog zakona u odnosu na činjenična pitanja.”
Žrtve i organizacije za ljudska prava su se okretale sudu u Haagu za pravdu i pouzdane historijske zapise nakon izrazito nasilnih oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, tokom devedesetih godina. Oni su vjerovali da nijedna druga institucija nije iznijela toliko visok kvalitet dokumentacije, dokaza i pravnih argumenata.
Oslobađajuće presude iz 2012. i 2013. godine, te podjela među sucima oko ključnih tački pravne analize, doveli su u rizik sposobnosti MKSJ da ispuni svoj mandat. Iako se činilo da je posljednja odluka Žalbenog vijeća “ispravila” neke greške, ostaje pitanje da li predsjednik Meron uživa sliku nezavisnosti i nepristrasnosti koju uvjetuju Tribunal i Mehanizam za međunarodne krivične sudove da bi se pravilno ispunili njihovi mandati.
Moja organizacija – kao i mnogi drugi akteri koje smo konsultirali – došla je do bolnog zaključka da postoji istrajavajući razlog da se sumnja u nepristrasnost predsjednika Merona. Nažalost, ova sumnja ima otrovnu moć u svojoj izdržljivosti. Mi smo takozvani “informirani posmatrači”, dio zajednice aktera koji pomažu da se MKSJ stvara i čuva tokom više od dvadeset godina. Ukoliko takvi “informirani posmatrači” primijete neobjektivnost od strane MKSJ suca i predsjednika Mehanizma za međunarodne krivične sudove, i imaju hrabrost da to javno izreknu, to ima direktnu relevantnost pod MKSJ zakonom. Gubljenje povjerenja među informiranim dijelom javnosti je štetno po sudije institucije čiji autoritet zavisi od toga što jeste – i biva percipiran kao – nepristrasan.
(Autor ovog teksta Gunnar M. Ekeløve-Slydal, vodeći je član Evropske zajednice za ljudska prava, zamjenik je generalnog sekretara pri norveškom Helsinškom komitetu. Radio je u području problematike međunarodne krivične pravde i bivše Jugoslavije, od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća.)
Tranzicijska-pravda.org / Forum For International Criminal and Humanitarian Law.
