Faiq Ajour stajao je s ostalim članovima porodice pored izgorjelog automobila koji je bio meta izraelskog napada, čisteći razbacane krhotine i razbijeno staklo.
Prije negoš to se napad desio, Faiq je otišao da kupi nekoliko stvari s obližnjeg štanda s povrćem.
“Preživio sam čudom. Upravo sam prešao ulicu”, rekao je Faiq. On je opisao svoj šok i strah da je njegova kuća pogođena izraelskim napadom.
To nije bio slučaj, a dok je trčao natrag prema mjestu događaja, pronašao je svoju porodicu, fizički neozlijeđenu. Ali njegove tri mlade kćeri drhtale su od straha, zabrinute da se izraelski genocidni rat u Gazi – koji je trebao biti obustavljen nakon uvođenja primirja u oktobru – vratio.
Izrael je više puta napadao Gazu otkako je to primirje počelo, optužujući palestinsku skupinu Hamas za kršenje primirja. Hamas to poriče, a Palestinci ističu da je Izrael taj koji je koristio prekomjernu silu otkako je primirje počelo, kršeći ga 500 puta i ubivši više od 342 civila, uključujući 67 djece.
Među 24 ubijena civila u subotnjem napadu izraelske vojske, bilo je i pet civila iz dijela Gaze gdje živi Faiq sa porodicom.
“Ovo je noćna mora, a ne primirje”, rekao je Faiq. “U jednom trenutku nakon nekog mira, život se ponovno pretvara kao da je rat.”
“Vidite dijelove tijela, dim, razbijeno staklo, ubijene ljude, hitnu pomoć. Scene od kojih se još nismo oporavili i koje nam nisu izašle iz sjećanja.”
‘Izgubljena nada u sve’
Faiq je od tada preselio svoju porodicu iz grada Gaze i u središnju Gazu kako bi pobjegao izraelskim snagama, sve u potrazi za “sigurnošću koja ne postoji”, kako on to kaže.
Od oktobra pokušava se prilagoditi onome što naziva “takozvanim primirjem”, ali kaže da još uvijek nema sigurnosti.
“Svakih nekoliko dana, postoji val bombardiranja i ciljanih napada, i sve se preokrene bez upozorenja.”
“Iscrpljeni smo”, dodao je. “Život u Gazi je 99 posto mrtav, a primirje je bilo samo 1 posto pokušaja da se oživi. Ali izgubili smo nadu u sve.”
Faiq je radio s ocem u trgovini odjećom, ali rat im je odnio sve. Ne može doći do svoje kuće, koja se nalazi unutar onoga što Izrael naziva “žutom linijom”, koja je pod potpunom izraelskom kontrolom, sa storgo ograničenim pristupom za Palestince.
“Tamo nema gradnje, nema posla, nema infrastrukture, nema života i nema sigurnosti”, rekao je Faiq. “Dakle, gdje je kraj rata?”
“Danas samo sjedim kod kuće 24 sata dnevno, i nema znakova života”, dodao je. “Preživljavamo na gorčini… Nismo samo frustrirani. U katastrofi smo. Pustite nas da živimo… pustite nas da ponovno otvorimo naše trgovine… ponovno otvorimo prijelaze… pustite nas da živimo svoje živote.”
Nema druge faze
Pitanje što slijedi u Gazi i dalje se beskrajno raspravlja, kako unutar tako i izvan palestinske enklave.
Plan američkog predsjednika Donalda Trumpa od 20 tačaka za Gazu sada poziva na prijelaznu tehnokratsku vladu, sastavljenu od “kvalificiranih Palestinaca i međunarodnih stručnjaka”, sve pod nadzorom međunarodnog “odbora za mir”, na čijem bi čelu bio sam Trump.
Plan također govori o strategiji privrednog razvoja i međunarodnim stabilizacijskim snagama, sve osmišljeno kako bi se signaliziralo da su stabilnost i napredak na pomolu za Gazu.
