Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Turska je u protekle dvije sedmice bila pogođena nemirima i protestima koje je organizovala Narodna republikanska stranka (Ataturkova stranka), uz punu podršku i asistenciju Zapada, s ciljem vršenja pritiska na postojeći sistem kako bi se sproveli prijevremeni izbori, nadajući se da će povratiti vlast i biti u mogućnosti da zaustave turski islamski preporod koji teži oslobađanju novih generacija od kontaminiranja sekularizmom i njegovim razornim posljedicama po narod i državu, što je strpljivo i promišljeno započela Stranka pravde i razvoja (AK partija) tokom poslednje dvije decenije.
Stoga je razumljiv zapadni antagonizam prema Turskoj u eri Erdogana, jer se boje da bi mogli propasti svi njihovi napori da Tursku odvoje od njenih islamskih korijena, što je započeo vjerni učenik i sljedbenik Zapada, Kemal Ataturk, i što su nastavili njegovi nasljednici.
Naime, kemalisti su se maksimalno trudili da održavaju nivo neprijateljstva prema islamu, pa je uspjeh islamističke stranke, koju predvodi Redžep Tayip Erdogan, u dolasku na vlast, postao ozbiljna prijetnja njihovim naporima koji su trajali sedamdeset godina u pokušaju da moderniziraju Tursku i pretvore je u iscrpljenog podanika koji grca u siromaštvu i korupciji, nakon što je Osmanska Turska predvodila svijet više od četiri stoljeća.
Turski islamisti su itekako zabrinuli Zapad svojim uspjesima u brzoj transformaciji njihove zemlje, prelazeći iz bolesne stvarnosti, koju su nametnuli Ataturkovi nasljednici, u obećavajuću stvarnost koja je u znaku sveopćeg napretka i prosperiteta. Turska je sada postala napredna industrijska i ekonomska sila, koja nije ništa manje jaka i stabilna od vodećih svjetskih sila, što joj omogućava ekonomsku i političku nezavisnost.
Međutim, ono što se ničim ne može opravdati jeste odioznost, čak i neprijateljstvo, podaničkih arapskih režima koji besprijekorno slušaju i izvršavaju naredbe svojih gospodara iz Vašingtona i Tel Aviva. Bilo je za pretpostaviti da će uspjeh i prosperitet Turske predstavljati izvor nade i inspiracije za arapsku regiju, i da bi Turska trebala biti uzor koji arapski režimi trebaju slijediti, ukoliko su zaista iskreni u svojoj odanosti svojim narodima.
Međutim, ono što objašnjava ovu mržnju je pridruživanje arapskih sekularista, koji se nazivaju ljevičarima i progresivcima, hordama protivnika turskih islamista. Zajednička tačka njihovog udruživanja je strah od povratka ujedinjene (jedinstvene) islamske države, jer bi uspjeh takve ideje srušio njihove tvrdnje da je islam religija prošlosti koja nije pogodna kao politički okvir. Ozbiljni i objektivni analitičari stvarne motive ove vještačke krize vide u sljedećem:
Sekularisti su u Ekremu Imamogluu vidjeli najbolji izbor za kandidata na narednim predsjedničkim izborima, posebno nakon što je ”uspješno” obnašao dužnost gradonačelnika Istanbula (grada koji je bio pod kontrolom islamista više od dvadeset godina), u dva uzastopna mandata. Važno je napomenuti da Ataturkovci obično dominiraju u velikim gradovima poput Istanbula, jer čine osnovu tzv. aristokratske i kapitalističke klase, dok se islamisti nalaze u ruralnim područjima i manjim gradovima, zbog njihove snažnije veze sa vjerom i moralnim vrijednostima.
Ipak, islamisti su uspjeli zadobiti simpatije mnogih sekularista zbog očigledne razlike u poštenju i posvećenosti u upravljanju Istanbulom. Naprimjer, tokom Erdoganovog upravljanja, Istanbul se svrstao u red najljepših gradova na svijetu, što je bio jedan od ključnih razloga njegovih ponovnih pobjeda na turskim predsjedničkim izborima, uprkos brojnim preprekama, vojnim udarima, ”ratovima” protiv turske valute, itd.
Najnoviji događaj su bili protesti, koji su imali za cilj da spasu svog kandidata Ekrema Imamoglua od suđenja zbog brojenih slučajeva korupcije tokom njegovog vođenja Istanbula. Korupcija je inače jedna od glavnih odrednica i osobina koje se vežu za sekulariste u Turskoj. Međutim, sada više nema nimalo sumnje u njegovu krivicu, posebno nakon što se nekoliko osumnjičenih osoba dobrovoljno ponudilo da svjedoče protiv njega i predoče dokaze koji će ga osuditi. To će, najvjerovatnije, biti odlučujući udarac njegovim šansama za kandidaturu na narednim izborima.
I kako se ”omča” sve više stezala oko vrata Imamoglua, Zapad i njegovi poslušnici su požurili da mu pomognu. Njihova jedina opcija bila je izazivanje nemira i nestabilnosti kako bi ugrozili vrijednost turske valute, s ciljem da iznude pritisak na Erdogana, tjerajući ga da podnese ostavku i održi prijevremene izbore.
Zbog toga ćemo u narednom periodu svjedočiti još žešćoj kampanji protiv Turske, a naravno, toj kampanji pridružit će se i naivni (licemjerni) arapski lideri. Vidjet ćemo ih kako nemilice troše ogromne sume novca i ulažu velike napore u borbi protiv napredne muslimanske Turske, koje su, inače, uskraćivali svojoj braći u Gazi.
Međutim, Uzvišeni Allah motri na ono što rade zlumućari, i On će sigurno pomoći one koji pomognu Njegovu vjeru, a nevjernici i munafici će biti poraženi i osramoćeni.