Ali, detalji su još uvijek nejasni, posebno jer SAD i Izrael odbacuju bilo kakvu buduću ulogu Hamasa, i zbog ogromne količine razaranja koje je Izrael ostavio u Gazi, što znači da će obnova trajati godinama.
Sam Izrael također nije voljan u potpunosti se obavezati na kraj rata.
Ahed Farwana, palestinski politički analitičar i stručnjak za izraelska pitanja, vjeruje da Izrael želi da se trenutno stanje neizvjesnosti u Gazi nastavi i da se izbjegne prelazak na obnovu Pojasa.
“Izraelska okupacija radi na učvršćivanju situacije slične onoj koja se događa u južnom Libanonu eskalirajući stvari s vremena na vrijeme i kroz kontinuirana ubistva”, rekao je Farwana.
Izrael je pristao na prekid vatre s libanonskom skupinom Hezbollah u novembru 2024. godine, nakon jednogodišnjeg sukoba u kojem su ubijeni svi važniji lideri Hezbollaha. Međutim, od tada je Izrael nastavio povremeno napadati Libanon, uključujući i napad koji se desio u proteklu nedjelju, kada je u Bejrutu ubijen vojni zapovjednik Hezbollaha.
Farwana vjeruje da izraelski napadi u Gazi nisu samo vojna taktika, već dio dugoročne vizije za održavanje haosa i izbjegavanje bilo kakvih nadolazećih političkih obveza.
“Netanyahu ne želi prijeći na drugu fazu”, rekao je analitičar Farwana, misleći na sljedeću fazu prekida vatre, gdje bi se rješavale osjetljive teme poput obnove i administracije Gaze. Umjesto toga, on misli da Izrael planira proširiti područje pod svojom kontrolom “kako bi zauzeo što više zemlje iz Pojasa Gaze.
Farwana kaže da je malo vjerojatno da će se razmjere izraelskih napada u Gazi vratiti na ono što su bili prije provedbe sporazuma.
“Situacija će ostati ograničena na proširenje žute zone i na tekuće ciljane napade s vremena na vrijeme. Može se postupno širiti, ali ne do te mjere da se vrati na početak.” Ali to stanje neizvjesnosti, rekao je Farwana, znači da ljudi Gaze u konačnici neće moći osjetiti “pravi mir”.
To je situacija koju Raghda Obeid, 32-godišnja majka četvero djece, predobro poznaje.
Već je prošla kroz beskrajne cikluse raseljavanja, a njezin dom u četvrti Shujayea u gradu Gazi potpuno je uništen. Sada je najviše plaši to što će se rat vratiti.
Raghda trenutačno živi sa svojom porodicom u šatoru u zapadnom dijelu grada Gaze. Izraelski napad pogodio je to područje prošle sedmice.
“Trenutak posljednjeg napada bio je zastrašujući, baš kao i prvi dan rata”, rekla je Raghda, prisjećajući se kako su njezina djeca bila prestrašena. “Mogli smo vidjeti dim izdaleka, ljudi su trčali i vrištali ulicama, noseći ubijene i njihova rastrgana tijela.”
“I ja sam bila prestrašena. Odrasla sam, a bila sam uplašena. Rekla sam: ‘To je to, rat se vratio, i sada je naš red'”, dodala je s tužnim osmijehom.
Kao i većina stanovništva Gaze,Raghda i njena porodica ovise o humanitarnim organizacijama, oslanjajući se na njih za hranu, s malo dostupnih prilika za rad.
Stvarnost je takva da će živjeti u šatoru u doglednoj budućnosti, uključujući i periode tokom zime, i oštrog vremena koje će ona donijeti.
Svaki dan, misija Raghde i njenog supruga je pronaći hranu i donijeti vodu. Njihova djeca trče od mjesta do mjesta tražeći narodnu kuhinju kako bi osigurala obrok.
“Ne znam što se od nas očekuje. Prošle su više od dvije godine, a ulazimo u treću, raseljeni i slomljeni ovako. Zar nema rješenja za nas?”
“Nemamo prihoda”, rekla je Raghda. “Naš život ne postoji. Živimo od narodne kuhinje i vode. Naš život je rat bez stvarnog rata.”
